Biskup Komarica: Da na izbornu listu stavite kravu, narod bi zaokružio kravu

Imao je samo 39 godina, kada je 1985. postao najmlađi biskup u Jugoslaviji. I danas, kada je jednom nogom u mirovini, Franjo Komarica je jedan od najkarizmatičnijih katoličkih velikodostojnika u ovom dijelu Europe.

I u ratu i u miru, ostao je vjeran svom pozivu i rodnoj Banjaluci, pomažući sugrađanima svih vjera i nacija. A događalo se svašta.

Danas katolički Božić u Republici Srpskoj dočekuje svega pet posto, od predratnog broja Hrvata vjernika. Ali, biskup Komarica, kao i svih prethodnih godina svoju je božićnu poruku je završio čestitkom braći i sestrama pravoslavcima, uz tradicionalni pozdrav “Mir Božji, Hristos se rodi!”, piše Srpskainfo.

Između posjeda Banjalučke biskupije, u kojoj Vi stolujete već punih 36 godina, i susjedne Eparhije banjalučke Srpske pravoslavne crkve, kako se priča, oduvijek postoji jedna mala kapija, kroz koju, pogotovo u kriznim trenucima, katolički biskup i pravoslavni vladika idu jedan drugom u posjetu, da se susjedski dogovore i riješe probleme. Koliko ima u toj priči istine, a koliko je ona urbana legenda?

Banjalučani znaju da je ovdje, između dva posjeda gdje danas postoji ograda, do prije dvadesetak godina bio drveni plot, s malom kapijom. I moj predčasnik i ja, kao i vladika Jefrem, kroz tu smo kapiju mnogo puta prolazili da bismo se susreli. Samo tijekom rata ja sam se najmanje 50 puta sastao s episkopom Jefremom i uvijek bismo kroz tu kapiju dolazili jedan drugom.

I sada u ovom zidu, koji je dio ograde, postoje vrata koja su uvijek otvorena.

Pa, funkcioniraju li ta vrata?

Dakako, vrata su tu da funkcioniraju. Prema potrebama i mogućnostima, i mojim i njegovim, viđam se s episkopom. Posljednji put smo se susreli prije nekoliko mjeseci. I prije, kada je tu bio plot, mi smo često razgovarali preko plota, kao što to obično susjedi čine.

Vi ste ovdje, dakle i vi osobno i Biskupija i Caritas, u ratu, kad je bilo najteže, mnogima pomogli da prežive. Je li istina da ste 1992. osigurali kisik za bebe u rodilištu, ali da je taj kisik otet, pa nikad nije stigao u bolnicu?

To je općepoznata stvar, ali se uporno javno prešućuje. Božje čudo je bilo, da sam ja u pola dvanaest noći, u ratu, kad nije bilo nikakvih telefonskih veza, uspio dobiti signal iz bijelog svijeta i zamoliti ljude da prenesu moju poruku u Zagreb.

Tamo je bio Miljenko Aničić, ravnatelj “Caritasa”, s konvojem, i ja sam mu poručio da se ne vraća u Banjaluku bez kisika, jer sam čuo na vijestima da su zbog nestašice kisikaugrožene novorođene bebe.

Miljenko je nekako skupio osam boca kiseonika i dobio dozvolu da ga dopremi u Banjaluku. Dovezao je boce ovdje, u dvorište Biskupije. A onda su neki naoružani uniformirani ljudi, neka paravojska ili policija, preskočili ogradu, dar – mar su napravili. Silom su oteli taj kisik i odnijeli ga.

Pa zna li se gde je taj kisik završio? Je li stigao u rodilište?

Ne znam. Ispada da nije stigao u rodilište, jer su te bebe stradale. Netko sigurno zna šta se dogodilo. Ali, meni je žao zbog te djece, zbog njihovih majki. Volio bih da neku od njih sretnem, da kažem: draga mama, ja vas ne poznajem, ali žao mi je, pokušali smo pomoći.

Zašto se o tome šuti?

Pitajte vi to one koji to prešućuju. Ali, činjenica je da smo mi, građani, tada uspjeli ono što nisu uspjele ni vojske, ni politika, ni međunarodna zajednica. Ali, eto, nismo uspjeli spasiti djecu.

Hvala vam što ste se toga sjetili, ali to je samo jedan od primjer, kada se prešućuje i gura u zaborav ono što je dobro.

Prešućuje se danas u Banjaluci i priča o redovnicima Trapistima, koji su prije više od 150 godina, kad je Banjaluka bila kasaba, ovdje pokrenuli industriju, uveli struju, školovali 5.000 djece, koja su postala vrsni majstori. Danas nam se osporava i pravo na imovinu trapističkog samostana “Marija Zvijezda”. Pa gdje je tu pravda?! Gdje je zahvalnost za sve što su oni učinili za ovaj grad?

Komarica: U zapadnoj Hercegovine se može mirno živjeti

Kada se govori o odnosima predstavnika konfesija i političara u Republici Srpskoj i BiH, najčešće se ističe koliko je biskup Komarica “dobar” s Miloradom Dodikom, ili s Draganom Čovićem. Nedavno ste javno prozvali Čovića, rekavši da on ne vodi računa o svim Hrvatima u BiH, nego samo o nekima. Kakvi su danas, u vrijeme žestoke političke krize, vaši odnosi s ovom dvojicom političara?

Ja sam prije svega građanim ove zemlje i ovog grada. Uvažavam aktualnu politiku, uvažavao sam i u doba komunističke Jugoslavije tadašnju vlast. A očekivao sam da i oni mene uvažavaju. Oni su radili kako su radili, ograničavali su nas u našem djelovanju, pogotovo u radu s laicima i sa mladima.

Kada sam osamdesetih, kao mlad biskup, išao na Sinod u Rim, čim sam se vratio tadašnji je tajnik za vjerske zajednice došao kod mene i rekao mi: “Biskupe, zaboravite što ste čuli u Rimu, nećemo vam dozvoliti rad sa mladima, niti osnivanje starčakih domova, vrtića i “Caritasa”, to ne dolazi u obzir”. Ja sam rekao, u redu, poštujem vaš stav, ali ja sam dužan raditi ono što mi nalaže moja crkva i što smo dogovarali s papom. A on mi kaže, biskupe, mi ćemo vas zatvoriti. Pa u redu, zatvorite, vi imate vlast, možete sad da me vodite, to je vaše pravo. Nakon godinu dana, ti su isti ljudi došli meni i rekli mi da sam bio u pravu. I izvinjavali mi se.

Dobro, to je zanimljiva priča, ali pitala sam vas nešto drugo.

Hoću samo da kažem da se suštinski ništa nije promijenilo. I sada nečija stranka, odnosno netko je sam sebe ovlastio da to čini, hoće da odlučuje tko smije živjeti i gdje smije živjeti, tko će biti rob, a tko će imati pravo da bude svoj sa svojima na svome.

Ali, svi ti ovozemaljski samozvani bogovi trebaju znati da političari nisu gospodari naših života, niti vlasnici naroda i države. I ja to javno kažem, jer je to moja dužnost, kao biskupa, katolika i građanina ove zemlje.

Ponašaju li se današnji političari kao vlasnici naroda i države? I zašto im to narod dozvoljava?

Narodu je slomljena kičma i nema više snage, satrao ga je valjak rata i iznevjerena očekivanja poslije rata. Narod više nema ni snage ni živaca da se nosi s takvim ljudima, pa se jadni ljudi sklanjaju ili napuštaju zemlju.

Za stanje u zemlji nije odgovoran narod, nego političari. A još su odgovorniji oni koji su dopustili našim igračima da se ovako ponašaju, a to su međunarodni predstavnici.

Stranci me često pitaju, zašto narod bira ovakve političare. Jednom su mi rekli: “da na izbornu listu stavite kravu, narod bi zaokružio kravu”. Ali, ljudi ovdje nemaju iskustva i znanja o svojoj građanskoj odgovornosti. A demagoga ima, koliko hoćete. Oni ljude zavedu, navedu ih na krive stavove i razmišljanja, svašta im naobećavaju.

Ja znam reći našim političarima da ih razumijem, da im nije lako, ali ako su nešto obećali, pa to ne mogu ispuniti, neka javno kažu svojim biračima: ne mogu, trpim pritiske, prijete mi, taj i taj mi veže ruke. Bolje je izaći iz politike, pa sačuvati obraz, nego lagati biračima.

Pa laže li biračima, recimo, Milorad Dodik?

On pokazuje na djelu tko je i tko mu šta diktira. A, u njega su se ljudi uzdali da će pomoći ne samo onima koji su ga birali, nego i drugim ljudima oko njih, da žive normalnim životom.

Eto, molio sam mnogo puta i Dodika i druge političare na vlasti: naselite Arape i Kineze u pustu Posavinu, u pustu Krajinu, kad već niste omogućili ljudima, koji su pobjegli zbog rata, da se vrte na svoje. A on mi kaže, nikom mi ne branimo da se vrati. Kao da je to dovoljno! Koliko je političara pozvalo ljude da se vrate? Tko im je poručio: dođite, trebate nam.

Rat koji smo preživjeli, bio je zastupnički rat, rat velikih sila preko naših leđa. Uhvatili su nas za glave i naveli da udaramo glavu o glavu, dok nam glave ne iskrvare. A drugi su u tome imali svoje interese, kao što ih i sada imaju. To svi naši političari dobro znaju. I zašto onda ne promisle, kome će sutra biti vlast, kad više ne bude naroda?

Svjedoci smo da narod odlazi, masovno, i to upravo u Europu, koja je zbog svoje politike prema BiH, često na meti vaših oštrih kritika. Što im to najviše zamjerate?

Nisu vjerodostojni! Navodno se zalažu za to da se u BiH uspostavi pravna država. A meni je mnogo puta potvrđeno, govorili su mi to predstavnici Bruxellesa i Strasbourga, da oni ovdje ne žele pravnu državu, nego kontrolirani kaos. Oni su to potvrdili i na djelu.

Mi smo moneta za potkusurivanje velikih, to je sramotno, to je porazno. I jasno sam rekao u Europskom parlamentu da se stidim svoje generacije europskih političara, jer nisu pošteni, nisu iskreni, nisu jedinstveni, nisu odlučni, niti vjerodostojni.

Oni se zalažu za temeljna ljudska prava, za ravnopravnost svih naroda i zajednica, ali se nisu potrudili da to bude primijenjeno i u našoj zemlji.

Pa što ste vi poduzeli, jeste li se bunili protiv takvog pristupa?

Molio sam svih ovih godina, još od 1996.: pošaljite nam učitelje demokratije, civilizacije, pravne države, neka pouče naše političare, koji su tek bili izašli iz rata, izranjavani i zbrkani, da se nauče abecedi politike.

Ali, oni nam nisu slali učitelje, nego poslušne izvršitelje, koji su radili po diktatu moćnika. A, ni ti koji diktiraju, nisu ni složni. Pa kažu, važno je samo da se u BiH ne ubija, pustite sve ostalo. Pa kad njima, moćnima, bude potrebno, oni će to iskoristiti!

Ima plemenitih ljudi među diplomatima koji su, služeći u BiH, vidjeli naš jad, nevolju i nepravdu. Ali , njihovi su izvještaji završavali u ladicama.

Kad nam već Europa i zapad nisu poslali učitelje, da opismene i nas i naše političke lidere, što biste vi poručili političarima u BiH, a što svojim vjernicima?

Političarima bih poručio: Nemojte se povlačiti u svoje male, uske okvire eksluzivnosti! Danas je cijeli svijet umrežen, nemojte vi kontrirati cijelom svijetu, izludit ćete vlastiti narod, naudit ćete tako čak i članovima svoje stranke.

Konstruktivci vuku naprijed, oni koji se povlače i izoliraju od drugih čine besmislicu. To nije čovječanstvo. Nije Bog tako zamislio ljudski rod.

Zato očekujem od vjernika, dakle ne samo od katolika, nego od svih vjernika, koji se pozivaju na Boga, da oni s puno više nade idu pred život. Istinski vjernik se ne može povući u mišju rupu i reći “neću da znam za drugoga, zato što je iz drugog naroda, druge stranke, što je druge vjere ili drugačijeg svjetonazora!“ Ne može tako!

Ni katolici u Banjaluci i Banjalučkoj biskupiji nisu pobjegli u mišje rupe. Iako smo mi danas ostaci ostataka predratnih katolika, nismo prihvatili nametnuti nam kompleks manje vrijednosti, nego se trudimo da činimo dobro, da unaprijedimo svoju zajednicu i da živimo dostojanstveno i u slozi sa sa svojim sugrađanima.

Dakle, poruka svim vjernicima i svim ljudima je: blago vama, što ste to što jeste i budite to što jeste! Ali, budite u tome iskreni i vjerodostojni.

Dugo ste u službi. Je li došlo vrijeme za vaše umirovljenje i za izbor novog banjalučkog biskupa? I tko će biti vaš nasljednik?

Da, došlo je to vrijeme. Po crkvenom zakonu, nakon Drugog vatikanskog koncila propisano je da, kada navrši 75 godina života, biskup ponudi papi da ga umirovi, da ga pusti da se na miru pripremi za smrt. I ja sam, to, naravno, učinio. Smatram da je to dragocjena odredba. Ranije se događalo da biskup bude bolestan, star, iznemogao, da leži u postelji, a vodi biskupiju.

Sada je omogućeno i nama, biskupima, do dostojanstveno i u miru proživimo posljednje dane. U drugim profesijama se u mirovinu ide sa 65 ili 67 godina, a nama je radni staž duži, valjda zato što u životu nismo mnogo radili.

Hoće li proces izbora novog banjalučkog biskupa još potrajati, ili je to privedeno kraju? Zna li se tko će vas naslijediti?

Ne znam ja, o tome odlučuje papa. Apostolski nuncij u BiH predlaže kandidate, to je njegova zadaća. A koliko će taj proces potrajati, ni to se ne zna, to je vrlo različito, od slučaja do slučaja.

Moje je da služim, dok novi biskup ne dođe da me zamijeni. Mada sam narušenog zdravlja, vučem koliko mogu povući, trudim se.

Približavam se kraju, i sada, kad sve sagledam, jedino mi je žao mi je što smo, bez potrebe, uprljali svoj vlastiti zajednički stan ovdje u Banjaluci. I žao mi je što naša mala katolička zajednica nema podršku politike. Da smo ostali, kakvi smo bili prije rata, mnogo bismo toga mogli učiniti za svoj grad i svoju zemlju.

Kakvu biskupiju ostavljate svom nasljedniku?

Ostavljam onakvu, kakvu je Bog dao. Imamo što imamo, ali nemamo pravo na beznađe i očaj. Meni su rekli na vrlo utjecajnim mjestima u inozemstvu, da im katolici u BiH smetaju, da nas treba iskorijeniti. Pola tog posla je već obavljeno u ratu, sada je na sceni drugi čin.

Prije dvije godine, kada sam bio kod američkog veleposlanika u Rimu, on mi kaže: želite li biti pod Putinom, ili pod Erdoganom? Tek tako, ni sjeo nisam, ni progovorio, a on meni takvo pitanje.

I što sto mu odgovorili?

Eh, što ste znatiželjni! Kažem ja, ekselencijo, nemam ja ništa ni protiv Putina ni protiv Erdogana i njih je Bog stvorio. Ali uvjeravam vas da veliki broj mojih sugrađana, bez obzira na naciju i vjeru, želi da nas pustite na miru, da budemo dio zajednice kojoj pripadamo, ne od jučer, nego kroz stoljeća, a to je zajednica europskih naroda.

Uostalom, kuda idu naši ljudi raditi, ili da počnu život ispočetka? Možda neki idu u Moskvu ili Istanbul, ali je takvih mnogo manje od onih koji idu u Njemačku ili Švedsku. Oni osjećaju da su dio tog svijeta. I rekao sam još tom veleposlaniku: ako stvarno želite mir u BiH, pustite nas kraju, što nam stalno krojite kapu bez mjere naše glave.

(www.jabuka.tv | Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija)