“Auto za Afriku”: Snimili film o Josipi Galić, inspirativnoj humanitarki iz Širokog Brijega

Kako izgleda život Hrvatice koja je svoj život posvetila nesebičnom pomaganju najpotrebitijima u Africi i kamo odlazi novac hrvatskih donatora, gledatelji će krajem godine moći vidjeti u dokumentarnom filmu “Auto za Afriku” iza kojeg stoji HRT-ova ekipa na čelu sa scenaristicom i redateljicom Majom Fišter.

Film prati Josipu Galić, profesoricu hrvatskoga jezika i sociologije rodom iz Širokog Brijega, koja je zbog svog humanitarnog djelovanja dobila i brojna priznanja.

Jedna od najaktivnijih volonterki iz Hrvatske početkom srpnja uputila se deveti put u Benin, siromašnu afričku zemlju, a na tom putu pratila ju je i vrijedna HRT-ova ekipa.

Zanimljivo da je dogovor o odlasku u Afriku pao upravo u beach baru Afrika na Šolti, a kako je izgledalo samo snimanje, što je bilo najizazovnije, gdje su bili smješteni, čime su se hranili, ali i kako su se sporazumijevali sa sugovornicima u Beninu, u kojem se govori više od 50 plemenskih jezika, razgovoru za Večernji list BiH je otkrila Maja Fišter, HRT-ova novinarka, koju većina pamti i kao voditeljicu popularnih emisija “Dobro jutro, Hrvatska” i “Boje turizma”.

Josipa je jedna od onih ljudi koje ne zaboravljate, u čijem se društvu osjećate dobro, čije priče i dogodovštine želite slušati. Afrička priča jedna je od mnogih koje bi vam mogla ispričati, jer anegdota je mnogo kao i njezinih interesa i putovanja… Tako je i mene uspjela zainteresirati, ponukati da dođem u Afriku, ističe.

Inače, Josipa volontira i u Hrvatskoj, kuha u pučkoj kuhinji, organizira humanitarne akcije, pomaže ustanovama za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi….Nepregledan je popis njezinih akcija putem kojih okuplja ljude kako bi pomogli drugim ljudima. U Afriku je došla prije puno godina. Ovo joj je deveti dolazak, a četvrti je put u Beninu kod sestre Doroteje, a otprije dvije godine i Ivančice, priča Maja.

Film nosi naziv “Auto za Afriku”, a riječ je zapravo o donaciji građana Hrvatske. Plan je bio da snimanje puta od Hrvatske do Afrike, no to nije bilo izvedivo zbog ratnih događanja. Maja je otkrila kako je na kraju automobil dopremljen do Benina, inače jedne od najsiromašnijih afričkih zemalja.

Auto nas je na kraju čekao u Beninu i sestre Dorotea Dunđer i Ivančica Fulir već su ga prije našeg dolaska morale podići jer ovdje bi sve drugo bilo previše riskantno i neizvjesno, a mi u budžetu imamo samo 19 snimajućih dana na raspolaganju… Na primjer, htjeli smo ga prebaciti u kontejneru, ali nitko nije mogao znati koliko će ga zadržati na carini, a mi si nismo mogli dozvoliti da dođemo, a auta nema…

Izazove smo morali pronaći u nekim drugim stvarima, kako se ne bi radilo o jednoj plošnoj priči, no to ovdje u Beninu nije problem. Svaki dan je novi izazov na mnogo razina, od toga kako doći nekamo, kako stići do mraka koji ovdje pada već u sedam sati, gdje nabaviti hranu i ostalo…, kazala je Fišter.

Josipu poznaje još od studentskih dana, a zanimljivo je da je dogovor o snimanju filma pao na Šolti, u beach baru koji nosi naziv Africa. Nadalje je govorila o tome kako su uopće došli na ideju o snimanju dokumentarca, koliko je prošlo od same ideje do realizacije te je li bilo zahtjevno nagovoriti nadređene na HRT-u na snimanje dokumentarca u Africi.

O mogućnostima smo počele razgovarati još 2018. godine. Prvotna ideja je bila nešto drukčija, ali jednostavno je nismo uspjeli provesti u djelo bez osiguranja i nekih mnogo većih financijskih sredstava. Usporila nas je i pandemija pa neki drugi projekti, kao recimo Meeting koji sam radila s kolegom Tomislavom Mršićem za mlade.

Trebalo je i “nagovoriti” nadređene da me puste na ovakav put pun neizvjesnosti i zapravo nama prilično nepoznatih običaja vezanih uz snimanje ljudi na ulici itd. Također zbog fleksibilnosti ovakvi se projekti češće rade u tzv. vanjskoj proizvodnji koju također HRT financira, ali raspisala sam projekt javila se na naš interni natječaj i prošlo je iz drugog pokušaja.

U Africi su već 21 dan, a Fišter priča kao su ju uoči puta mnogi upozoravali na težinu takvog terena, moguće napetosti koje dolaze s takvim poslom u kojem nema osmosatnog radnog vremena i odmora u hotelskoj sobi.

Uglavnom smo snimali već od 6 ili 7 ujutro i završavali kad padne mrak. Nakon toga kolega Viktor prebacivao je materijal i potom smo zajedno gledali što smo snimili… I možda nam je zbog toga vrijeme strašno brzo prolazilo, dani su nam trajali prekratko i, unatoč činjenici da se radi o iznimno zahtjevnom terenu, mi smo uživali u poslu, a vrijeme nam je proletjelo.

Pozitivna priča: Josipa Galić – Humanitarka iz Širokoga Brijega sa srcem u Africi

Fišter ovo nije bio prvi odlazak u Afriku, a otkrila je i je li uoči samog putovanja imala neke strahove.

Bila sam kao dijete u Libiji jer mi je djed radio na Medicinskom fakultetu u Tripoliju. Kasnije su kao liječnici u Sudanu i Mozambiku radili neki moji bliski članovi obitelji tako da su te priče o Africi oduvijek bile nekako na repertoaru u našoj kući… Prije nekoliko sam godina bila i u Tunisu na jednoj scenarističkoj radionici sa sinopsisom filma “Slušaj kamen” (o tradiciji berbe kamena u Pučišćima) koji smo kasnije i snimili.

Međutim, ništa vas ne može pripremiti na život u Africi, barem ovaj koji smo mi odabrali. Život izvan grada, blizu ljudi koji ovdje žive jako skromno, smješteni u samostanu, odnosno sirotištu kod Marijinih sestara od čudotvorne medaljice.

To su žene nevjerojatne energije i snage. Ivančica je u Beninu tri godine (dolazila je i prije kao volonterka), a sestra Doroteja ovdje je već 36 godina. Ona je već prava Afrikanka, govorimo u šali, jer doslovce nije bilo pitanja na koje nije znala odgovor: od vrsta biljaka do geografskih pojmova Benina. Ona razumije afričkog čovjeka, mentalitet, potrebe… Njezin je dom Afrika.

Njihov je posao skrb o 100-tinjak djevojčica bez jednog ili oba roditelja. Odgajaju ih u dva sirotišta na jugu i na sjeveru zemlje (Fifadji i Biro). Njihova je želja da se obrazuju (što se u Beninu plaća) i jednoga dana kad stasaju, svojim znanjima donesu promjene u društvu, doprinesu razvoju, podignu standard stanovanja, odgoja, higijene…

One ovdje obavezno idu u školu, uče raditi u polju, kako nešto uzgojiti, kako držati životinje. Sestre drže i tri dječja dispanzera u kojem primaju i liječe sve koji dođu, bez obzira na vjeroispovijest. Ovdje su vrlo cijenjene, dobrodošle. Vidjeli smo to kad smo s njima otišli u udaljena sela koja obilaze pomažući ljudima koji si ne mogu priuštiti liječničku pomoć koja se ovdje plaća. Njihov rad financira se gotovo isključivo iz donacija, i to većinom Hrvata i zato nam je bilo interesantno pokazati kamo odlazi taj novac…, ispričala je te otkrila i kako su provodili vrijeme kada nisu snimali, gdje su bili smješteni te čime su se hranili.

Radili smo puno jer nam je dan kratko trajao, a nakon posla bismo večerali i pregledavali materijale koji smo snimili taj dan. Pomagali smo i u nekim poslovima koje časne ne mogu same. Nema kod njih praznog hoda. Odmah vas uposle (smijeh). Primjerice, dečki su na slobodan dan (imali smo ih 2) popravljali cestu ispred ulaza kako bi uopće mogli izaći, a jedan dan smo brali i kukuruz.

Bili smo smješteni u samostanu kod sestara. Viktor i Martin imali su svoju sobu, a Josipa i ja smo dijelile sobu. To je vrlo skroman smještaj s kupaonicom (bez vrata) u kojem su inače smješteni volonteri. Što se tiče hrane, nema biranja. Jeli smo ono što jedu i časne. To je neki komad mesa, riža, kuskus, tjestenina, krumpir i voće čiji se okus ne može usporediti s voćem koje mi jedemo u Hrvatskoj. Osam vrsta banana, od kojih neke vrste peku. I to je jako fino. Sestre su nam pripremale hranu koja je prilagođena nama.

U Beninu je službeni jezik francuski, no stanovništvo uglavnom govori lokalnim jezicima, pa se tamo kako ističe Fišter  “govori više od 50 potpuno različitih plemenskih jezika (fon, bariba….) govori se i francuski, ali neki iskrivljeni.”

Ovdje se ne uči i ne govori engleski. Sporazumijevali smo se i rukama i nogama, ali sporazumjeli smo se dosad sa svima. Naravno, uz pomoć časnih sestara koje su nam prevodile.

Također, otkrila je neke nepredviđene situacije, ali i izazove tijekom boravka u Africi.

Ništa nam nije nedostajalo. Sestre su nas pazile. Možda je najizazovnije bilo to što se ovdje gdje smo smješteni ne možeš, na primjer, prošetati, malo osamiti, odvojiti se od ekipe. 24 sata 21 dan. Nije to za svakoga (smijeh), rekla je te dodala:

Mi Europljani smo omekšali, sve nam je dostupno. Ovdje je obrnuto, pa ipak Afrikanac je snalažljiv i vedar čovjek. Ovo je za cijelu ekipu bio poseban put i vjerujem da je s njega svatko nešto ponio. Tako je uvijek s putovanjima, barem meni.

Film bi se trebao emitirati u prosincu uoči Božića, a uz montažu i sve popratno što ih očekuje nakon povratka u Zagreb pripremaju i drugu sezonu Meetinga koji se bavi sadržajima za mlade.

Neke od tema kojima ćemo se baviti u sljedećoj sezoni su romantične veze, seks, a bit će i emisija koje se bave psihičkim bolestima, potom siromaštvom ili obiteljskim odnosima. Stvaramo sadržaj za TikTok, Facebook, Instagram i naš YouTube kanal meeting official_hr. Riječ je o zanimljivom sadržaju za tinejdžere koji je čak i organski na TikToku uspio ostvariti milijunske preglede, zaključila je u razgovoru za Večernji list BiH Maja Fišter.

(www.jabuka.tv)