Analiza: Zašto je u BiH nemoguć novi rat?

Politička kriza u BiH dostigla je takvu razinu da mnogi tvrde da je ugrožen sam mir i da je novi rat neminovan, ali mada je trenutna politička kriza najozbiljnija u posljednjih 20 godina, mogućnost da se ponovni rat kakav je bio 1990-ih je veoma mala jer za to nedostaje ljudstvo, naoružanje i motivacija.

Ovo piše u članku objavljenom na portalu European Western Balkans koji potpisuje Valentino Grbavac.

Kako navodi autor, ovo ne znači da nije moguće “sporadično nasilje” u zemlji, ali je veoma mala mogućnost da bi se rat koji je odnio 100.000 života u BiH 1990-ih i doveo do 2,3 milijuna izbjeglica, mogao ponovo rasplamsati.

Razlog za to nije nedostatak mržnje ili nacionalističke retorike, “jer su međugrupni odnosi 2021. godine gori nego 1991. godine,” navodi on. Razlog je, po njemu, jednostavno taj što nijedan od tri konstitutivna naroda nema neophodna sredstva za početak i vođenje rata – “ljudstvo, sredstva i motivaciju.”

Autor kaže da su bošnjačke snage (ARBiH) 1995. godine “brojale 230 tisuća vojnika (od kojih su 96% bili Bošnjaci), hrvatske snage (HVO) su brojale oko 45 tisuća vojnika (uglavnom Hrvati iako je 1992. godine HVO bilo oko 15% bošnjaka) i srpske snage (VRS) su brojale je 155 tisuća vojnika (praktično u potpunosti Srbi). Drugim riječima, 1995. godine bilo je 430.000 vojnika u tri vojske, ili blizu nevjerojatnih 10% cjelokupne predratne populacije od 4,4 milijuna”.

Sada je situacija dosta drugačija.

Oružane snage BiH danas broje oko 8.800 vojnika. 20% su Hrvati, 34% Srbi i 46% Bošnjaci, što otprilike znači 1.800 hrvatskih vojnika, 3.000 srpskih vojnika i 4.000 bošnjačkih vojnika. Oružane snage imaju tri multietničke pješadijske brigade i mali broj jedinica za podršku, ali brigade se sastoje od tri jednonacionalna bataljuna stacionirana u različitim gradovima, što znači da je vojska za sve namjere i svrhe podijeljena u tri odvojene snage.

Kada se uzmu u obzir policijske snage, posljednji dostupni podaci od prije četiri godine govore da je u zemlji bilo sve skupa 7.300 bošnjaka, 2.500 hrvata i 8.500 srba policajaca.

Time bi imali 11.300 Bošnjaka (42%), 4.300 Hrvata (16%) i 11.500 srpskih vojnika i policajaca (42%) od ukupno 27.100 obučenih naoružanih ljudi u oružanim i policijskim snagama.

Trenutna populacija BiH se procjenjuje na nešto više od 2,6 milijuna, od čega oko 350.000 Hrvata, 950.000 Srba i 1.3 milijuna Bošnjaka.

Mada 60-godišnjak može stisnuti okidač jednako lako kao i 18-godišnjak, ratovanje, posebno na krševitom i planinskom terenu BiH, zahtijeva mlade ljude. BiH je doživjela neviđeni porast emigracije u posljednjoj deceniji, a otprilike polovina mladih (15-30) je u nedavnom istraživanju izjavilo da planira napustiti zemlju. Stanovništvo je u prosjeku više od pet godina starije nego 1991. godine, što znači da je manje vojno sposobnih građana, navodi autor.

Kada bi došlo do scenarija potpune mobilizacije kao što je bilo 1990-ih, “maksimum koji bi sve tri strane mogle prikupiti, uključujući sadašnje aktivne policajce i vojnike, bio bi 20.000 za Hrvate, 55.000 za Srbe i 75.000 za Bošnjake, ili ukupno 150.000.”

Međutim u realnom slučaju bi te brojke bile mnogo manje “s obzirom na duboko razočaranje mladih u svoje predstavnike i činjenicu da je danas mnogo lakše emigrirati nego što je to bilo 1990-ih.”

Ali i u gore navedenom slučaju bi se došlo do situacije gdje bi bilo angažirano ukupno 150.000 ljudi, dok je taj broj bio 430.000 godine 1995., što znači da bi “trećina ljudstva pokrila potencijalni front širok kao i 1990-ih, koji je i tada bio preširok za raspoložive snage.”

Kvantitet vojnih snaga bi već predstavljao ogroman problem, ali bi njihov kvalitet mogao biti još važniji faktor, piše Grbavac.

Svi osamnaestogodišnjaci u Jugoslaviji morali su odslužiti punu godinu u vojsci, proći i osnovnu obuku i specijalističku obuku, što je bio veliki faktor u tako brzoj mobilizaciji vojnika 1990-ih. Vojna služba u BiH je u potpunosti ukinuta 2006. godine, što znači da svi od 18 do 33 godine, koji čine ogromnu većinu stanovništva borbenog uzrasta, nemaju nikakvu vojnu obuku.

Kada bi ovi mladi ljudi bili mobilizirani, bilo bi potrebno nekoliko mjeseci da se uspostavi “čak i najosnovnija borbena snaga za statičnu obranu, a da do trenutka kada bi bilo koja strana u sukobu mogla biti spremna krenuti u pravu stratešku ofenzivu bi prošlo “najmanje godinu dana.”

Još jedan limitirajući faktor za takvu mogućnost je naoružanje.

BiH nema mlazne avione, a nekoliko operativnih helikoptera koristi se prvenstveno za transport. Postoji otprilike 40 operativnih tenkova, 80 operativnih oklopnih vozila i oko 120 operativnih komada teške artiljerije, a ostatak je star nekoliko desetljeća i uglavnom je neupotrebljiv, navodi se.

Poređenja radi, samo Srbi su 1992. godine imali 500 tenkova, 400 oklopnih vozila i oko 1.000 komada teške artiljerije.

Drugim riječima, rat bi se morao voditi isključivo lakim naoružanjem. Registrirano je oko 270.000 pištolja i lovačkog oružja, a mnogi ljudi su sakrili automatsko oružje iz rata. Međutim, dok bi AK-ovi (Kalašnjikovi), RPG-ovi i povremeno minobacači mogli biti dovoljni za stvaranje nasilja u nekolicini preostalih multietničkih gradova, oni nisu dovoljni za vođenje rata punih razmjera, čak i kada bi motivacija bila na visokoj razini, što ne bi bio slučaj.

Autor je objasnio cilj rata koji se odvijao u BiH kao “osvajanje teritorije” i čišćenje “drugih” od nje, stvarajući homogena područja u BiH.

Nažalost, ovo je bilo veoma efikasno. Danas 95% Srba živi u Republici Srpskoj (RS), 85% Bošnjaka živi u šest županija s bošnjačkom većinom, a 70% Hrvata živi u četiri županije s hrvatskom većinom. Većina gradova je monoetnička (na primjer, Sarajevo danas čini 82% Bošnjaka, a Hrvati i Srbi zajedno čine manje od 9% stanovništva), a nekoliko multietničkih gradova kao što su Brčko, Gornji Vakuf-Uskoplje ili Mostar još uvijek su podijeljeni po liniji fronta iz ratnog vremena na dva monoetnička dijela, navodi Grbavac, uz komentar da je “multietnički karakter gradova bio dodatna žrtva užasnog rata 1990-ih.

Međutim, ta tragična realnost također znači da postoji manjak motivacije za novi rat “jer sada sve strane kontroliraju monoetnički teritorij koji obuhvaća gotovo sve njihove pripadnike u BiH.”

Hrvati, na primjer, nemaju razloga ratovati sa Srbima jer je u RS-u ostalo otprilike 5.000 starijih Hrvata (od prijeratnih 145.000). Isto tako, na teritoriji Hercegbosanske županije, koju kontrolirajuu Hrvati, ostalo je oko 8.000 Srba. Naprosto, nema motiva za rat između Hrvata i Srba, i ako bi bilo ičega, s obzirom na njihovu političku suradnju tijekom posljednjeg desetljeća u BiH, više bi bilo vjerojatno da bi bili saveznici nego neprijatelji, ako započne novi rat.”

Autor zatim postavlja pitanje – uzimajući u obzir etničku homogenizaciju teritorije, što bi moglo motivirati Bošnjake da, opremljeni samo malokalibarskim oružjem, marširaju u Banja Luku, gdje je 90% srpsko stanovništvo, da bi se suočili sa snagama iste razine?

Međutim, ovo su zaključci bazirani na pretpostavci da Srbija ili Hrvatska ne bi intervenirale, ali po procjeni autora, to najvjerojatnije ne bi bio slučaj s obzirom na nedavnu retoriku “Srpskog svijeta” i činjenicu da je predsjednik Hrvatske, članice NATO-a, uhvaćen na snimku kako govori da neće ostaviti “Hrvate u BiH s Bošnjacima” ako se Republika Srpska odcijepi.

Bi li bošnjačke snage pokušale zauzeti Županiju Zapadnohercegovačku koja ima 99% hrvatskog stanovništva ako dođe do novog sukoba? Što bi uopće radili s tim teritorijem, s obzirom da je BiH već sada jedna od najrjeđe naseljenih zemalja u Europi? Čak i da bude osvojeno, kako bi smirili i vladali područjem koje je potpuno naseljeno drugom etničkom grupom? Tko je spreman riskirati svoje živote i živote svoje obitelji za teritorij koji nema načina efikasno kontrolirati bez genocida i etničkog čišćenja?

Grbavac ocjenjuje da je nedavna izjava Bakira Izetbegovića da bi Bošnjaci mobilizirali 200.000 vojnika kako bi spriječili raspad BiH, “jednostavno političko zauzimanje stava usmjereno na njegove birače i na međunarodnu zajednicu, a ne na realističnu izjavu.”

Jednostavno, usprkos strepnji nekih, uglavnom dijasporskih, glasova, teritorij je postao etnički homogeniziran do te mjere da bi sveobuhvatnom ratu nedostajala odgovarajuća motivacija jer gotovo da nema više sporne multietničke teritorije. BiH je već jasno podijeljena, zaključuje on.

Ali to ne isključuje mogućnost da bi moglo doći do “lokaliziranog nasilja između Bošnjaka i Srba u Brčkom ili Bošnjaka i Hrvata u Središnjoj Bosni.”

Usprkos ovoj mogućnosti, nema naznaka da ovo nasilje ne bi ostalo lokalizirano.

Mirovna misija Althea koju vodi EU danas ima 600 vojnika u BiH, navodi Grbavac, uz komentar da ova misija predstavlja u višoj mjeri problem nego ozbiljno sredstvo odvraćanja od sukoba jer bi ti vojnici mogli završiti kao taoci, što je bio slučaj tijekom 1990-tih.

U slučaju da se RS odcijepi (ili da se zajednički odcijepe RS i županije s hrvatskom većinom u FBiH), Bošnjaci koji provode vojne akcije kako bi to spriječili riskirali bi umiješanost Hrvatske i Srbije, navodi on, te dodaje da trenutna homogenost teritorija i nedostatak međunarodnih snaga za zaustavljanje secesije znači da nema motiva za rat u BiH.

Mogući su sukobi i terorističke aktivnosti manjih razmjera, poput onih koje smo viđali u posljednjih 25 godina, uključujući i podmetanje bombi u Bugojnu i Mostaru te ubijanja i zastrašivanja povratnika, ali to bi bilo daleko od sveopćeg rata.

Međutim, Grbavac je podcrtao da činjenica da je mogućnost rata veoma mala ne znači da dvije glavne političke krize u zemlji, “bošnjačko-srpska zbog nedavne odluke OHR-a i bošnjačko-hrvatska o reformi izbornog zakona”, ne treba shvatiti ozbiljno.

BiH je na rubu potpunog kolapsa političkog sustava nakon tri godine zastoja, što bi moglo dovesti do raspada. Kako smo saznali 1990-ih, za rat nisu potrebne dvije (ili tri) voljne strane, ali je potrebno ljudstvo, vojni materijal i motivacija, a sve to danas u BiH jedva da postoji, zaključio je on.