Ljuba i Jozo Jurič proslavili su 50 godina braka misom zahvalnicom u tomislavgradskoj bazilici, na istom mjestu na kojem su jedno drugome obećali ljubav i vjernost.
Njihova zajednička priča započela je 26. travnja 1976. godine, bez velike najave i svadbene svečanosti. Tada 22-godišnja Ljuba često je govorila kako bi se voljela udati, a da za to nitko ne zna.
Upravo se tako i dogodilo.
Jednoga proljetnog dana dogovorila se s dvije godine starijim sumještaninom Jozom iz Kuka, s kojim je čuvala ovce po Podinama. Sastali su se kod parka u tadašnjem Duvnu i zajedno krenuli na vjenčanje.
U samostanu ih je dočekao fra Ferdo Vlašić, iznenađen njihovom brzom odlukom. Najprije ih je uputio matičaru, nakon čega je istoga dana uslijedilo i crkveno vjenčanje, piše Tomislavcity.
Uz mladence su bili svjedoci i rođaci, kumovi Mato Jurič i Iko Jakić. Nakon obreda uputili su se u restoran kod staroga hotela kako bi skromno obilježili početak zajedničkog života.
Vjenčanje za koje obitelji nisu znale
Ni Ljubina ni Jozina obitelj unaprijed nisu znale za vjenčanje.
Materi mi je uvijek bilo žao što mi na vjenčanju nije bila sestra Luca, prisjetila se Ljuba.
Jozo je ispričao kako je dan ranije kriomice pripremao pršut u objema kućama, a pravi razlog obitelji su doznale tek kada su se mladenci vratili kući.
Ni moji o ovome nisu ništa znali. Kada smo došli kućama, svi su bili iznenađeni, kazao je.
Ljuba je za vjenčanje odjenula sive hlače i tamnozeleni sako, koje je sama sašila. Kako bi zaradila za platno, jedan je dan orala, a još dva dana radila na pripremi i dovozu drva.
Zajednički ručak organizirali su tek 13. svibnja iste godine, kada su prigonili i komaru. U njoj su se nalazili ćilimi, torbice, ponjave, prtilice za čobanluk, biljac i srdžade koje je Ljuba sama tkala.
Pola stoljeća zajedništva
Pedesetu obljetnicu braka Ljuba i Jozo proslavili su u nedjelju misom zahvalnicom u tomislavgradskoj bazilici. Za ovu su prigodu odjenuli narodnu nošnju, a prigodne riječi uputio im je fra Antonio Petric.
Roditelji su četvorice sinova koji danas žive u Švicarskoj. U toj su zemlji i Ljuba i Jozo živjeli od 1991. do 2012. godine.
Posebno su ponosni na šestero unuka, čijem se dolasku uvijek raduju. Veliki jubilej obilježili su u krugu obitelji, uz zajednički objed u restoranu Laguna u Rami.
Govoreći o tajni dugog i skladnog braka, Ljuba ističe međusobno poštovanje, razumijevanje i spremnost da jedno drugome uvijek pomognu.
Poštujemo se i razumijemo. Pedeset godina prođe kao dlanom o dlan. Nikada se nismo pošteno posvađali, kazala je kroz smijeh.
Priča Ljube i Joze ostaje svjedočanstvo jednog drukčijeg vremena, ali i vrijednosti koje ni nakon pola stoljeća nisu izgubile značenje – ljubavi, strpljenja, poštovanja i zajedništva.
(www.jabuka.tv | Foto: Dražen Boškić)
“Roditelji su četvorice sinova koji danas žive u Švicarskoj. U toj su zemlji i Ljuba i Jozo živjeli od 1991. do 2012. godine.”
Zašto su ovi Švicarci bitni za nas?
Zašto je tvoje bezvrijedno mišljenje bitno za nas?
Pa nije nešto bitno, ali barem se nisam ’91. pokupio za Švicarsku i ostavio drugima da mi brane djedovinu i baziliku u kojoj sad radim “photo-session”.
Lipo, a posebno u Švici 1991. godine pa nadalje, mora da je i mirovina dobra.
I tako jozo 91. put Švicarske, pametno. Budale su ostajale.