Rijeka u Hercegovini koja tri puta mijenja ime: Mnogi ni ne znaju da je riječ o istoj vodi

Rijeka Trebižat u svom pedeset kilometara dugom toku do Neretve tri puta mijenja ime, dok dio njezinih voda do Hercegovine stiže podzemnim kanalima iz susjedne Hrvatske.

Voda koja pada niz poznate slapove u Hercegovini ne nosi isto ime kroz cijeli svoj tok. Rijeka kroz različita područja teče pod tri naziva:

  • Tihaljina – u gornjem toku, od izvorišta u Peć Mlinima
  • Mlade – u srednjem dijelu toka
  • Trebižat – u donjem toku, sve do ušća u Neretvu kod Čapljine

Geološka granica ili pritoka koje bi opravdale ove promjene ne postoje. Nazivi su nastali kroz stoljeća jer je svako naselje uz obalu svoju dionicu nazivalo lokalnim imenom.

Zbog toga u razgovoru često dolazi do nesporazuma, iako je riječ o istoj vodi. U starijoj literaturi zabilježeni su i dodatni nazivi za kraće dionice.

Podzemno putovanje ispod planine

Najzanimljiviji dio ovog riječnog sustava odvija se pod zemljom. Hercegovina i zaleđe hrvatske obale leže na poroznom krškom terenu građenom od topivog vapnenca.

Vode koje poniru u Imotskom polju teku kroz mrežu podzemnih kanala, pukotina i špilja.

Zatim ponovno izbijaju na površinu u hercegovačkom podnožju te hrane izvorišni dio rijeke. Voda tako prelazi državnu granicu bez izlaska na površinu, što je potvrđeno i pokusima trasiranja pomoću ekoloških boja.

Slapovi koji rastu iz vode

Na ovom toku smješteni su slapovi Koćuša kod Veljaka i Kravica nedaleko od Ljubuškog. Ovi lokaliteti nastaju specifičnim prirodnim procesom:

Voda bogata otopljenim kalcijevim karbonatom na mjestima ubrzanja taloži mineral. Uz pomoć mahovina, algi i bakterija nastaje sedra – spužvasta stijena koja polako raste u visinu i širinu.

Hercegovački slapovi taloženjem sedre rastu svega nekoliko milimetara godišnje. Promjena kemijskog sastava vode uslijed otpadnih voda, deterdženata ili gnojiva zaustavlja taj proces i uzrokuje raspadanje stijene. Uništenu sedrenu barijeru nemoguće je umjetno obnoviti.

Ranjivost krškog sustava

Za razliku od običnog tla, krš ne djeluje kao prirodni filtar. Voda kroz stijenske pukotne putuje brzo i bez otpora, pa onečišćenje bačeno u ponor u kratkom roku stiže na izvor nepromijenjeno.

Zbog toga otpadne vode i divlje deponije ne predstavljaju samo lokalni problem jednog naselja, nego ugrožavaju cjelokupni riječni tok s obje strane granice.

(www.jabuka.tv | Foto: Oasis in stone / Instagram)





1 komentar

Komentiraj: