Inspiriran stravičnim stvarnim događajima u rehabilitacijskom centru Crna Reka, novi film Gorana Stankovića ‘Oče naš’ donosi potresnu priču o tome kako se briga za ovisnike i vjera u iskupljenje u trenu mogu pretvoriti u brutalan sustav nasilja i slijepe poslušnosti.
Stanković, suautor hvaljenih serija “Jutro će promijeniti sve” i “Sablja”, zajedno sa scenaristima Majom Pelević, Dejanom Prćićem i Ognjenom Sviličićem, inspiraciju je pronašao u stvarnim događajima koji su prije petnaestak godina potresli regiju u brutalnom premlaćivanju štićenika u rehabilitacijskom centru Crna Reka.
No, film nije klasična rekonstrukcija tog slučaja. Stankovića znatno više zanima anatomija sustava nego sama kronologija zločina.
Red, rad, disciplina i batine
U središtu priče nalazi se Dejan (Vučić Perović), dugogodišnji ovisnik o heroinu koji dolazi u izoliranu pravoslavnu rehabilitacijsku zajednicu kojom upravlja karizmatični otac Branko (Boris Isaković). Ondje ga, nakon brutalne detoksikacije “na suho”, dočekuju molitva, rad, disciplina i vrlo osebujna metoda liječenja u kojoj se fizičko kažnjavanje smatra oblikom ljubavi.
Njegov vodič kroz taj novi svijet postaje Mionica (Goran Marković), bivši ovisnik koji je u zajednici proveo tri godine i danas služi kao “živi dokaz” uspjeha komune.
Stanković već na samom početku prikazuje mehanizam funkcioniranja tog sustava. Kada Dejan, još uza sve tjelesne i psihičke posljedice odvikavanja, poklekne i uzme heroin koji je pronašao kod novopridošlog štićenika, otac Branko okuplja cijelu zajednicu i naređuje Mionici da ga kazni.
Mionica bez riječi uzima lopatu i pred svima izudara čovjeka koji mu je dotad bio jedini oslonac. Nasilje ovdje nije ispad bijesa ni gubitak kontrole, ono je ritual, lekcija i pedagoška metoda.
Mionica pritom nije tek poslušni izvršitelj zapovijedi. On je završni proizvod tog mikrosustava: čovjek koji gotovo više nema vlastiti identitet, već postoji isključivo kao produžena ruka autoriteta. Erich Fromm u “Bijegu od slobode” piše o tome kako ljudi često dragovoljno odustaju od slobode jer im je teret odgovornosti pretežak.
Mionica djeluje upravo kao netko tko je pronašao sigurnost u tome da više nikada ne mora odlučivati sam – čak ni kada mu narede da tuče drugoga.
Transformacija žrtve u zlostavljača
Iako detaljno razrađuje Mionicu u njegovoj tragičnoj ulozi, film prvenstveno prati Dejana, koji se pred našim očima postupno pretvara u “novog Mionicu”. Nakon početnog otpora, Dejan prihvaća pravila zajednice, usvaja Brankov način razmišljanja i od buntovnog štićenika prerasta u čovjeka od povjerenja.
Kada snimka Dejanova premlaćivanja lopatom procuri u javnost (zahvaljujući netkome tko je tajno snimao mobitelom), otac Branko mora otići na informativni razgovor te nakratko napušta zajednicu.
Preostali štićenici i zamjenici ubrzo zapadaju u kaos, tulumare i piju rakiju poput srednjoškolaca kojima su roditelji otišli na vikend. Dejana to duboko iritira: djelomice zato što mu se prijatelj u komuni razbolio i trese se u vrućici, ali većim dijelom zato što je u međuvremenu postao pravi pravovjerni sljedbenik.
Samoinicijativno zaustavlja kaos, štiti bolesnog mladića, oduzima alkohol i razbija prozor kako bi ga ostali ozbiljno shvatili.
Kada se otac Branko vrati, ne skriva zadovoljstvo. Pogled kojim promatra Dejana gotovo je očinski, kao da je upravo pronašao svog novog miljenika.
Samo ga ne vraćajte kući…
To je ujedno i najzanimljiviji sloj filma: Stankovića ne zanima samo način na koji autoritet vlada, nego kako stvara vlastite sljedbenike i nasljednike. Svaki autoritarni sustav mora odgovoriti na pitanje tko će nastaviti njegov posao, a Dejan, ni ne sluteći, prolazi obuku upravo za tu ulogu.
No, kada Mionica napusti zajednicu kao navodni primjer uspjeha pa se vrlo brzo vrati, slomljen, ponovno ovisan i potpuno izgubljen, pokreću se kotači neizbježne tragedije. Tri godine rehabilitacije padaju u vodu u samo jednom trenutku. Njegova očajna i iscrpljena majka tada izgovara rečenicu koja odzvanja jače od bilo kojeg prizora:
Radite s njim što hoćete, samo ga ne vraćajte kući.
To je možda najstrašniji trenutak u filmu. Ne zato što najavljuje nasilje, nego zato što označava potpunu predaju roditeljske odgovornosti. Majka više ne traži pomoć, ona predaje vlastito dijete. A čovjek kojemu ga predaje prihvaća ulogu koja nikada ne bi smjela pripadati nijednom smrtniku.
Otac Branko bez sumnje je sadist i psihopat. Boris Isaković (koji već ima bogato iskustvo u tumačenju institucionalnih psihopata) igra ga zastrašujuće mirno. Glas mu je dubok, pogled strog i nepokolebljiv, a nastup promišljen. No, njegov glavni problem nije samo sadizam, nego čvrsto uvjerenje da posjeduje apsolutnu istinu. A kada netko vjeruje da djeluje u ime apsolutne istine, vrlo brzo prisvoji i pravo na apsolutnu kaznu.
Kult autoriteta i mračna inverzija žrtve
Kada otac Branko ponovno pruža lopatu Dejanu, prizor dobiva sasvim novo značenje. Na početku filma Mionica je tukao Dejana, a sada bi Dejan trebao istući Mionicu jer se vratio posrnulom stazom. Krug se zatvara: sustav je stvorio novog izvršitelja, dok je stari postao suvišan. U toj ritualnoj zamjeni uloga krije se i najmračnija poruka filma, autoritarni sustavi ne stvaraju učenike, nego zamjene.
Dejan uzima lopatu i udara. Nevoljko i mehanički. Savjest još postoji, ali poslušnost je već postala navika. Međutim, Branko od njega ne traži samo poslušnost, nego potpunu identifikaciju. Procjenjujući da Dejan oklijeva, Branko sam preuzima lopatu i nasmrt prebija Mionicu. U tom trenutku nestaje i posljednja iluzija da je nasilje ikada bilo terapija, ostaje samo ubojstvo, piše Tportal.
Završnica filma funkcionira kao mračna inverzija starozavjetne priče o Abrahamu i Izaku. Abraham je bio spreman žrtvovati sina vjerujući da izvršava Božju volju, no Bog u posljednjem trenutku zaustavlja njegovu ruku, pokazujući da ljudska žrtva nije put prema spasenju.
Otac Branko također traži žrtvu i zahtijeva od drugoga da podigne ruku, ali ovdje nema glasa koji će zaustaviti udarac. Kada Dejan zastane, Branko sam dovršava posao. Čovjek je preuzeo ulogu Boga, i u tom trenutku više nema ni vjere ni iscjeljenja, ostaje samo goli kult autoriteta.
Sloboda bez oslonca
Posljednji prizori filma gotovo su dokumentaristički hladni. Nema patetike, pokajanja ni melodramatskih ispovijedi. Tu su samo policija, hitna pomoć, mrtvozornik, otac Branko uhićen u policijskom vozilu i štićenici koji u tišini napuštaju zajednicu. Nakon svih velikih riječi ostaje tek običan kazneni postupak; nakon svih propovijedi, mrtvo tijelo.
Među štićenicima odlazi i Dejan. Prvi put bez heroina, bez zajednice i bez čovjeka kojemu je zamalo prepustio vlastitu savjest.
Film ne nudi jednostavan rasplet: hoće li Dejan konačno naučiti živjeti kao slobodan čovjek ili će ostatak života provesti tražeći novi autoritet koji će misliti, odlučivati i snositi odgovornost umjesto njega?
(www.jabuka.tv | Foto: snimka zaslona)
