Potomci hrvatskih doseljenika u talijanskoj regiji Molise već pet stoljeća usmenom predajom čuvaju arhaični hrvatski govor štokavsko-ikavske osnove.
Smještena uz jadransku obalu u središnjem dijelu južne Italije, nalazi se gotovo anonimna regija Molise. Malo je ljudi ikada čulo za nju, a još ju je manje posjetilo, što je, prema ocjenama mnogih putnih portala, potpuno nepravedno. Ova samozatajna regija okružena je puno poznatijim susjedima poput Lazija, Abruzza, Puglije i Campanie, a od Rima i Napulja udaljena je tek oko dva do tri sata vožnje. Ipak, ova regija u svojim njedrima krije jednu fascinantnu, stoljećima čuvanu tajnu povezanu s hrvatskom prošlošću.
Jezik “na-našu”
Kada se cesta od Termolija počne penjati prema Apeninima, talijanski jezik s ploča i prometnih natpisa polako nestaje. Umjesto njega, na ulazu u jedno malo selo iznad talijanskog naziva Acquaviva Collecroce stoji drugi natpis: Živavoda Kruč.
Riječ je o jeziku koji pripada hrvatskoj jezičnoj baštini, ali se pet stoljeća razvijao u Italiji, potpuno izoliran od suvremenoga hrvatskog standarda. Sami ga govornici jednostavno nazivaju “na-našu” (u Kruču i Filiču) ili “na-našo” (u Mundimitru), što u prijevodu znači na našemu – kao da tom jeziku ne treba nikakvo drugo ime osim zajednice kojoj pripada. Taj je govor u ova brda stigao prije pet stoljeća i od tada živi u svakodnevnim razgovorima, molitvama i pjesmama.
Tko su moliški Hrvati i kada su stigli u Italiju?
Točan trenutak dolaska hrvatskih izbjeglica u Molise povjesničari nisu uspjeli utvrditi do posljednjeg detalja. Talijanski izvori iz toga doba doseljenike nazivaju Schiavoni (Slaveni s istočne obale Jadrana), a njihovu prisutnost u Moliseu bilježe već početkom 16. stoljeća.
- Najraniji poznati zapis potječe iz 1508. godine.
- Natpis u mjestu Palata svjedoči da su doseljenici iz Dalmacije ondje 1531. godine podigli crkvu.
- Nekada je u ovoj pokrajini postojalo čak petnaestak slavenskih naselja, dok se danas jezik čuva u samo tri mjesta: Kruču (Acquaviva Collecroce), Mundimitru (Montemitro) i Filiču (San Felice del Molise).
Jezik koji čuva staru štokavsko-ikavsku bazu bez turcizama
Preci moliških Hrvata napustili su svoj zavičaj prije nego što je snažniji osmanski utjecaj prodro u njihove govore. Zbog toga se u moliškohrvatskom sačuvao iznimno malen broj turcizama, što ga čini neprocjenjivim izvorom za proučavanje starijih slojeva hrvatskih štokavsko-ikavskih govora.
Tijekom pet stoljeća u Italiji, jezik se naravno mijenjao pod utjecajem talijanskog jezika i lokalnih dijalekata. Zanimljivo je da njegova štokavsko-ikavska osnova s jakim čakavskim primjesama pokazuje nevjerojatnu srodnost s današnjim govorima:
- Sumartina na Braču
- Sućurja na Hvaru
- Račišća na Korčuli
Sva ova mjesta na našim otocima osnovana su u približno isto doba kada i naselja u talijanskoj regiji Molise.
Koliko je ovaj jezik danas živ?
Opstanak jezika danas najviše ovisi o tome u koje se selo zaputite. U Filiču ga govori tek nekoliko starijih stanovnika, dok se najbolje očuvao u Kruču i Mundimitru. Ipak, broj mladih govornika opada, a procjenjuje se da danas aktivnih govornika ovog jedinstvenog jezika nema više od tisuću, piše Putni Kofer.
Budući da se jezik stoljećima prenosio isključivo usmenim putem, njegova pisana tradicija počinje tek u 19. stoljeću pokretanjem dvojezičnog časopisa Naš jezik. Kasnije su objavljeni rječnici i gramatike moliškohrvatskih govora, a jezik je danas uključen u lokalne kulturne i obrazovne programe.
Danas su natpisi u ovim mjestima dvojezični, a svake jeseni manifestacija Molizaiko okuplja zajednicu oko jedinstvene kulture, pjesme i jezika koji su, unatoč svemu, uspjeli preživjeti pet stoljeća izolacije u tuđem govornom moru.
(www.jabuka.tv | Foto: Hrvati izvan RH)
