“Otac domovine”: Dr. Ante Starčević rođen na današnji dan

Dr. Ante Starčević, utemeljitelj Stranke prava i “Otac domovine”, ključna je figura hrvatske politike 19. stoljeća čije ideje o samostalnosti i narodnom jedinstvu čine temelje suvremene hrvatske države.

Starčević je prvi suvremeni političar koji je jasno zahtijevao stvaranje samostalne države, temeljeći to na prirodnom i povijesnom pravu.

Za njega je slobodna Hrvatska bila conditio sine qua non opstanka naroda, ističući da bez neodvisnosti narod ostaje tek “množina čeljadi“.

Raskrinkavanjem vanjskih utjecaja Beča, Pešte i Beograda, postavio je putokaz za postizanje narodne slobode. Iako za života nije dočekao oživotvorenje svojih ideja, njegova politička misao ostala je aktualna i nakon stvaranja države 1990-ih, dajući građu za njezino unutarnje uređenje.

Formativne godine i utjecaji

Rođen je 23. svibnja 1823. u Žitniku kraj Gospića. Veliki utjecaj na njega imao je stric don Šime Starčević, protivnik Austrijske Carevine, koji ga je podučavao u Karlobagu prije nastavka školovanja u Zagrebu i Pešti.

Studirao je teologiju, filozofiju i povijest, stekavši doktorat u Pešti, no 1848. godine odlučuje se za svjetovni život. Tečno je govorio četiri strana jezika te se služio latinskim i grčkim, što mu je omogućilo širinu u kasnijem književnom i javnom radu.

Ključni trenuci formativnog razdoblja:

• 1845. – 1848.: aktivno sudjeluje u Ilirskom pokretu kroz pjesništvo i publicistiku.
• 1846.: svjedoči brutalnosti austrijskih časnika u Klancu, što produbljuje njegovu doživotnu netrpeljivost prema Monarhiji.
• 1852.: u polemici s Vukom Karadžićem oštro brani opstojnost hrvatskog jezika i identiteta štokavaca.

Odnos prema Austriji: “Bog i Hervati”

Starčević je bio duboko ogorčen činjenicom da je Hrvatska, unatoč žrtvama koje je podnijela za spas Monarhije 1848. godine, od Beča nagrađena isključivo siromaštvom i sužanjstvom.

Vjerovao je da narod ne smije čekati milostinju od onih koji ga tlače, već da se mora osloniti na vlastite snage i božju providnost.

U svom znamenitom saborskom govoru tu je sudbinsku povezanost sažeo u jednu od svojih najpoznatijih poruka:

Neka nam se Austria ruga, i pravo je, jer dok neima životinje, koju će budi samo triput pedepsati, a ni jednom ne nadariti, narod hervatski žertvova se trista godinah za Austriu, pa za sve svoje žertve ovaj naroda dobi od Austrie glupost, sužanjstvo, siromaštvo. (…) Narod hervatski sačuvao si je u svih nevoljah, još jedno neprocenjivo dobro, a to je: vera u Boga i u svoje desnice. Narod hervatski veruje da tu budućnost, to poslanstvo, ne bude odkaživati Austria, nego Bog i Hervati!

Politički uspon i osnutak Stranke prava

Nakon sloma Bachova apsolutizma, Starčević postaje veliki bilježnik Riječke županije. Kroz četiri opsežne predstavke (1861.–1862.) oštro osuđuje vladavinu Habsburga, nazivajući ih glavnim uzrokom hrvatskih problema.

Svojim znamenitim govorom u Hrvatskom saboru 26. lipnja 1861. udario je temelje pravaštva. Zastupao je tezu da Hrvatsku s Austrijom i Ugarskom veže isključivo personalna unija — osoba vladara — dok u svim ostalim aspektima mora biti potpuno suverena.

Narod je za svoje čine odgovoran samo Bogu i samu sebi, jedno je od temeljnih načela koja je Starčević tada proklamirao.

Kritika “Slavoserba” i jugoslavizma

Starčević je bio nepokolebljiv u obrani hrvatskog imena. Jugoslavizam je smatrao “sinčićem panslavizma” koji služi kao maska za širenje stranih interesa. Posebno je bio oštar prema “Slavoserbima” — ljudima sužanjske naravi koji zbog osobnih interesa izdaju nacionalne ciljeve.

Smatrao je da su takvi domaći izdajnici opasniji od vanjskih neprijatelja jer narod drže u političkoj nezrelosti i malodušju, uvjeravajući ga da Hrvatska ne može opstati samostalno.

Kasnije djelovanje i nasljeđe

Nakon gušenja Stranke prava poslije Rakovičkog ustanka 1871., Starčević se povlači u Jastrebarsko i na Sušak.

Povratak u Sabor ostvaruje 1878., a pravaštvo u 1880-ima doživljava svoje zlatno doba, prerastajući u općenarodni pokret protiv mađarizacije pod banom Khuenom Héderváryjem.

Preminuo je 28. veljače 1896. u Zagrebu. Sahranjen je u Šestinama, ostavljajući iza sebe nauk koji i danas opominje: hrvatska država može biti stabilna i prosperitetna samo ako se gradi na čvrstim temeljima vlastite povijesti i narodnog ponosa.

(www.jabuka.tv | Foto: Wikipedija)