Način na koji tijelo reagira na stres, razina osjetljivosti i iskustva iz djetinjstva mogu objasniti zašto neki ljudi obožavaju horore, dok ih drugi izbjegavaju pod svaku cijenu.
Dok jedni jedva čekaju novu priliku za gledanje zastrašujućih filmova, drugima je i sama pomisao na takav sadržaj izrazito neugodna. Prema stručnjacima, razlika nije samo stvar osobnog ukusa, nego može biti povezana s načinom na koji pojedinac fiziološki i psihološki doživljava strah.
Ne postoji jedinstveno objašnjenje zašto horori nekima pružaju uzbuđenje, a kod drugih izazivaju snažnu nelagodu. Ipak, istraživanja i stručna tumačenja izdvajaju nekoliko važnih čimbenika.
Ljubitelji horora drukčije doživljavaju stres
Osobe koje češće traže snažne podražaje mogu biti sklonije hororima zbog načina na koji tumače reakciju vlastitog tijela na stres.
Sociologinja Margee Kerr, koja proučava strah i autorica je knjige Scream: Chilling Adventures in the Science of Fear, objašnjava da zastrašujući film može ubrzati rad srca i stvoriti osjećaj da tijelo mora osloboditi nagomilanu energiju.
Neki ljudi tome pridaju pozitivno značenje. Osjećaju se živima i snažno povezanima sa svojim tijelom, gotovo poput osjećaja nakon vrlo intenzivnog sata joge ili aktivnosti koja svu pozornost usmjerava na tijelo.
Kod drugih se ista tjelesna reakcija može doživjeti potpuno drukčije.
Oni to mogu protumačiti gotovo kao napadaj panike, uz osjećaj da gube kontrolu nad onim što se događa s njihovim tijelom.
Osjetljivije osobe mogu snažnije reagirati
Ljudi koji su visoko osjetljivi mogu se lakše preopteretiti podražajima iz okoline, a često pokazuju i veću razinu empatije od prosjeka.
Zbog toga nasilni ili zastrašujući prizori kod njih mogu izazvati drukčiju i intenzivniju fiziološku reakciju. Ono što jedna osoba doživljava kao zabavno uzbuđenje, druga može osjetiti kao izrazito neugodan stres.
Važnu ulogu imaju iskustva iz djetinjstva
Na odnos prema hororima mogu utjecati i iskustva iz ranije dobi. Osobe koje su kao djeca imale pozitivna iskustva s takozvanim zabavnim strahom već su razvile način razmišljanja prema kojem određene zastrašujuće aktivnosti mogu biti uzbudljive, ali ne i stvarno opasne.
Riječ je o iskustvima koja izazivaju iznenađenje ili kratkotrajni strah, ali ne ostavljaju osjećaj stvarne ugroženosti.
Kerr ističe kako je pritom važna prava mjera izloženosti.
Ako su roditelji dijete izložili odgovarajućoj količini i vrsti takve zabave, a nisu ga prerano suočili sa sadržajem koji još ne može razumjeti, to može utjecati na njegov kasniji odnos prema cijelom žanru.
Strah može povezivati ljude
Za dio publike gledanje horora predstavlja i društveno iskustvo. Zajedničko suočavanje s napetim i zastrašujućim prizorima može pridonijeti osjećaju bliskosti među prijateljima ili članovima obitelji.
To može biti prekrasno iskustvo društvenog povezivanja. Znamo da su veze koje stvaramo pod stresom često intenzivnije, osobito s ljudima s kojima već imamo pozitivan odnos.
Zajedničko proživljavanje zabavnog, intenzivnog i pomalo zastrašujućeg iskustva može stvoriti snažnije i bogatije uspomene.
U konačnici, ljubav ili odbojnost prema hororima rezultat je kombinacije više čimbenika, među kojima su reakcija na stres, osobna osjetljivost, iskustva iz djetinjstva i društveno okruženje. Na mnoge od njih pojedinac ne može u potpunosti utjecati, prenosi Huffpost.
(www.jabuka.tv | Foto: Magnific)
