Kako je Rasno izgledalo 1939.: Zanimljiv zapis o kršu, siromaštvu, ljudima i gradnji crkve

Rasno na blagdan sv. Franje 1939. godine bilo je mjesto okupljanja, vjere i zajedništva, što potvrđuje i fotografija na kojoj su zabilježeni Ivan Pinjuh, Ivan Skoko Coto, Mile Zelenika i Marko Kraljević. O istom događaju svjedoči i zapis “Prijateljsko pismo” iz časopisa “Kršćanska obitelj” (studeni 1939.), koji donosi živopisni prikaz kraja, ljudi i tadašnjih prilika.

Autor kroz osobno obraćanje opisuje put u Rasno, život na kršu i nastojanja mještana oko izgradnje crkve. Tekst objavljen na Facebook stranici Digitalni arhiv Široki Brijeg pruža vrijedan uvid u svakodnevicu jednog vremena koje je oblikovalo ovaj kraj.

U nastavku prenosimo navedeni tekst:

• Opis: U Rasnu na blagdan Sv. Franje 1939. godine
• Komentar: Na fotografiji stoje slijeva na desno: Ivan Pinjuh, Ivan Skoko Coto i Mile Zelenika, dolje čuči Marko Kraljević.

U “Kršćanskoj obitelji” (god. XXII., Studeni 1939., br. 11., str. 333-335) objavljeno je:

“PRIJATELJSKO PISMO
Rasno, mjeseca listopada 1939.

Dragi prijatelju,

Nakon dobar sat hoda putem od Širokog Brijega prema jugu, putnik se nađe na povir župe Rasno. Ali prije toga treba se popeti uza stranu Polugrinu, što zatvara širokobriješku kotlinu od južne strane. Na oko Polugrina nije ni vrlo strmenita niti bogzna tako velika, ipak neobično umori i uznoji putnika, koji jedva čeka da odahne na njezinu vrhu. Na Polugrini još nema “pijane mehane“, ali kad se jedanput otvori, malo će putnika proći, a da se ne opipaju po džepu. Zasada se čovjek odmara sjedeći na kamenu i promatrajući divnu i slikovitu širokobriješku kotlinu, koju će za jedan časak sasvim izgubiti iz očiju.

Novi kraj koji se pokaže u pravcu juga jest jedna prostrana visoravan, načičkana sva od ljutoga kamena. To je ta čuvena župa Rasno, gdje sam slušao kako momci gangaju:

Selo Rasno kuće u tri reda,
Izdaleka ko varoš izgleda!
Selo Rasno i po tebi inje
U tebi je sve moje milinje.

To je pjesma. Međutim u stvari, i kad se čita u prozi, ne vidi se lako ni “milinje” ni “varoš!”

Kamenje, sivo kamenje i opet vrtača ili u najpovoljnijem slučaju niz njivica gdje se zasađuje duhan; taj najglavniji i skoro jedini kruh ovih krajeva.

Između kamenja i po škripinama ima nešto i šume: grabovine, tjelovine, hrastovine i jasenovine. Šuma rijetka i sitna, ali ipak nakit pustog kraja i utjeha stoke i ognjišta.

U čitavom ovom kraju još nema ni traga od ceste. Ni uzduž ni poprijeko. Uopće se tu još nije čulo ni škripanje kola, a kamoli sirena auta. Opstoje samo konjski putevi, vrlo nezgodni za kišnih vremena, kad putnik ima da bira između lokava i oštrog kamenja. Štrap ovdje, štrap ondje! Ako tjerate kljuse pred sobom, onda vas ono, kad mu se noga oklize, fino “zakarta” vodom i blatom po licu i očima, da i ne govorimo po odijelu!

Ako je igdje cesta potrebna danas, to je ovdje. Pogotovo kad bi ovuda imala da vodi prirodna, vrlo korisna i kratka veza širokobriješke kotline sa Ljubuškim, Vitinom, Vrgorcem i dalje sve de sinjega mora.

Tri su glavna sela što tvore današnju župu Rasno. Na istočnoj strani, u podnožju Trtala i bajoslovnoga Ozrnja pruža se čuveno i kamenito Buhovo. Na zapadnom kraju, po kršnim kosama, leži selo Dužice.

Rasno je u sredini sa svojim malim poljcem, kraj kojega se nalaze župski stan sa kapelicom i osnovna škola.

>> Pročitajte i: Što povezuje Panamski kanal i zapušteno selo kod Širokog Brijega?

Nije tome davno kad je ova župa obuhvatala sela Grljeviće na jugu i Ledinac na zapadu. Oni su se međutim odvojili u posebne nove župe.

Upada u oči da u ovoj župi, iako je ustanovljena već 1872. još, do danas nije sagrađena crkva. Pitanje gradnje Božjega hrama postalo je vrlo živo ovih zadnjih godina. Hvala Bogu već se ziđe sveta crkva i njezini bijeli i snažni zidovi bjelasaju se i privlače svačije oči!

Šteta samo što nije u gradu! uzvikuju mnogi koji se primaknu i promotre ovo čudno i uzorno zidanje, dosada neviđeno u Hercegovini. Osobito zadivljuju dva prva niza rustike i umjetnička izradba kamena oko vrata i prozora.

Istina Buhovčani i Dužičani skanjuju se da rade, jer se misle i oni skoro rojiti i u vlastitim selima dizati crkve, ali su zato Rašljani mnogo valjaliji i vrući postali. Dobro je rekao Preuzvišeni biskup u propovijedi na sv. Franu, da se danas u Rasnu izvodi djelo, koje nijesu mogli učiniti kad su bili trostruko brojniji.

Slogom rastu male stvari, a neslogom i velike propadaju.

Doista kad se hoće i kad se ne čeka na svakoga, čudesa se mogu učiniti!

Mora se priznati da su Rašljani na čelu sa svojim neumornim župnikom ozbiljno zasukali rukave i rade požrtvovno i marljivo. Ni ženske ne miruju. Kad je ljepše vrijeme i kad posvršavaju poslove kod kuće, skupe se kod župskoga stana i u vrećama prenose pržinu veselo pjevajući.

Dragi moj prijatelju, zadnji sam Ti put pisao iz pitomoga Brotnja, a sad Ti nakitih ovu knjigu iz Rasna. Ovdje sam se našao na derneku na sv. Franu, jer je asiški Siromah zaštitnik župe. Ove je godine na taj dan držana i sveta Krizma. Malih krizmenika bilo je preko tri stotine. Veselje djece, roditelja, kumova i kuma bilo je neopisivo.

Mnogo Te pozdravlja i voli Tvoj Danko”

(napomena: Ime Danko pripada fra Svetozaru Petricu, koji je pod tim pseudonimom potpisivao “Prijateljska pisma” u časopisu “Kršćanska obitelj”).

Naslovna fotografija snimljena je u listopadu 1939. godine u Rasnu, a objavljena je u knjizi “Župa Rasno”, god. 1999. na stranici 260. Autori su knjige Ivan Dugandžić i fra Josip Sopta.

Derneci kakvih više nema: Širokobriježanin diplio na svadbama sve do 1960-ih godina

(www.jabuka.tv | Naslovna foto: Grad Široki Brijeg / Digitalni arhiv Široki Brijeg)