Planinski predjeli Hercegovine, točnije lokaliteti Donji Badnji i Masna Luka u Posušju, stoljećima su služili kao poprište specifičnog načina života neraskidivo vezanog uz stočarstvo.
Fotografski zapisi fra Ante Marića, nastali oko 1980. godine, danas predstavljaju dragocjen dokumentarni uvid u autentično narodno graditeljstvo i sezonska naselja koja su obilježila povijest ovog kraja.
Suhozid i slama kao odgovor na surovu klimu
Povijesni kontinuitet sezonskog boravka na planinskim pašnjacima bio je uvjetovan kroničnom nestašicom stočne hrane i vode u nižim predjelima tijekom ljetnih mjeseci.
Prema navodima iz filma “Stara seoska stambena arhitektura u Hercegovini” scenaristice Astride Bugarski, Hercegovci su stoljećima boravili u primitivnim jednodijelnim zgradama građenim od suhozidine.
Ovi objekti, namijenjeni stanovanju i preradi mliječnih proizvoda, bili su prekriveni slamom ili daskom. Karakteristično je da su neka od tih naselja u prvim desetljećima 20. stoljeća prerasla iz privremenih u stalna staništa, unatoč surovim planinskim uvjetima.
Evolucija “slamarice” i “krovare”
Graditeljska rješenja pod Vranom i Čvrsnicom bila su strogo funkcionalna. Objekti su najčešće imali oblik izduženog pravokutnika s visokim slamnatim krovom, pri čemu su ljudi, stoka i hrana boravili u istom prostoru.
Kako bi se osigurala toplinska izolacija i stabilnost, nastambe su postavljane niz pad terena te su s tri strane bile ukopane u zemlju.
Tamo gdje je kamenito tlo onemogućavalo ukopavanje, podizan je umjetni nasip od zemlje i kamena, u sjeverozapadnoj Hercegovini poznat kao sopa.
Najprepoznatljiviji element ovih zdanja je krov od omlaćene ražove slame, zbog čega su ovi objekti u narodu prozvani slamaricama ili krovarama.
Za pokrivanje se koristila “mlaćevina” – duge, neizlomljene stabljike raži, što ukazuje na specijaliziranu uzgojnu namjenu ove žitarice u službi graditeljstva.
Zbog planinske klime i jakih vjetrova, krovovi su u gornjoj Hercegovini bili znatno viši, strmiji i posebno osigurani.
Ljudi i krajolik: Masna Luka 1980-ih
Arhivske fotografije fra Ante Marića ne bilježe samo arhitekturu, već i lica onih koji su te prostore oživljavali. Na jednoj od fotografija s ispaše ovaca ispred kuće u Masnoj Luci, zabilježene su Janja Kožul i Iva Kožul Cerinka iz Turčinovića (Široki Brijeg), simbolizirajući povezanost nizinskih naselja s planinskim poljima.
Ova svjedočanstva iz privatnog arhiva ostaju trajni podsjetnik na vrijeme kada je arhitektura bila u potpunom suglasju s prirodom i potrebama preživljavanja hercegovačkoga čovjeka.
(www.jabuka.tv | Foto: fra Ante Marić / Digitalni arhiv Široki Brijeg)
kako je mixer dolazio sa betonim
Selo moje lipše od Pariza, lipo iz daleka još lipše iz bliza….
Vrati se u njega.Naj lakše je svirati po Njemackoj
Ja samu u njemu.
Najlakse je bezveze pisat
Sjetim se kako je lijepo bilo otici u planinu kada smo spavali u ovakvim slamaricama prvo na sijeno prostremo nailon onda po nailonu deke i cijela ekipa na tavanu spava a dole su bile ovce i u polovici kuhinja gdje su bile velike tece u koima se kuvalo mlijeko i pravio siir uvece bi sjedili uz upaljen cilindar i pricali po danu bi se kosilo i skupljalo sijeno.U planinu se tada moglo doci samo sa kamionom obično fapom jer se islo niz Grkuš strmom i ružnom cesto.
Nekad, e moglo se i pješke kroz Mučnovac, priko Štitara i
Motes se isad vratit u prosla vrimena.Da nije draga para.😜
16:30 vidio sam ove slike stare planine i napisao sam nacin kako se dolazilo o zivilo u planini ..Namjerno se nisam dotakao sadašnjeg stanja .
Bože dragi kako je lipo bilo tada ponese se gitara,malo suvog mesa,kruha mladost se družili.
Sjetim se 1983 na ljeto nas 15 u ovim slamaricama.