Dok je s tribina dvorane TD Garden pratio NBA utakmicu Boston Celticsa, jedna buka stalno je privlačila pažnju Adela Djelloulija.
Ovaj zvuk škripanja dok se igrači kližu po parketu je svuda prisutan. Uvijek je tu, zar ne?, zapitao se.
Škripa tenisica dio je simfonije košarkaške utakmice, kada gumeni đonovi stružu o parket dok igrači rade brzi korak, sijeku pravce i okreću se, a braniči pomiču noge kako bi ostali ispred svog igrača.
Vraćajući se kući nakon utakmice, Djellouli se zapitao kako nastaje taj zvuk. A kao znanstvenik za materijale na Sveučilištu Harvard, imao je način da to ispita.
Djellouli i kolege klizali su tenisicu preko glatke staklene ploče iznova i iznova. Snimali su škripu mikrofonom i sve snimali kamerom visoke brzine kako bi vidjeli što se događa ispod đona.
U studiji objavljenoj u srijedu u časopisu Nature opisali su što su otkrili. Dok tenisica „radi” da zadrži prijanjanje, sitni dijelovi đona mijenjaju oblik dok na trenutak gube pa ponovno uspostavljaju kontakt s podlogom tisućama puta u sekundi – na frekvenciji koja odgovara visini zvuka glasne škripavosti koju čujemo.
Ta škripa je u suštini vaša cipela koja ‘talasa’, odnosno stvara nabore koji putuju super brzo. Ti valovi se ponavljaju pri visokoj frekvenciji i zato dobivate taj škripavi zvuk, objašnjava Djellouli.
Ulogu mogu imati i šare na đonovima. Kada su istraživači klizali blokove ravne, potpuno glatke gume preko stakla, vidjeli su niz „kaotičnih, neorganiziranih valova”, ali nisu čuli škripu.
Grebenaste, kanalaste šare na dnu tenisica mogu organizirati te impulse tako da nastane čist, visok zvuk.
Drugi znanstvenici ranije su proučavali ovakve impulse, ali ova studija s tenisicama analizira trenje koje se događa pri mnogo većim brzinama. I po prvi put povezuje te brze pulseve sa škripavim zvukom koji proizvode.
Ovi uvidi ne služe samo zadovoljavanju radoznalosti jednog košarkaškog fana. Oni mogu pomoći u odgovoru na važna praktična pitanja.
Trenje je jedan od najstarijih i najzamršenijih problema u fizici, napisao je fizičar Bart Weber u uvodniku koji prati novo istraživanje. Ipak, unatoč njegovom praktičnom značaju, dodao je, „njime je teško upravljati i teško ga je predvidjeti”.
Bolje razumijevanje trenja moglo bi pomoći znanstvenicima da bolje shvate kako se Zemljine tektonske ploče pomiču i taru tijekom potresa ili da uštede energiju smanjenjem trenja i trošenja.
To bi moglo pomoći i da se uklone trenuci izvan terena kada škripave cipele mogu biti pomalo nezgodne ili neugodne, recimo u tihom uredskom hodniku.
Ovo istraživanje ne nudi izravno rješenje, iako internet nudi pregršt savjeta koji mogu biti rizični, uključujući trljanje sapuna ili omekšivača za sušilicu po đonu. No, neki uvidi iz studije mogli bi u budućnosti pomoći u dizajniranju tenisica bez škripanja.
Tako je, na primjer, jedan dodatni eksperiment pokazao da mijenjanje debljine gume može učiniti da škripa bude nižeg ili višeg tonaliteta. U budućnosti, bismo li mogli fino podesiti tenisice da škripe na toliko visokoj frekvenciji da ih jednostavno ne čujemo?
Sada možemo početi dizajnirati s tim na umu. Možemo početi praviti kontaktne površine koje to rade ako želimo čuti ovaj zvuk, ili ne rade ako ga ne želimo čuti, rekao je Weber iz Advanced Research Center for Nanolithography i Sveučilišta u Amsterdamu.
(www.jabuka.tv)
Zanimljiva je skroz i ta frekvencija. Vjerojatno se u njoj krije puno odgovora. Ne kaže se dzaba cak i za medjuljudske odnose, nismo na istoj frekvenciji. Ali lako je to, a što moja jedna cipala škripi, a druga nije 🤔😁 Skroz se sramim live cipale, grajava je, desna je skroz OK, tiha, povucena😁