Motivacijska duhovnost | Prestani živjeti kao žrtva i preuzmi odgovornost za svoj život

Jedna od najtežih istina koju možemo čuti zvuči otprilike ovako: tvoje rane možda nisu tvoja krivnja, ali njihovo iscjeljenje tvoja je odgovornost.

Na prvu, to zvuči gotovo nepravedno. Dogodile su se stvari koje nisi birao: obiteljske priče, tuđe odluke, izdaja, bolest, nečiji odlazak. Ukratko: okolnosti u koje si bačen bez pitanja.

Mnogo toga u životu nije bilo u tvojim rukama. Ali postoji trenutak u kojem, ako želiš mirnije i kvalitetnije živjeti, svoj život trebaš prestati gledati samo kao posljedicu tuđih poteza i početi se doživljavati kao onoga koji ima moć promijeniti svoju stvarnost.

To je trenutak u kojem prestaješ živjeti kao žrtva i počinješ sam oblikovati svoj život.

Što znači živjeti kao žrtva?

Žrtva nije osoba kojoj se dogodilo nešto teško. Žrtva je identitet koji nosimo dugo nakon što se događaj završio.

Živjeti kao žrtva znači:

• vjerovati da se “sve meni događa”, a gotovo ništa “kroz mene”,
• stalno tražiti krivca: u roditeljima, partneru, državi, Bogu, sreći, “sustavu”,
• osjećati da je tvoj život “pauziran” dok se drugi ne promijene, dok okolnosti ne budu idealne,
• ponavljati: “Ne mogu, jer oni… jer tada…”

Kada živimo iz tog mjesta, svaka nova situacija postaje još jedan dokaz stare priče: “vidiš da nemam sreće”, “vidiš da nisam dovoljno dobar”, “vidiš da život uvijek nešto uzme”. I tako polako prestajemo uopće tražiti mjesta gdje bismo mogli djelovati.

U nama se učvrsti tiho uvjerenje: Meni je ovo zadano, ja tu ne odlučujem i ne mogu ništa promijeniti.

Odgovornost nije krivnja, nego sloboda

Važno je razlikovati odgovornost i krivnju: odgovornost nije isto što i krivnja.

Krivnja gleda unatrag: Tko je zabrljao i tko treba “platiti”? Odgovornost gleda naprijed: Što sada mogu učiniti iz ove točke?

Možda nisi birao što će netko učiniti tebi, ali biraš što ćeš ti učiniti s time. Možda nisi birao što će ti život donijeti, ali biraš kakav ćeš odgovor dati.

Preuzeti odgovornost za svoj život ne znači:

• reći da je bilo u redu ono što nije bilo u redu,
• negirati bol ili relativizirati nepravdu,
• glumiti da možeš kontrolirati sve.

Preuzeti odgovornost znači priznati si: Da, ovo se dogodilo. Da, boli. Da, možda nije bilo fer. Ali danas neću prepustiti svoju budućnost onome što se dogodilo jučer. Danas biram drugačije.

Odgovornost je tiha unutarnja odluka: Ne mogu uvijek birati događaje, ali mogu birati svoj smjer.

Zašto je lakše ostati žrtva?

Iako zvuči paradoksalno, u ulozi žrtve postoji određena “utjeha” i “lakoća”.

Dokle god je netko drugi kriv za naš život, mi smo oslobođeni tereta odluke. Ne moramo riskirati, ne moramo pokušati, ne moramo se izlagati mogućnosti neuspjeha. Dovoljno je slegnuti ramenima i reći: Što ja tu mogu?

Na kratke staze – to olakšanje godi. Na duge – guši.

Jer negdje u dubini znaš da u tebi ima više snage, više mudrosti, više života nego što tvoje trenutne priče dopuštaju. S vremenom, bol od neiskorištenog potencijala postaje veći od straha od odgovornosti.

Kako započeti izlazak iz uloge žrtve?

Izlazak iz uloge žrtve ne počinje velikim govorom, nego malim, tihim pomakom u unutarnjem jeziku.

Umjesto: Uvijek mi se sve loše dogodi., pitaj se: Što mi je ova situacija pokazala o meni? Što iz nje mogu naučiti i “ponijeti”?

Umjesto: Nemam nikakav izbor. zastani i napiši: Koje tri stvari ovdje ipak jesu u mojoj moći, koliko god male bile?

Umjesto: Takav sam i gotovo. dopusti si misao: Danas mogu biti makar malo drugačiji nego jučer.

Odgovornost ne traži da odjednom promijeniš cijeli život. Često sve počinje prvim, naizgled sitnim korakom: jednim iskrenim razgovorom, jednim “ne”, jednim “dosta”, jednom novom navikom.

Tri pitanja koja ti mogu pomoći već danas

Ako želiš početi izlaziti iz uloge žrtve, možeš danas sjesti u tišini i iskreno sebi odgovoriti na pitanja:

• U kojoj priči najčešće glumim žrtvu? Je li to posao, odnos, financije, zdravlje, nešto što se dogodilo davno?
• Što je u toj situaciji zaista izvan moje moći, a što je ipak u mojim rukama? Budi nemilosrdan prema iluzijama, ali blag prema sebi.
• Koji je najmanji konkretan korak koji mogu poduzeti ovaj tjedan? Ne idealan korak. Ne savršen. Najmanji koji je realan.

Možda je to da potražiš stručnu pomoć. Možda da prestaneš opravdavati tuđe loše ponašanje. Možda da si konačno priznaš da te nešto više ne ispunjava.

Možda da za početak samo promatraš svoje misli i uhvatiš one koje ti svaki dan ponavljaju istu staru priču.

Prestanak života u ulozi žrtve nije trenutak, nego proces. Bit će dana kada ćeš se ponovno uhvatiti kako kriviš sve oko sebe.

To je u redu. U tom trenutku možeš se samo nježno podsjetiti:

Možda ne biram sve što mi se dogodi. Ali biram što ću od toga napraviti.

U tom malom “možda” krije se početak tvoje slobode.

(www.jabuka.tv)