Fra Željko Tomić iskreno progovara o došašću, molitvi i odrastanju uz oca kockara te otkriva zašto kockarnice naziva “sotonskim crkvama”.
U novoj epizodi Ad Deum Podcasta gost je fra Željko Tomić, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije i župni vikar na Širokom Brijegu.
Dok laganim korakom ulazimo u vrijeme došašća, spontano se nameću pitanja: Što je zapravo došašće i kako ga istinski proživjeti? Jesu li njegovo lice blagdanski ukrasi, lampice, kuhano vino i kobasice ili je došašće prije svega tiho iščekivanje i priprema srca za dolazak Spasitelja?
O tim pitanjima, ali i o osobnoj priči koja ga je obilježila, fra Željko u podcastu govori vrlo otvoreno. Iz perspektive djeteta čiji je otac bio kockar, prisjeća se kako je u sjeni ovisnosti nastajala atmosfera molitve u njihovoj kući.
Sve se to događalo dok sam ja bio dosta mali. Mama je to jako dobro skrivala od nas djece. Imali smo obiteljsku molitvu, ali bez tate. Najviše mi je djetinjstvo obilježila upravo ta molitva.
Posebno se sjeća snažne slike svoje majke koja je, iz velike vjere i nade, molila na vrlo zahtjevan način.
Sjećam se kako smo sestra Magdalena, mama i ja išli na staro groblje Ričina. Mama je imala svoj zavjet. Moliti krunicu dok četveronoške obilazi groblje. U jednom trenutku sam se rasplakao i rekao: ‘Mama, nemoj si to raditi, krvava su ti koljena.’ A ona je uvijek govorila: ‘Samo molite!’ I sada se sjećam križa punog krunica gdje je molila, poslije sam saznao da je to fratarsko groblje.
U toj tihoj i ustrajnoj obiteljskoj molitvi, kaže, polako se rađao i njegov duhovni poziv. Tek kasnije je doznao da se njegov otac obratio. Saznao je to slučajno, dok je na radiju slušao njegovo svjedočanstvo.
Fra Željko u razgovoru vrlo jasno govori i o zlu kocke koja je razarala njihovu obitelj.
Kao mali me tata znao voditi u kockarnice. Nisam znao gdje smo ni što se tu radi, ali uvijek sam imao ogavnost prema tome. Ja to zovem sotonske crkve. Kad me pitaju je li grijeh kockati, kažem da jest. I marka i pola marke i jedan fening. Vidio sam kakvo je to zlo.
Jedan detalj posebno otkriva njegov stav.
Zvali su me da blagoslovim prostorije kladionice. Nisam htio. Ne mogu blagosloviti mjesto gdje blagoslova nema.
Više pogledajte u video prilogu.
(www.jabuka.tv | Foto: Ad Deum Podcast)
Bog te blagoslovio dobri fratre. Kad god sam kod tebe na pričesti uvijek nekako sa posebnom vedrinom daješ hostiju.
To je proklet novac koji netreba nikome.Nisam pristalica ni kredita koje ako se ikako može ne trebaju dizati ljudi jer kako god okreneš banka se debelo namiri preko tvojih leđa.Dakle u današnjem društvu ne štedi niko nikoga i treba biti dobro oprezan.Sve vrste kocke su dno dna.
Kocka je veliko zlo i ja sam kuckar bio 20 God.i prestao ima 5 god. Toje Sotonski objekt i koga forsira i podržava i otvara.Moji igrači samo razmislite dobro šta gazde Kladionica voze i kakav im je vozni park.A jadnici dođu Golfom dvicom da izvrne gazdu e to nikad nemožete uspit.
Bogu fala na tebi
Kocka je zlo apsolutno se slazem,bravo
Što je natjeralo čovjeka da kocka jel se pita tko
linost i narcisoidnost!čestit čovjek na takva mjesta ne zalazi!
Šta će ga natjerati, što ga nije natjeralo da radi. Ako može sjediti i kockati znaci da može i raditi, ne traži mi opravdanje molim te!! Koliko ljudi siromašnih ide i traži daj da zaradim za kruh, cijepati ću drva, kopati, raditi u skladištu itd ako nema škole, šta ga to moglo natjerati da kocka!!?? E kakvu glupost ti izjavi
Točno
Hvala na vaṣ̌oj ispovjedi,posebno na kritici za kladjenje i držanje kladionica.To je zlo koje razori cijelu obitelj ne samo onoga koji se kladi.
Pa mozda je otac postao ovisan zbog ptsp.a, koji je mozda bio tu iako nije bio sluzbeno dijagnosticiran. Navodno su osobe koje imaju tu bolest sklonije raznim ovisnostima i cesto se muskarcima, posebno u maloj sredini puno teze otvoriti drugim ljudima, jer na taj nacin priznaju svoju “slabost”. A obrnuto je u biti slucaj, ti muskarci su jaki jer priznaju da imaju problem koji je prevelik za njih same i ne mogu se sami izboriti s time. Ako na vrijeme potraze pomoc i budu iskreni prema svojoj obitelji, u prvom redu prema zeni, koja je uvijek najveca zrtva i ako se zajedno upute na taj teski put prema izljecenju bit ce na kraju sve dobro. Ako se ovisnost tretira kao bolest, i posljedica je mozda neke druge bolesti, lakse ce se mozda i doci do rjesenja. Iako je jako, jako tesko i nema svatko snage za to, treba pokusati ne upasti u moraliziranje i osudjivanje. A ako nikako drugacije ne ide i ako nema izgleda na ozdravljenje treba pomoci zeni i djeci izici iz tog pakla. To je krscanska duznost.
17:07
Teško im se otvoriti i priznati svoju slabost a nije im teško djecu gledati kako gladuju jer je tata potrošio pare na kladionicu?!Što ne uzme motiku u šake ili šta drugo pametno da uradi?Jako glupa opravdanja.Valjda što su muškarci,za njih se uvijek traže opravdanja,da se klade žene onda ne bi bilo bolest nego udri po ženama!
Bogu hvala na obraćenju i pozivu