Tiha epidemija: Svako četvrto dijete u BiH već se susrelo s problemom kockanja

Kockanje u BiH poprima razmjere tihe krize, a najnoviji podaci UNICEF-a otkrivaju zabrinjavajuću činjenicu: svako četvrto dijete barem je jednom imalo problem s kockanjem.

U BiH sve je više kockara. No, najveći problem je što je dobna granica onih koji uživaju u ovoj lošoj navici sve niža.
U raznim igrama na sreću “uživaju” i osnovci, srednjoškolci, nezaposleni, ali i oni koji imaju posao.

Prema podacima UNICEF-a, svako četvrto dijete u BiH imalo je u jednom trenutku problem s kockanjem.

Problem online kockanja

Faktor je o ovoj temi razgovarao s doktorom specijaliziranim za ovisnost o kockanju iz Zavoda za bolesti ovisnosti ŽS Tarikom Hodžićem.

Kockanje se može podijeliti na online kockanje i klasično kockanje. I kod starijih i kod mlađih kockara sve je više zastupljeno online kockanje. Tu imate kladionicu u rukama 24 sata dnevno i imate osjećaj da ste stalno u kladionici. Druga stvar, tu nema stigme, nitko vas ne vidi da ulazite u kladionicu, jednostavno putem mobitela kockate na kavi, kući ili negdje drugo.

Mladi općenito mnogo vremena provode buljeći u nekakve plastične sprave koje zovemo pametnim telefonima, a klađenje preko njih samo je još jedan način da se ti uređaji zloupotrebljuju. Kockanje spada u kategoriju ponašajnih ovisnosti, za razliku od kemijskih gdje spada alkohol, droga i slično. Određeno ponašanje zapravo je to što nas privlači i kojem se vraćamo, iako znamo da nam šteti.

Kako kockanje utječe na čovjeka

Što se tiče mozga, kockanje daje sličan osjećaj kao i druge supstance – alkohol, trava ili droga. Daje uzbuđenje, impulsivnost. Netko to učini da proba, prija mu i daje osjećaj koji mu se dopada. Nekome je samo ganjanje dobitka dovoljno. Međutim, u konačnici se pretvara u kompulziju koju ponavljamo iako vidimo da nam škodi, kaže Hodžić.

Može li se prevenirati?

Zakonom je zabranjeno da osoba mlađa od 18 godina uđe u kladionicu. I ne mora. Gotovo svaka kladionica napravila je aplikaciju za klađenje, pa ne morate ni ulaziti. Zakonom je određeno i da maloljetnik ne može kupiti ni alkohol ni cigarete, pa ih svejedno kupi gdje želi. Dakle, negdje nešto ne funkcionira.

Sve što nudi kladionica, nudi i mobitel. Odete u kladionicu i tamo kockate – sportsko klađenje, bingo, utrke pasa. Ili skinete aplikaciju, uplatite 5–10 KM i sve to igrate dok ležite u krevetu ili dok ste na satu. Dakle, nema veze gdje je kladionica, je li pored škole ili ne, kaže Hodžić.

U Zavodu za bolesti ovisnosti ŽS funkcionira i odjel za kockanje, ali ne na razini na kojoj bi trebao, kaže sugovornik.

Nemamo dovoljno kapaciteta ni kadra, ali trudimo se i dajemo sve od sebe. Imamo grupu i liječimo kockare. Ponekad, kad se dovedu u teško psihičko stanje, primimo ih na zatvoreni odjel, uspostavljamo apstinenciju i radimo psihoterapiju, kaže Hodžić.

Je li kocka gora od droge?

Na pitanje je li teže liječiti kockanje od ovisnosti o drogama, jer kockanjem možete izgubiti sve, Hodžić kaže:

Nije daleko od istine. Sve legalne ovisnosti puno je teže liječiti od ilegalnih. Narkomanu je jedino bitno da dođe do droge, ovdje se gube milijuni.

Kad uzmemo u obzir alkohol – prihvatljiv je i dostupan svima, pa makar povremeno. Na istom je nivou i kockanje.

S druge strane, radi se o ponašanju. Svi vide kad ste pijani. A kad kockate – ne smrdite, oči nisu pokazatelj, ne teturate, ne zaplićete jezikom, nema testa koji bi to pokazao.

Najlakše ga je sakriti, svuda je dostupno, legalno i društveno prihvatljivo. I to je uvijek problem s legalnim stvarima koje mogu izazvati ovisnost.

Sociološki aspekt kockanja

O tome gdje sustav “škripi”, govorio je i sociolog prof. dr. Jusuf Žigo.

U društvima koja su u krizi pogoduju kockarske igre jer ljudi bježe iz realnosti u irealni svijet, s lažnom nadom da će postati sretni dobitnici, da će izvući sretni listić koji će ih učiniti bogatim i sretnim.

Drugi razlog je snažna i sveprisutna marketinška promocija kockanja, na svakom koraku i na globalnoj razini.

Na pitanje kako prevenirati, profesor kaže:

Jedini način je ozbiljan rad s djecom, ali i odraslima. Treba jasno poručivati da je to put u ambis. Možete biti jedan od milijuna sretnih dobitnika, ali što s preostalih 99,9 posto koji su sigurni gubitnici? Sigurni dobitnik je samo organizator igre.

Treba pokazivati nesretne primjere ljudi koji su prokockali sve i ostavili obitelji u užasnoj situaciji. Treba otvarati oči.

S druge strane, treba isticati pozitivne primjere onih koji su se uspjeli izliječiti, kao bivši ovisnici o drogama koji otvoreno govore o paklu kroz koji su prošli.

Dodatno zabrinjava što su i djeca sve izloženija klađenju. Roditelji ne obraćaju dovoljno pažnje, kao da misle da se to ne tiče njihove djece. A ceh već plaćamo, zaključuje prof. dr. Žiga.

(www.jabuka.tv)