7. veljače ”Dan sjećanja na pobijene franjevce i puk”

Ove će godine 7. veljače po prvi put biti obilježen i kao „Dan sjećanja na pobijene franjevce i puk“ što ga je 23. veljače 2012. proglasila Općina Široki Brijeg.

Prema Odluci Općinskog vijeća o proglašenju 7. veljače Danom sjećanja na pobijene franjevce i puk u II. svjetskom ratu i poraću institucije na području Općine Široki Brijeg dužne su svoje radno vrijeme prilagoditi programu obilježavanja ovog Dana.

U povodu Dana sjećanja na pobijene franjevce i puk u II. svjetskom ratu i poraću u srijedu 6. veljače u 9.45 sati Općinski načelnik Miro Kraljević, predsjednik Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz II. svjetskog rata i poraća na području Općine Široki Brijeg Pero Kožul, te Vicepostulator postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“ fra Miljenko Stojić položit će vijenac i zapaliti svijeću za sve pobijene franjevce i puk Božji pred križem u središtu Širokog Brijega.

(www.jabuka.tv)

10 komentara

  • Već dulje vrijeme ,posebno proteklih pedesetak godina , u Hercegovini- a i u cijeloj Hrvatskoj – odigravao se apokaliptičan scenarij s najužasnijim prizorima koji je od vremena do vremena poprimao katastrofalne oblike. Ništa se od toga nije dogodilo slučajno. Poznati su i uzroci i začetnici zala i njihove žrtve.Prikrivanje istine o tome vodilo bi novom nastupu zla , a bezuvijetno opraštanje starim zločincima bio bi poticaj da rade što hoče. Pred zločincima i njihovim zločinima ne smije se ostati nijem ni skrstiti ruke. O ni nisu ni svemoćni ni vječni. Samo je BOG svemoćan i vječan. Borba protiv zaborava borba je za istinu i pravdu protiv laži i zločina. To je najmanje što se mora učiniti. Svijet je bez svjedoka i zbunjen.Bez njihova svijetla luta , bez njihova svjedočanstva trune. Zato, tko ubija svjedoke ili ih odbija,ubija istinu i svjedoči da je i sam zločinac.Zločin se može oprostiti pokajanjem i zaboraviti, ako su umrli kojima je učinjen. Ali istina o njem ne zastarijeva.komunizam nije mogao zamisliti svijet i život bez sebe. Borio se do zadnje kapi tudje krvi da ostane. U natoč svom radikalnom ateizmu vjerovao je da može živjeti samo od ubijanja ljudi. Pritom je u svom etičkom primitivizmu krvave revolucije katkad sebi dopuštao luksuz variranja zlodjela. Jedne je ubijao na licu mjesta, a druge je najprije zvjerski mučio pa ubio. Jedne je mučio, ubijao i u Neretvu bacao, adruge je “počastio” potpuno paklenom “liturgijom” i pretvorio u pepeo. Tako je štitio sebe “oslobadjao” ljude , i gradio bolju budućnost u svijetu. Ipak komunizam je osiguravajući sebe, uništio sebe. OTIŠAO JE , a nije se ni pokajao. Tako je ostao dužan cijelom čovječanstvu. Propustio je posljednju prigodu da se barem pokajanjem pokaže ljudskim. Ostao je pri svjedočanstvu da se i s dvjema nogama može biti Zvijer. Zlo i dobro, svetac i zvijer skinuli su krinku. Na jednoj strani pokazala se laž, mržnja, zvjerski primitivizam i krv. Na drugoj Istina , ljubav, humanizam i junaštvo. U svemu su bili suprotni, osim u jednome. Ikrvnik i žrtva složili su se u smrti. Jedan ju je zadavao, drugi ju je prihvaćao. Jedan je njome napadao, drugi se njom branio. Jedan je njome porazio sebe, drugi je njome pobijedio i njega i sebe. Četničko komunistički bijes posebno se okomio na Hercegovinu, jer je u njoj vidio prostornu i idejnu prepreku širenju svoga mračnog carstva, a u franjevcima svoje zaklete neprijatelje, jer su se do krvi opirali uništavanju identiteta hrvatskog naroda i zatiranju temeljnih vrijednosti od kojih je taj narod živio. Vanumlje i bezumlje činili su svoje, a franjevci svoje. Masovna hekatomba u kojoj ih je šezdeset i šest najokrutnije ubijeno, a od njih dvanaest spaljeno, uza stotinjak zatvorenih, i zločinački mučenih, bar donekle pokazuje na jednoj strani okrutnost zla, a na drugoj strani odlučnost i superiornost duha. Mučenici su branili i i obranili unutarnje granice- da komunizam ne osvoji srce, um ,volju i duh hrvatskog naroda, da ga ne otruje zločinačkom ideologijom, i ne pretvori u moralnu močvaru. Obranili su neprolazne vrijednosti i tako i sami postali neprolazni. Jer , znali su da samo ono ne umire za što se umire. Smrt je bila skupa karta u život, svetost, besmrtnost,i slavu, njihovu i njihova naroda. Ali je upravo tim dragocijenija. Poubijani nastavili su živjeti. Iz pepela su se rodili na nov život. NJima nije bilo najglavnije živjeti nego stvarati i svjedočiti. Oni su bili da drugi budu. Oni su umirali da drugi žive. Napredak, mir, i kultura, humanizam i znanost u Hercegovini počinju njihovim imenom.Njihova širokobriješka gimnazija postala je najpoznatija i najpriznatija u bivšoj Jugoslaviji, a potom i u Hrvatskoj. Iz nj su izlazili naraštaji odgojenih ljudi i poslije vrhunskih stručnjaka koji su vjerom i kulturom obogatili i Domovinu i svijet. Kad sam na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu god. 1945. polagao ispit iz egzegezeNovog zavjeta, koji je pisan na grčkom, bio je u svojstvuVelikoga kancelara nazočan i pok. kardinal Stepinac. Na kraju ispita postavi jedno jedino pitanje:Gdje ste svršili gimnaziju?Na Širokom Brijegu, odgovorih. A on nadoda ;”I VIDI SE”!Široki Brijeg je plamen stup koji ne da mraku da se spusti na Hrvatsku, svjetionik koji čuva od brodoloma, glas koji odjekuje svijetom, krik koji se čuje do neba. To je grad branitelja i svjedoka duha i slobode. Smrt je u njihovoj smrti poražena. Mrak je u njihovu plamenu raspršen. Mržnja je u njihovoj ljubavi sažgana. Nasilje je njihovom nevinošću razoružano. Njihovim pepelom upepeljena je marksističko-komunistriča ideologija. Drugi su živjeli, pa umrli. ONI su umrli, pa žive. Koji su pucali na njih ubili su sebe. Koji su palili njih spališe sebe. Zatornici se njihovi odmetnuše u bogove, a nisu bili sposobni biti ni ljudi. Čudo branitelja i svjedoka ima i svog čudotvorca. Bila je to vjera u Krista. Vjerovali su u cijeloga Krista i u njemu nosili njegovu sudbinu Znali su da neće bolje proći od svog Učitelja, ali ni lošije od njega. Njihov je životni put bio Kristov križni put, a njegov je kraj Uskrsnuće. Odatle im zanosna ljubav prema Bogu i čovjeku. U svom krilu nosili su Zoru, a u tijelu Riječ. Smrt je u njihovoj smrti izgubila svoj žalac. (1Kor15,55).Oni su bili sposobni mijenjati svijet, a ne svijet njih. Borili su seda obrane, a ne unište, da vrijednosti promaknu, a ne zatru, da čovjeka zaštite, a ne ubiju.

    • Prije svega, ako malo bolje pogledamo, komunisti su još na vlasti. Pardon, istaknutiji omladinci. I da, narod ne smije zaboraviti zločine, i one koji su ih počinili. Tada nas je napala Splitsko-dalmatinska brigada!

  • Životu i vjeri pripada rizik i bez njega ih nema. ALI nema ni smrti. Pa ako se ljdi ne boje smrti, kako ih možeš ugroziti smrću?Besmrtni se ne mogu usmrtiti. Stoga na Širokom Brijegu umijesto svijeća plamtjeli su ljudi. A tamo gdje stižu ljudi koji odaberu Evanđelje, nazočan je i Krist. Put je k njemu obasjan, utrt, i provjeren autentičnim svjedocima. Tko god se trudi da njihove stope u Hercegovini i svoj Hrvatskoj izbriše nije prijatelj ni Bogu ni hrvatskom narodu. Jer, njihova je povijest povijest i Crkve i hrvatskog naroda i Bosni i Hercegovini. Poubijani, a živi, franjevci su nositelji religioznog i kulturnog genija hrvatskog naroda inepodmitljivi svjedoci njegova neslomljiva duha. U njih je zatajilo tijelo, a ne duh.
    Ljudevit Rupčić-Mrtvi, a Živi!
    MUČENICI HERCEGOVAČKE
    FRANJEVAČKE PROVINCIJE
    U DRUGOM SVJETSKOM RATU1941.-1945.
    Opedesetoj obljetnici njihova mučeništva
    Mostar- Široki Brijeg 1995.

  • MRTVIMA KOJI ŽIVE
    Ako su zvijezde stale
    nad njihovim tjemenima
    u času poljupca olova
    ako su zvijezde stale
    Ako su ruke zaleđene
    s prstom istine u zraku
    u toplom trenutku
    ako su ruke zaleđene
    Ako su usta nijema
    za neizgovorenu ljubav
    u času nepravde ostala
    ako su usta nijema
    Oni nisu mrtvi
    u nama žive
    s nama se i danas bore
    govore
    dozivaju
    vole.
    Tvrtko Jelić
    Pjesma je tiskana na 1. strani u 4. broju Kršnog zavičaja 1972. u tiskari IKP”sVJETLOST” u Sarajevu. Komunističke vlasti nisu pustile u promet4. Kršni zavičaj zbog te pjesme .
    Stoga je u tiskari prvi list u časopisu istrgnut, ponovno tiskan bez te pjesme i
    ulijepljen u cijelu nakladu.
    Istom tada je časopis pušten u promet.

  • Sagnite glavu i pođite šutke …
    Prignuto ,tiho,tom ulicom tamnom…
    Tiho na prstima pođite za mnom…
    Ja ću vas vodit kroz ugare puste…
    Vodit duž staza ,duž berskrajnih cesta…
    Vodit kroz šume,kroz šikare guste…
    Vodit do jednog samotnog mjesta…
    Tamo je groblje jednostavno skromno …
    Križevi strunuli nema ih više…
    Samo su humci još svrstani pomno…
    Napukli,rahli od vjetra i kiše…
    Nikad ovdje se ne pale svijeće…
    Niti tu za njih kad zvone zvona…
    Priroda sama tu postavlja cvijeće …
    Tužne im grobove tek kiti ona…
    Nemojte gazit stog svježu travu…
    Ona je iz krvi niknula njine…
    Gledajte šutke i sagnite glavu…
    Odajte počast u znaku tišine…
    Tu su još brazde tu lijevci su sivi..
    Ovud je čelik orao zemlju…
    Ovdje u vatri su stajali divi…
    Danas što ispod humaka drijemlju…
    Oni su mrtvi-al priđite bliže…
    Vidite tračak taj blijedi fini…
    Čudno to svjetlo,što s groba se diže…
    To ideali su besmrtni njini…
    Vidjeli ste ih te turobne humke…
    Rake heroja što mrijeti su znali…
    Pođite sad al pođite šutke…
    Znajte da oni i za vas su pali…

  • PAD ŠIROKOG BRIJEGA
    Iz knjige
    “Četvrta dalmatinska splitska brigada”
    Bitka za “Ustaški Alcazar”
    Kao prvo u ovoj knjizi koja je napisana po svim pravilima i pravima komunističke i boljševističke propagande, nema ni riječi o pobijenim svećenicima , mučenicima Hercegovačke Franjevačke Provincije, kao ni o mnoštvu ubijenih civila i ranjenika s područja općine Široki Brijeg. Knjiga podrobno opisuje ratni put Četvrte splitske udarne brigade, i navode više od 500-poginulih boraca , od kojih je opet nešto manje od 200 poginulo na području zapadne Hercegovine. Z animljivo je kako ni na jednom , ali doslovce ni na jednom mjestu ne spominju zločine nad nedužnim pukom , izarobljenim i ranjenim vojnicima i časnicima NDH-a, kao ni o zločinima nad pripadnicima Njemačkog Vermahta.Nema ni riječi o o slavnim tekovinama i borcima NOB-a , u kojem su borci- partizani ubijali dakle neprijatelje naroda, seljake, i ratne zarobljenike, palili i uništavali crkve , i usput uništavali ssve ono što je imalo ikakve veze s vjerom , tradicijom i domoljubljem. Spominju se junačka djela nasrtaja poput mitskih Partskih junakakojima se ni junački Leonida nije uspio oduprijeti. Usput su valjda jurišali i pjevali zaklinjući se Titu, Staljinu i majci Rusiji s pjesmom na usnama :Partizani sa tri roga što se bore protiv Boga. Ono što posebno žalosti je kada se pogleda nacionalni sastav brigade , kakvu navode autori ove knjiige , koju čine uglavnom Hrvati. Ovi komunistički i marksistički indoktrirani boljševici su izludili mladost hrvatsku marksističkim lažima, proveli boljševističku revoluciju u redovima običnog radnog HRVATSKOG MLADIĆA I DJEVOJKE, I NATJERALI IH DA U IME NEKE NEPOSTOJEĆE, LAŽNE IDEOLOGIJE , RUŠE VLASTITU DRŽAVU I PROVODE NEZAPAMĆENE ZLOČINE NAD PRIPADNICIMA SVOGA, ISTOGA NARODA. Već tada dakle, krajem ratne 1944,e god. uspijeli su nametnuti velikom dijelu neupućene hrvatske mladeži lijevi ekstremizam, koji je u sebi imao već sve natruhe ideološkog lijevog fašizma. Ono čime se autori knjige hvale je činjenica da je veći dio boraca (Hrvata) te brigade izginuo do kraja rujna 1943god. , a brigada je posle toga nadopunjena novim hrvatskim ljudima, seljacima , radnicima s područja Dalmacije. Autori knjige navode kako je samo na Neretvi poginulo 2.900 boraca HRvata iz Dalmacije. U knjizi se na više mjesta navodi činjenica kako je dr. Ante Pavelić prodao Dalmaciju , Talijanima, a nigdje se ni ne spominje podatak da je taj isti dr. Ante Pavelić bio prisiljen “rimskim ugovorima” prodati Dalmaciju Talijanima , da bi je isti dočim je Italija potpisala kapitulaciju vratio pod okrilje NDH,a.Licemjerno se u knjizi navode podatci o hrvatstvu “komunističkih dalmatinskih boraca”, a nema ni riječi velikosrpskoj četničko partizanskoj idoelogiji koja je sustavno pod krinkom partizanštine onemogućavala Hrvatima da zadrže svoju NDH,a na svome povijesnome prostoru. Žalosti činjenica da su udarne snage pri napadaju na Široki Brijeg, kao i na ostale dijelove Hercegovine činili Hrvati iz Dalmacije. Dakle, smišljeno, lukavo, sotonski perfidno radilo se o guranju u borbu na život i smrt jednih Hrvata , protivu drugih takodjer Hrvata ali drukčijeg ideološkog predznaka.U žestokim borbama za Široki BRIJEG ginuli su jedni Hrvati protiv drugih. u žestokim borbama kako navode sami autori ginulo se nemilice na obje strane, samo što autori knjige ne navode da su međusobno uglavnom ginuli braća po krvi. Borbe partizana za oavajanje Širokog Brijega prikazane su s povijesnog aspekta u vrlo škrtom vidu. Navode se teški partizanski gubitci, bilo da je riječ o mrtvima ili ranjenima.Partizanski izvori navode kako su Ustaške snage na Širokom Brijegu bile vrlo jake i dobro izvježbane, a bile su potpomognute po njihovim podatcima s još oko 1500, pripadnika milicionera NDH,a., a kojima još treba pridodati i njemačke postrojbe “VRAŽJE “divizije u kojoj su uglavnom bili Hrvati. Ta je divizija dobila ime u bitci na istočnom bojištu gdi je sudjelovalo oko 7-8, tisuća hrvatskih dragovoljaca pod njemačkim zapovjedništvom. Ime je postrojba dobila kada je probila neke čvrste, dotad neosvojive, boljševističke položaje za koje su Njijemci tvrdili da ih ni sam vrag “Teufel”ne može probiti…U borbama za Široki Brijeg i oko Širokog partizanski izvori navode nama vrlo zanimljive podatke koji se odnose na zarobljene ili ranjene hrvatske vojnike. Bez imalo ustručavanja navode kako se prema takvima odmah izvršila smrtna osuda , bez ikakva suda , i bez suđenja ,a da pritom niko od partizana nije odgovarao za počinjena ubojstva, čak štaviše sami autori knjige navode kako su dotični (ubojice)NAGRAĐIVANI ČINOVIMA , ODLIČJIMA…U jednom članku opisiju na stranici 281. susret s nekom seljankom Širokog Brijega koju je komandant (partizanski)pitao da li je vidjela partizane!Žena je sumnjičavo gledala pitajući ih:Ili vi niste partizani?Kada sujoj odgovorili kako su se oni samo presvukli u partizanske odore jadna žena je skočila od radosti vičući”Znali smo da će te doći”, grleći ih!NEtreba ni navoditi kako je smrtno završila!Ukratko o završnici bitke za Široki , o zadnjim danima borbe partizani vrlo škrto navode samo imena pojedinačno, visokih partizanskih dužnosnika koji su poginuli u borbama, ao brojnoj hrvatskoj sirotinji koja je pala za lažne ideale navode vrlo malo i oskudno!Na stotine”malih”, običnih , zavedenih hrvatskih ljudi koji su poginili na Širokom Brijegu , u partizanskim redovima , sam autor, kao ni ostali suradnici se gotovo uopće i ne obaziru , kao da su posve nevažni. Njima je puno važnije da je Široki Brijeg taj Ustaški “Alcazar” ,napokon pao , po cijenu bilo kolke i čije (hrvatske)krvi. uzavršnici knjige i bitke može se prepoznati gotovo luđačka, sotonska opijenost pobjedom nad “neprijateljem”.Sam autor navodi kako se “Tutanj bitke oko Širokog Brijega , prelijetanje naših aviona , artiljerijska kanonada, odjeci bombardiranja, govorili o nama ratnicima , i kakvu smo bitku vodili, tešku bitku. Onda u večer 7. veljače 1945. tutanj se pomakao od Širokog Brijega prema Mostaru. Široki Brijeg -Ustaški Alcazar bio je zauzet u bitci koju su kasnije prekaljeni njemački časnici i zapovjednici po silini vatrenih udara uspoređivali s najtežim borbama u drugom svjetskom ratu. Još je za nas Hrvate izuzetno bitna činjenica da autori knjige navode kako je u partizanskoj brigadi koja je napadala Široki Brijeg sudjelovalo i oko 322, talijanska zarobljena borca. Tako po drugi put Talijani sudjeluju u osvajanju prostora NDH,a, kao okupatorska, osvajačka vojska koja se stavlja u službu neprijatelja NDH,a. Kao što već rekoh u knjizi nema , ni govora , ni pomena o pobijenim svećenicima na Širokom Brijegu. kao ni o partizanskim zločinima nad njima. IMA smrti koja potire život, ima smrt koja objavljuje i slavi život. Njihova smrt je upravo takva smrt. Onaj tko strepi nad svojim životom i želi ga sačuvati, taj več kao da je umro. Onome koji umire sebi , otvaraju se vrata u život kojega on ponizno i zahvalno živi, smjelo svjedoči i radosno slavi. Sve njihove i patnje i molitve sve je to u isto vrijeme navještaj smrti i slavljenje života. Odlučili su da hoče ostati tu , tu gdi su i ponikli i umrijeti s svojim narodom, s narodom s kojim su i živili i umirali iz časa u čas. za svoga kratkoga života pristupili su u život s Bogom i u Bogu. Prešli su iz ovog života u onostranost.Već su odavno tamo , a opet su oduvijek s nama , ovde su ukopani, neiskorijenjeni , uronjeni u život do dna. U život uronjen u Boga. u VJEČNI ŽIVOT.

  • nedavno u razgovoru s dr.Pavunom rekoh mu da ima ljudi koji tako sliče majmunu i ne povjerova mi doista je teško povjerovat

    • Someone essentially asisst to make critically posts I might state. That is the first time I frequented your website page and to this point? I surprised with the research you made to make this particular put up incredible. Excellent activity!

Komentiraj: