Kasni je sat. Radno vrijeme je iza nas, običnih radnika, i mi se opuštamo uz televiziju. Iz obližnjeg Lincoln Parka čuo se koncert vukova koji su dozivali divljinu. Sve drugo je bilo mirno i spokojno. Tu i tamo poneki taksi bi prošao nudeći svoje usluge prolaznicima. Istina je da me i nije zanimalo baš što se događa na ulicama Chicaga.
Piše: Ivan Pavičić | jabuka.tv
Nestrpljivo sam čekao popularnu američku emisiju America’s Got Talent. America Got’s Talent upravo je došao na korak do kraja. Sreća više nije faktor koji bi mogao pomoći natjecateljima da uđu u finale. A jedan umjetnik je, izgleda, trebao sreću. Madžioničar, Landon Swank, je odlučio izvesti po život opasnu točku. Opasna točka je predstavljala neku vrstu ruskog ruleta. Tako je on objestio 4 kutije da vise iznad pozornice te se obratio publici i žiriju preko snimljene video poruke. Interes publike bio je na vrhuncu. Žiri je i sam sudjelovao u njegovom opasnom triku. Emisija je išla uživo i stoga je napetost ispred malih ekrana u američkim domovima vjerojatno bila jednaka onoj kao u Hollywoodu gdje se održavao taj čitav show program. Landon Swank je, preko ekranizirane poruke, zamolio tročlani žiri da uzme u ruke kontrolne sprave (bila su 4 detonatora i 4 kutije/ćelije, a tročlani žiri je morao uzeti sebi svaki po jedan detonator) kojima će detonirati kutije koje su bile obložene eksplozivom, a u jednoj od njih je bio Landon. Isti im se pononovno obratio, ovaj put uživo iz jedne od ćelija/kutija (u kojoj je bila instalirana kamera), te im naložio da okrenu sigurnosni ključ i pritisnu dugme za detonaciju. Moram priznati da sam i ja ispred malih ekrana nestrpljivo čekao izvedbu ovoga trika. Rasla je nestrpljivost i kod publike koja je u tišini promatrala što se događa na pozornici. Ekranizirana poruka preko koje je Landon objasnio žiriju što treba uraditi isčezla je. Ćelije ili kutije mirno su stajale ponad pozornice, dok se žiri pokušavao odlučiti koje će detonatore odabrati. Iza žirija bila je publika koja je u tišini promatrala slijed događaja. Detonatori su bili spremni i žiri je odabrao.
Ako ste mislili da je Landon Swank poginuo, izvodeći ovaj opasan trik, prevarili ste se. Swank je sigurno iskočio iz ćelije broj 2 koja jedina nije eksplodirala jer je nije izabrao nijedan član žirija. A sada bi se dalo raspravljati je li to namještaljka, ali ja mislim da nije. Madžioničarski trik Landona Swanka neka ostane tajna. Danas, je poanta u ovoj kolumni da je on uspio preživjeti pomoću čarolije.
Ribnjak u Zagrebu. Hladno mi je, iako je do mene stajala jedna djevojka koju kada pogledam bude mi toplo oko srca (: . Tamo, na Ribnjaku, ima svakakvog svijeta. Alternativna mladež nije jedina koja se okuplja u ovom parku. Okupljaju se tu skinjare, homoseksualci, novinari jutarnjeg, anarhisti, komunisti, fašisti, alan fordovci, semiti i antisemiti koji nisu fašisti jer čitaju humoreske Ante Tomića. Kasnim satom znao je tu prošetati i poneki starčić. Ambalaže su bile glavni motiv tih starčića zbog kojih su zalazili u ovaj izrazito nesiguran park. Dobrim dijelom su im ekipe koje su tu pile pivu i ostavljale ambalažu ne dirajući u ove socijalne slučajeve. Ajmo to nazvati solidarnošću. Slika tih ljudi je bila pomalo tužna. Ima jedan koji baš i nije bio sasvim svoj, te bi često umjesto da zatraži koju bocu držao neke govore o izvanzemaljcima i ženama. Meni je za moje ćoravo oko zapeo neki stariji gospodin koji nas je došao upitati da mu ostavimo par limenki kada popijemo našu pivu.
- Ej, ma odakle si ti?
- Zagreb.
- A nisi iz Zagreba!
- Da, u pravu si. Nisam. Ja sam iz Konjica.
- Pa i ja sam. U kojem dijelu si živio u Konjicu?
- Tamo sam ti ja iz nekog sela.
- Pa i ja sam. Od Zaslivlja.
- Ljubim ti kruh, ja sam ‘vamo prije malo…
Umalo smo ispali neki rod kao što obično biva. Bilo mi ga je žao. Imao sam, uvijek, neki poseban osjećaj za te Konjičane. Lički korijen u meni bi se malo žicnuo zbog toga, ali to je normalno kao što je normalno da i Boris Dežulović ima curu. Ambalažni otpad pored njega (čitaj dvije pune vreće plastičnih boca i limenki) odavao je koji mu je glavni izvor prihoda. Malo po malo počeo je pričati svoju priču. Ideale koje je imao u mladosti je preskočio jednom rečenicom.
- Sve je to sranje.
Lutao je, tako, moj Konjičanin od Njemačke, preko bivše Juge do Splita. Imotski je bio usputna stanica gdje je našao i ženu. Miris baruta i ljubav prema Hrvatskoj odveli su ga u rat. Dane rata kao i ideale nije puno spominjao.
- Ako se to može zaboraviti neka se zaboravi. Sve je to iza mene. Alija, Francek i Slobo su prošlost. Mirovinu ratnu nisam tražio. Tada sam imao para i kupio sam si stan. A, imam neka odličja iz rata, ali danas je to sve u stanu. Da mi to nešto znači, baš i nije. Ajde ti reci šta imam od toga danas?! Prije deset godina vratim se kući sa bauštele i nađem ženu u krevetu s drugim. Rintao sam po cijele dane, a ona me varala iza leđa. Volio sam je. Imala je sve što je poželjeti mogla. Pa, volim je i danas. U to vrijeme mi je bilo teško. Teško, ali izdržalo se nekako.
- A što ti nisi nju izbacio iz stana?
- O, moj zemljače, ja sam živio za nju. Svijet moj je bio i njen. Ja sam živio samo za nju i naše kćerke. Eto, bolan, neka je njima dobro. To je sve danas prošlost. Imam sada čekati samo poziv od Onoga gore.
- Od čega živiš danas?
- Ljubav me sigurno ne hrani (smijeh). Uspio sam dobiti nešto od socijalnog. Barem nešto za lijekove.
- Ali, zemljače, pa valjda jedeš nešto?
- Volim pojesti, zemljače, ali da se prehranim i preživim moram biti madžioničar…
www.jabuka.tv (Ivan Pavičić)
