Colin Powell, umirovljeni američki general, bivši državni tajnik i prvi Afroamerikanac na toj funkciji, preminuo je u 85. godini života od posljedica covida-19.
Osim što je bio državni tajnik (američki ekvivalent ministra vanjskih poslova) u administraciji predsjednika Georgea Busha mlađeg (2001.-2005.), Powell je bio i načelnik Združenog stožera američkih oružanih snaga (1989.-1993.)
Colin Luther Powell rođen je 5. travnja 1937. u Harlemu u New Yorku kao sin imigranata s Jamajke. Unatoč svom skromnom porijeklu, ostvario je impresivnu karijeru i u vojsci i u politici, prvo kao general pa kao savjetnik za nacionalnu sigurnost u administraciji bivšeg predsjednika Ronalda Reagana (1987.-1989.), zatim kao načelnik Združenog stožera američkih oružanih snaga (1989.-1993.) u administraciji Georgea Busha starijeg i na kraju kao državni tajnik u administraciji Georgea Busha mlađeg (2001.-2005.).
Svoju vojnu karijeru počeo je služeći kao visoko odlikovani časnik u ratu u Vijetnamu, a to mu je iskustvo kasnije pomoglo u definiranju vlastite vojne i političke strategije. Kasnije je postao pouzdani vojni savjetnik niza vodećih američkih političara, ali i predsjednika.
Nažalost, sva njegova postignuća i reputaciju koju je stekao zasjenila je njegova uloga, u funkciji Bushevog državnog tajnika, u opravdavanju i međunarodnom lobiranju za američku invaziju na Irak 2003. godine, piše Index.
U Vijetnamu preživio ranjavanje i rušenje helikoptera
Powellovi roditelji izvorno su njegovo ime izgovarali s kratkim “o”, na tradicionalni engleski način, no on je izgovor svog imena izmijenio tako da ima dugo “o”, u čast pilota američkih zračnih snaga Colina Kellyja, koji je ubijen ubrzo nakon Pearl Harbora, piše BBC u njegovoj osmrtnici.
On je, prema vlastitom priznanju, bio prosječan učenik koji je srednju školu napustio bez posebnih planova o karijeri. To se ipak promijenilo kad se, tijekom studija geologije na City Collegeu u New Yorku, odlučio pridružiti Zboru za obuku pričuvnih časnika (ROTC), programu osmišljenom za identifikaciju budućih vojnih vođa.
Kasnije je to iskustvo opisao kao jedno od najsretnijih u svom životu.
Nije mi se samo svidjelo nego sam bio prilično dobar u tome, objasnio je godinama kasnije. Nakon što je diplomirao 1958., zaposlen je kao potporučnik u američkoj vojsci. Osnovnu obuku prošao je u Georgii, gdje su ga zbog njegove rase i tadašnje segregacije na američkom Jugu odbijali poslužiti u barovima i restoranima.
1962. je otišao u Vijetnam kao jedan od tisuća vojnih savjetnika koje je predsjednik J.F.F. Kennedy poslao u Južni Vijetnam kako bi ojačao lokalnu vojsku protiv prijetnji s komunističkog sjevera. Ondje je tijekom patrole u području pod kontrolom komunističke gerile Vietkonga ranjen kad je nagazio na punji-štap, stupicu u obliku naoštrenog drvenog kolca skrivenog u zemlji.
Unatoč tome, vratio se u Vijetnam kao bojnik (major) u zapovjedništvu 23. pješadijske divizije, a tijekom te druge ture u Vijetnamu primio je odlikovanje za hrabrost nakon što je preživio pad helikoptera nakon kojeg je iz zapaljene olupine spasio još tri vojnika.
Negirao masakr u vijetnamskom My Laiju
Tijekom rata je dobio i zadatak da istraži pismo vojnika sa svjedočanstvom o zloglasnom američkom masakru nekoliko stotina civila, uključujući i djecu, u južnovijetnamskom selu My Lai u ožujku 1968.
Powell je nakon istrage iznio zaključak da su “u izravnom proturječju s ovim prikazom, odnosi između američkih vojnika i vijetnamskog naroda izvrsni”, unatoč sve snažnijim dokazima o brutalnom postupanju američkih snaga prema civilima zemlje koju su trebali štititi. Zbog toga je i sam prozivan za “uljepšavanje” (eng. whitewashing) vijesti o masakru, čiji su detalji konačno postali javni tek 1970. godine.
Nakon povratka iz Vijetnama, Powell je magistrirao poslovnu administraciju (MBA) na Sveučilištu Georgetown u Washingtonu prije nego što je osigurao prestižnu stipendiju Bijele kuće pod predsjednikom Richardom Nixonom. Nakon toga je ubrzao svoj vojni uspon i, poslije kratkog perioda u Južnoj Koreji, s činom potpukovnika prešao u Pentagon kao stožerni časnik.
Promaknut je u generala brigadira i zapovjednika 101. zračno-desantne divizije prije nego što je preuzeo savjetodavnu ulogu u administraciji Jimmieja Cartera krajem sedamdesetih. Zatim je postao viši vojni pomoćnik Caspara Weinbergera, ministra za obranu kojeg je imenovao nadolazeći predsjednik Ronald Reagan.
Uloga u američkim “prljavim ratovima” u Južnoj Americi
Powell je 1987. postao savjetnik za nacionalnu sigurnost, u vrijeme američkog sudjelovanja u takozvanim “prljavim ratovima” u Južnoj Americi, uključujući podršku Kontrama, desničarskim paravojnim formacijama u Nikaragvi.
George H.W. Bush, koji je postao predsjednik 1989., imenovao je Powella za predsjednika načelnika Združenog stožera američkih oružanih snaga, najvišu vojnu poziciju u američkoj vojsci.
S 52 godine bio je najmlađi časnik koji je ikada obnašao tu dužnost, kao i prvi afroameričkog podrijetla. Nedugo nakon imenovanja suočio se s još jednom kontroverznom epizodom američke vanjske politike nakon Drugog svjetskog rata, kada je SAD napao Panamu u prosincu 1989. i svrgnuo diktatora generala Manuela Noriegu. Ujedinjeni narodi snažno su osudili ovu jednostranu vojnu intervenciju bez pokrića u međunarodnom pravu.
Ipak, Powell se proslavio u Zaljevskom ratu 1990., koji je Amerika pokrenula nakon invazije iračkog diktatora Saddama Husseina na Kuvajt i okupacije te malene, ali naftom iznimno bogate arapske države. U tom ratu primijenio je strategiju koja je po njemu dobila i ime – Powellova doktrina.
Osnova te doktrine bila je da SAD treba iskoristiti sva diplomatska, politička i ekonomska sredstva pritiska, a tek onda pribjeći vojnoj sili kao posljednjoj opciji, za koju mora postojati i značajna podrška javnosti.. Međutim, jednom kad je vojna akcija pokrenuta, tada se po ovoj doktrini treba iskoristiti maksimalna snaga s ciljem brze i efikasne dominacije nad neprijateljem uz minimiziranje američkih žrtava.
Njegova doktrina nastala je upravo kao reakcija na katastrofalni poraz u Vijetnamu i s namjerom da Amerika nikad više ne zaglavi u takvom dugom, uzaludnom ratnom sukobu. Nažalost, znamo da se taj slučaj ponovio – prije svega u Afganistanu, a u manjoj mjeri i u Iraku.
Proslavio se vodeći Pustinjsku oluju, kojoj se prvo protivio
Zanimljivo je da se Powell u početku protivio vojnoj intervenciji u Perzijskom zaljevu, protivno željama tadašnjeg ministra obrane Dicka Cheneyja. Ipak, operacije Pustinjska oluja, u kojoj je slomljena vojna sila Saddama Husseina, i naknadni Pustinjski štit bile su uspješne i učinile su Powella velikim imenom u međunarodnoj publici.
Powell se, međutim, u novoj administraciji Billa Clintona početkom devedesetih nije snašao. Sukobio se s novim predsjednikom oko pitanja dopuštanja homoseksualcima da se pridruže vojsci, a imao je i javno neslaganje s Madeleine Albright, tadašnjom američkom veleposlanicom u UN-u, oko vojne intervencije u BiH, kojoj se protivio unatoč zvjerstvima srpske strane.
Powell je čvrsto vjerovao da samo prijetnja američkim interesima opravdava vojni odgovor.
Američki vojnici nisu vojnici igračke koje treba pomicati po nekoj globalnoj ploči za igru, rekao je.
Vojsku je napustio 1993. godine i posvetio vrijeme pisanju svoje autobiografije, koja je završila na vrhu ljestvice bestselera New York Timesa, i bavljenju dobrotvornim radom.
Oslobođen svojih obaveza kao službenik, počeo se baviti politikom. Htjeli su ga i demokrati i republikanci, ali pridružio se potonjima, 1995. Govorilo se i o tome da će se kandidirati kao protukandidat Clintonu na predsjedničkim izborima 1996., ali na kraju se predomislio.
Prezentirao “dokaze” o Saddamovom oružju pred UN-om
Ipak, vratio se u politiku na velika vrata kad ga je novi predsjednik George W. Bush imenovao za državnog tajnika. Tu se njegova vojna doktrina ponovo našla na kušnji nakon napada Al-Kaide 11. rujna 2001. U početku se suprotstavljao takozvanim “jastrebovima” (pobornicima vojnih intervencija) poput ministra obrane Donalda Rumsfelda, koji se zalagao za američku intervenciju čak i bez podrške drugih nacija, u onome što je nazvano “ratom protiv terora”.
No nakon što se neko vrijeme držao vlastite doktrine i protivio invaziji na Irak, na kraju se predomislio i pristao podržati Bushev, Rumsfeldov i Cheneyjev plan. Njegov ugled čovjeka od integriteta zasigurno je pomogao uvjeriti međunarodnu zajednicu u opravdanost rata kada se pojavio pred Vijećem sigurnosti UN-a 2003. godine.
Samo 18 mjeseci kasnije, s invazijom i rušenjem režima Saddama Husseina, Powell je priznao da su obavještajni podaci koji ukazuju na to da je irački diktator posjedovao “oružje za masovno uništenje” gotovo sigurno bili u krivu. Ubrzo nakon toga je najavio ostavku na mjesto državnog tajnika.
Podržao Obamu i Bidena
Ostao je otvoren po političkim pitanjima, kritizirajući Bushevu administraciju na mnogim poljima, uključujući postupanje prema zatočenicima u zaljevu Guantanamo. Powell je 2008. godine, iako je i dalje bio republikanac, podržao demokratskog kandidata Baracka Obamu za predsjednika SAD -a. Lani je podržao i njegovog potpredsjednika Joea Bidena u uspješnoj kandidaturi protiv bivšeg predsjednika Donalda Trumpa.
To što je imao saveznike s obje strane američkog političkog spektra i što su ga obje strane duboko poštovale dovoljno govori o njegovim postignućima, kao i o njegovim diplomatskim sposobnostima. Bio je posebno cijenjen u State Departmentu, gdje je bio na glasu po ljubaznosti i opuštenosti unatoč visokoj dužnosti koju je obnašao.
Njegova velika snaga bilo je uvjerenje da je koalicija bolja od sukoba. Njegovo odbijanje Rumsfeldove strategije jednostrane intervencije omogućilo je SAD-u da izgradi globalnu koaliciju u ratu protiv terorizma.
Rat bi trebao biti posljednja politika, rekao je jednom. A kad krenemo u rat, trebali bismo imati svrhu koju će naši ljudi razumjeti i podržati.
(www.jabuka.tv | Foto: AP)
