Ponovno nakon Zlatka: Bilić po novi početak i ljepši kraj

Dah nedovršenog i nečeg pomalo tužnog ostao je u zraku tog 18. lipnja 2012. godine u večernjim satima. Hrvatska se porazom oprostila od Europskog prvenstva u Poljskoj i Ukrajini, Jesus Navas je ugasio nade o prolasku dalje u 88. minuti, a itekako su bile žive. Rakitić je promašio nemoguće, točnije Casillas je sa svega nekoliko metara fantastično obranio njegov udarac glavom na Modrićev ubačaj.

Bilo je još prilika, bilo je i spornih sudačkih odluka, ali Hrvatska se vratila kući s osvojena četiri boda u izuzetno teškoj grupi s Italijom, Irskom i već spomenutom Španjolskom. Taj poraz označio je i oproštaj Slavena Bilića od klupe Vatrenih. Mandat koji će ostati obilježen manjkom sreće, osjećajem da se moglo više, a nešto nije dalo. Gotovo dva desetljeća nakon što je prvi put preuzeo najodgovorniju funkciju hrvatskog nogometa, vraća se ondje gdje je ostavio dio sebe.

Ponovno nakon Zlatka, ponovno nakon velikog natjecanja

Kada je prvi put sjeo na klupu reprezentacije, Bilić nije donio samo taktičke ideje. Donio je energiju, karizmu i osjećaj da Hrvatska može pogledati u oči najvećima pobijedivši u prijateljskom dvoboju aktualnog svjetskog prvaka Italiju na njihovom terenu. Njegova reprezentacija igrala je hrabar, napadački nogomet, a navijači su ponovno živjeli za svaku utakmicu. Reprezentaciju je naslijedio u sličnom trenutku kao i danas. Nakon neuspjeha na Svjetskom prvenstvu 2006. godine odstupio je Zlatko Kranjčar, veliki broj stožernih igrača došao je u nenogometne godine, a u najavi su bili neki mlađi nosioci igre kojima je tek trebalo dati priliku poput Modrića, Eduarda, Petrića, Ćorluke, Rakitića.

Najveći uspjesi tog razdoblja su definitivno dvije pobjede nad Englezima koje su Hrvatskoj trasirale put k prvom mjestu u kvalifikacijskoj skupini i odlazak na Europsko prvenstvo 2008. godine. Tamo je Hrvatska igrala odličan nogomet, završila prva  u skupini s tri pobjede uključujući i onu nad Njemačkom od 2:0.

Uz pobjedu, posebno će se pamtiti i dojam koji su Vatreni ostavili. Agresivnost, rastrčanost i odlična igra na koju Nijemci nisu imali odgovor ostalo je upamćeno sve do danas, a mnogi su tih 90 minuta hrvatske reprezentacije tada nazvali taktičkim remek-djelom Slavena Bilića. A onda je došao Beč.

Najteža noć hrvatskog nogometa

Četvrtfinale Europskog prvenstva protiv Turske i danas boli jednako kao i prije gotovo dvadeset godina. Hrvatska je bila na nekoliko minuta od povijesnog polufinala.

Pogodak Ivana Klasnića u 119. minuti produžetka činilo se kao ostvarenje sna, ali nogomet je još jednom pokazao svoju okrutnost.

Turska je izjednačila u posljednjim sekundama preko Semiha Šenturka.

Ako je ikada postojalo raspucavanje koje je bilo odlučeno i prije nego što je prva lopta stavljena na bijelu točku, onda je to bilo ono između Hrvatske i Turske u četvrtfinalu Europskog prvenstva 2008. godine. Hrvatski igrači bili su emotivno ispražnjeni već u trenutku kada je Semih Şentürk u posljednjim sekundama produžetka izjednačio na 1:1. Jedanaesterci su bili tek bolan epilog šoka od kojeg se reprezentacija više nije uspjela oporaviti. Bio je to poraz nakon kojeg je i sama riječ “nogomet” mnogima u Hrvatskoj mjesecima izazivala gorčinu. Turska je otišla u polufinale, Hrvatska kući, a velik dio javnosti i danas vjeruje da je upravo ta generacija imala sve potrebno da ode do samoga kraja i osvoji europski naslov. Pamte se suze Darija Srne, prazni pogled Nike Kranjčara, nijema svlačionica i osjećaj da je povijest iskliznula iz ruku u samo nekoliko sekundi.

Kao jedna od rijetkih zamjerki koja se i danas može čuti na račun tada mladog Slavena Bilića ostalo je njegovo burno slavlje nakon pogotka Ivana Klasnića u 119. minuti. No teško je očekivati da bi itko u tom trenutku mogao razmišljati racionalno. Hrvatska je bila na korak od polufinala, nekoliko sekundi od ostvarenja sna. U takvim trenucima emocije pobjeđuju razum.

I upravo zato taj trenutak, koliko god kasnije bio bolan, ostaje jedna od najsnažnijih slika Bilićeve prve ere na klupi Vatrenih.

Bilićev prvi mandat nije bio bez pogrešaka. Hrvatska nije izborila Svjetsko prvenstvo 2010., a Euro 2012. završio je ispadanjem u skupini. No, unatoč tome, mnogi će reći da je upravo on vratio identitet reprezentaciji. Njegove momčadi igrale su s karakterom, strašću i vjerom da mogu pobijediti svakoga.

Promijenila se Hrvatska, promijenio se i Bilić

Više nije mladi izbornik koji je tek završio igračku karijeru. Iza njega su godine rada u Premier ligi, Turskoj, Rusiji, Saudijskoj Arabiji i brojna iskustva koja su ga oblikovala kao stručnjaka. Dolazi zreliji, mirniji i bogatiji za lekcije koje može naučiti samo vrijeme. Ali promijenila se i Hrvatska.

Reprezentacija koja je nekada sanjala velike rezultate danas iza sebe ima svjetsko srebro, svjetsku broncu i status jedne od najcjenjenijih nogometnih reprezentacija svijeta. Ljestvica očekivanja nikada nije bila viša, a naslijediti eru Zlatka Dalića trenutačno je jedan od najvećih izazova u hrvatskom sportu.

Nogomet daje druge prilike. Kao i život, daje ih onda kada misli da je pravo vrijeme za to. Slaven Bilić je, vjerojatno bez previše razmišljanja, zgrabio svoju novu priliku na klupi hrvatske reprezentacije i sada ima sve u svojim rukama da jednu nedovršenu priču napiše s ljepšim završetkom. Ima priliku zatvoriti krug.

Prije dvadeset godina, kao temperamentni mladić uz rub terena, osvojio je srca hrvatskih navijača. Danas će, nema sumnje, ponovno imati njihovu podršku, samo što je mladenački zanos u međuvremenu zamijenjen zrelošću, iskustvom i spoznajom da se najveće bitke ne dobivaju uvijek snagom i glasom, nego i zajedništvom.

Hrvatskoj ponovno treba čovjek koji će znati sačuvati zajedništvo, koji neće pristajati na kompromise kada su u pitanju vrijednosti na kojima ova reprezentacija počiva i koji će, uz sve to, donositi rezultate. To je zadatak koji je istodobno izazovan i odgovoran, najljepši i najteži koji hrvatski nogomet može ponuditi.

(www.jabuka.tv | D. K. | Foto naslovna: Neva Zganec/PIXSELL)