Nevidljivi ožiljci: Kako batine u djetinjstvu oblikuju mozak i odnose odraslih ljudi

Tjelesno kažnjavanje djece i dalje je prisutno u mnogim obiteljima, a stručnjaci upozoravaju kako njegove posljedice mogu trajati dugo nakon djetinjstva.

Uznemirujuća scena u filmu “Marty Supreme”, u kojoj Kevin O’Leary udara glavnog lika Martyja reketom za stolni tenis, nekima se može činiti kao prizor iz nekog drugog vremena.

Ipak, tjelesno kažnjavanje, koje uključuje upotrebu fizičke sile poput udaranja po stražnjici, i dalje je uobičajen oblik discipline u mnogim obiteljima.

Na društvenim mrežama poput Reddita korisnici dijele iskustva o tome kako su ih roditelji, rodbina, bake i djedovi kažnjavali drvenim kuhačama, remenjem, četkama za kosu i drugim predmetima iz kućanstva.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije i UNICEF-a, procjenjuje se da 1,2 milijarde djece u svijetu svake godine doživi tjelesno kažnjavanje kod kuće.

U 58 zemalja u kojima se prati težina kazni, oko 17 posto djece pretrpjelo je teške oblike fizičkog kažnjavanja samo u proteklom mjesecu, uključujući udarce u glavu, lice ili uši te snažno i ponavljano udaranje.

Posljedice se mogu osjećati godinama

Dugoročne posljedice tjelesnog kažnjavanja nadilaze modrice i fizičke tragove.

Odrasli koji su u djetinjstvu doživjeli tjelesno kažnjavanje mogu razviti pojačanu osjetljivost na kritiku ili sukob, zajedno s osjećajem srama koji utječe na njihovo samopoštovanje, rekla je za HuffPost Vanessa Williams, licencirana klinička socijalna radnica.

Prema njezinim riječima, takve osobe mogu pokazivati obrasce perfekcionizma u poslu i odnosima, ugađati drugima te doživljavati emocionalno otupljivanje, zbog čega im može biti teško prepoznati ili izraziti vlastite emocije.

Williams dodaje kako se osobe koje su u djetinjstvu bile tjelesno kažnjavane mogu boriti s povjerenjem i intimnošću, osjećati strah od ranjivosti i naginjati emocionalno nedostupnim partnerima.

Također mogu izbjegavati sukobe te teško postavljati i održavati granice.

Primijetila sam i da se mnogi moji klijenti teško odmaraju bez osjećaja krivnje, rekla je Williams.

Iako je tjelesno kažnjavanje možda prestalo, obrasci koje je stvorilo mogu ostati. Njegov utjecaj ljude može pratiti u odraslu dob i u terapiji se često očituje na suptilne, ali dosljedne načine.

Potisnuti bijes

Licencirana bračna i obiteljska terapeutkinja Chloë Bean kaže kako je jedan od najčešćih obrazaca koje vidi u terapiji potisnuti bijes.

Mnogi odrasli odgojeni uz tjelesno kažnjavanje naučili su potiskivati svoj bijes jer je njegovo izražavanje dovodilo do još kažnjavanja, objasnila je.

Taj se bijes, kaže Bean, u odrasloj dobi često očituje na dva načina.

Može biti okrenut prema unutra, što se vidi kroz samokritičnost, sram, depresiju i zanemarivanje osobnih potreba.

S druge strane, može “curiti” prema van u obliku razdražljivosti, kratkog fitilja, emocionalnih ispada, vikanja na partnere ili kolege, pa čak i bijesa u prometu.

Tijelo pamti iskustva iz djetinjstva

Drugi obrazac koji se često pojavljuje u terapiji jest način na koji tijelo pamti takva iskustva.

Bean navodi kako se odrasli često javljaju s kroničnom napetošću mišića, stiskanjem čeljusti, migrenama, probavnim smetnjama i autoimunim upalama.

Tijelo pamti na vrlo stvarne, fizičke načine, rekla je.

Williams se slaže i dodaje kako mnogi odrasli doživljavaju kroničnu napetost mišića, posebno u ramenima, čeljusti ili trbuhu. Česte su i pojačane reakcije na iznenadne podražaje te poteškoće s opuštanjem, čak i u sigurnom okruženju.

Neki primjećuju snažne fizičke reakcije na povišen glas ili kritiku, poput ubrzanog rada srca i mučnine.

Te su reakcije često odgovor živčanog sustava na znakove koji su nekada signalizirali opasnost, objasnila je Williams.

Problemi s povjerenjem i bliskošću

Bean objašnjava kako, kada je skrbnik istodobno izvor brige i boli, to stvara zbunjenost u djetetovu živčanom sustavu.

U terapiji se to često očituje kao strah od sukoba uz snažnu emocionalnu reaktivnost, izbjegavanje u odnosima, poteškoće s intimnošću, strah od napuštanja i privlačnost prema emocionalno nedostupnim ili kontrolirajućim partnerima.

Williams potvrđuje kako, kada je skrbnik istodobno izvor ljubavi i straha, nastaje zbunjenost oko sigurnosti i bliskosti.

Kao odrasli, neki ljudi postaju vrlo prilagodljivi kako bi izbjegli sukobe, dok drugi postaju oprezni i teško vjeruju da su odnosi sigurni, rekla je.

Dodala je kako se intimnost može činiti ranjivom jer je bliskost nekada nosila mogućnost povrede ili poniženja.

Nisko samopoštovanje i oštar unutarnji glas

Tjelesno kažnjavanje može dugoročno oblikovati način na koji osoba vidi samu sebe.

U mnogim slučajevima poruka koju dijete usvoji nije ‘Pogriješio sam’, već ‘Ja sam loš’, rekla je Bean.

U terapiji se to često pojavljuje kao intenzivna samokritičnost, perfekcionizam, duboki sram i oštro osuđivanje drugih.

Unutarnji kritičar, dodaje Bean, često zvuči poput glasa koji je osobu disciplinirao u djetinjstvu.

Emocionalna isključenost i izbjegavanje

Bean kaže kako mnogi klijenti umanjuju svoja iskustva govoreći: “Nije bilo tako strašno” ili “Na kraju sam ispao dobro”.

No, utjecaj se može očitovati na druge načine, primjerice kroz poteškoće s ranjivošću, izbjegavanje emocionalnih razgovora i otupljivanje osjećaja kroz posao ili ovisnička ponašanja.

Tako se živčani sustav naučio prilagoditi, objasnila je.

Williams dodaje kako je emocionalno otupljivanje često zaštitni mehanizam.

Kao djeca, neki se nauče isključiti od osjećaja kako bi se nosili sa strahom ili boli, rekla je.

U odrasloj dobi to može izgledati kao da osoba dobro funkcionira, ali se istodobno osjeća emocionalno udaljeno ili prazno, prenosi Index.hr.

Kako izgleda oporavak?

Kada su djeca fizički kažnjavana, kaže Bean, ne uče kako sigurno izražavati emocije.

Umjesto toga, razvijaju strategije preživljavanja poput potiskivanja, ignoriranja vlastitih potreba i izbjegavanja bliskosti.

Oporavak, stoga, nije “popravljanje” sebe, nego napuštanje prilagodbi koje su nekada služile preživljavanju, ali u odrasloj dobi više ne pomažu.

Prema Bean, taj proces često uključuje učenje emocionalne regulacije, izgradnju sigurnih odnosa, rad s tijelom kroz somatske prakse, ublažavanje unutarnjeg kritičara te istraživanje terapija usmjerenih na traumu.

U svojoj srži, oporavak se svodi na to da živčani sustav ponovno doživi osjećaj sigurnosti.

U terapiji često usporavamo stvari. Umjesto da odmah analiziramo prošlost, gradimo toleranciju na osjećaje u tijelu, dodala je Bean.

S vremenom se napredak može vidjeti kroz sposobnost da osoba kaže “to mi ne odgovara” bez panike, kroz manje emocionalnih ispada, izravniju komunikaciju i veću sposobnost odmora bez osjećaja krivnje.

Cilj nije kriviti roditelje, rekla je Bean. Cilj je riješiti se obrazaca preživljavanja koji vam više ne koriste.

(www.jabuka.tv | Foto: Pexels)