Hospicij Božanske milosti u Ljubuškom, pored onog u Tuzli, jedina je takva specijalizirana ustanova palijativne skrbi na čitavom području Bosne i Hercegovine.
Ustanovljen 2013. godine, Hospicij je do sada zbrinuo preko 500 pacijenata u terminalnoj fazi bolesti, a tim ustanove uključuje tri liječnika, medicinske sestre i fizioterapeuta te pomoćno osoblje, dok se po potrebi angažiraju socijalni radnici, psiholozi, psihijatri i duhovnici, koji zajedno pružaju sveobuhvatnu podršku pacijentima i njihovim obiteljima, priča za Jabuka.tv glavna medicinska sestra Marjana Mucić.
Hospicij djeluje pri Domu zdravlja Ljubuški, samo je dislociran. Nastao je zahvaljujući Udruzi Sv. Josip Radnik koju su vodile dvije jako humane osobe – pokojna časna sestra Muriel Geisler i gospođa Mary Walsh. Pored Hospicija, zaslužne su za izgradnju dva staračka doma i centra za djecu s teškoćama u razvoju, čime su donijele jednu novu dimenziju humanitarnog rada u Hercegovini, a uz sve to su jednom mjesečno posjećivale siromašne obitelji i brinule o njima, to je bila njihova misija, kaže nam Mucić, koja je tu od osnivanja Hospicija.
Tko dolazi u Hospicij i kako funkcionira prijem
Pojašnjava kako se i danas, kao i u samim počecima rada, često zaprimaju upiti za smještaj starijih osoba, zbog čega je bilo potrebno vrijeme da se jasno iskristalizira razlika između staračkog doma i hospicija. Starost je sama po sebi zahtjevna i nosi određene poteškoće, ali ona nije bolest. Palijativna skrb namijenjena je osobama u terminalnoj fazi bolesti – bilo da je riječ o kardiovaskularnim, imunološkim, neurološkim, neurodegenerativnim ili onkološkim oboljenjima, koje su uznapredovale, ističe Mucić za Jabuka.tv.
Procedura prijema u Hospicij uključuje predaju medicinske dokumentacije, koja se prosljeđuje na protokol i povjerenstvo za procjenu prikladnosti osobe za smještaj. Nakon odobrenja slijedi prijem i početak skrbi, pri čemu je primarna medicinska skrb, dok se paralelno osigurava i zdravstvena njega.
Marjana Mucić
U Hospicij koji ima 15 soba i 18 bolesničkih kreveta mogu biti smještene osobe bez obzira na to žive li u Bosni i Hercegovini ili nekoj drugoj zemlji, ali najčešće su to pacijenti iz Županije Zapadnohercegovačke, te susjednih županija i Hrvatske. Kada govorimo o dobi pacijenata, Mucić kaže kako su oni uglavnom srednje životne dobi, čime se pobija generalno mišljenje da u Hospicij dolazi starija populacija.
Prema nekim provedenim istraživanjima, većina pacijenata je kroz život proživjela nekakve stresne situacije. To je ta, možemo tako reći, braniteljska generacija, kojoj se sada možda na nekakav način odražava sve ono što su preživjeli, svi strahote i stresovi dolaze na naplatu, pojašnjava naša sugovornica.
Pristup – ljudski
Članovi tima koje smo spomenuli o bolesnicima brinu tzv. holističkim pristupom, kojem cilj nije samo ublažiti fizičku bol, nego osigurati dostojanstvo, mir i podršku u posljednjim trenucima života, vodeći pritom računa o individualnim potrebama svakog pacijenta.
Hospicij nema ograničeno vrijeme posjeta, tako da obitelji mogu posjećivati svoje najmilije u bilo koje doba dana. Gospođa Jaka, sestra jednog od pacijenata koji u Hospiciju boravi već nekoliko mjeseci, ima samo riječi hvale za ovu ustanovu i njezine djelatnike. Ističe kako pored one zdravstvene, pacijenti u Hospiciju dobivaju emocionalnu podršku, i ne predstavljaju broj, već ljudsko biće koje ima svoje dostojanstvo.
Osoblje Hospicija medicinski dio posla obavlja stručno i savjesno, ali njihova empatija, dobrota i ljubav prema nama koji dolazimo ovdje, kao i prema bolesnicima, ono je što čini stvarnu razliku.
Hvala Bogu na viziji svih koji su omogućili da se ovakva ustanova izgradi, kao i svima koji su na bilo koji način sudjelovali u njezinoj realizaciji, kaže nam Jaka koja svaki dan dolazi obilaziti svog brata, te pritom naglašava kako joj je osoblje Hospicija postalo kao njezina obitelj.
Kada vidim kako grle mog brata i kako mu pristupaju s toliko ljubavi i empatije, bez riječi sam. Kada znam da neće biti ni gladan ni žedan, da će biti presvučen i da je u dobrim i sigurnim rukama, to je zaista jedna ljepota. Kažu da djelatnici za to primaju plaću, ali ovo se ne može platiti – oni to rade iz srca, dodaje.
Fizioterapeut Vice Nosić, gl. medicinska sestra Marjana Mucić, med. sestra Katarina Primorac i med. sestra Ivana Grbavac
Da bi se osigurala takva stalna i pažljiva briga, rad u Hospiciju organiziran je smjenskim, odnosno turnusnim rasporedom, a svakodnevni protok aktivnosti pažljivo je isplaniran.
Ujutro, u sedam sati, dolazi do primopredaje službe: dvije sestre predaju noćnu smjenu, i prenose dnevnoj smjeni sve što je bilo važno, i pismeno i usmeno.
Nakon toga dijeli se hrana i terapija, rade se laboratorijski nalazi ako je potrebno, te ultrazvučni pregledi. Liječnici utvrđuju terapiju, a medicinske sestre je potom distribuiraju. U podne slijedi podjela hrane, presvlačenje bolesnika i posjete obitelji.
Poslijepodne se ponovno obavlja njega i podjela terapije, a u 19 sati slijedi primopredaja smjene dnevne noćnoj. Na taj način skrb je kontinuirana tijekom cijelog dana. Vizite liječnika odvijaju se od 10 do 12 sati. Tijekom cijelog dana spremni smo na to da netko može preminuti, zbog čega se posebna pažnja posvećuje pripremi obitelji koliko god je to moguće, pojašnjava glavna medicinska sestra te dodaje:
Kad ste tu svaki dan i vidite kako ljudi odlaze, shvatite koliko je besmisleno ljutiti se na sitnice. Život je toliko prolazan i sve se može promijeniti u samo jednom danu.
Kako se nositi s emocionalnim teretom?
Na pitanje kako se nositi s tim emocionalnim teretom svakodnevne brige za teško bolesne pacijente, diplomirana medicinska sestra Ivana Grbavac, koja u Hospiciju radi već sedam i pol godina, kaže da je njoj osobno to čast.
Nije lako iz dana u dan, ali kada dobijete osmijeh od pacijenta, to je neprocjenjivo, posebno kada vam se zahvale na svemu što ste učinili za njega. Povežemo se i s obiteljima koji nam često kažu: ’Ne znamo kako da vam se odužimo’. Ja samo kažem, Bog će sve vratiti, ističe Grbavac za portal Jabuka.tv.
U tom kontekstu, posebno je istaknuta podrška duhovnika, odnosno svećenika Franjevačkog samostana na Humcu, koji su uvijek na raspolaganju osoblju, članovima obitelji i pacijentima, a u sklopu Hospicija nalazi se i kapelica, koju Mucić naziva “srcem ustanove”.
U sklopu Hospicija nalazi se kapelica
Zahtjeva za smještaj u Hospicij je, nažalost, sve više i više. Kako nam kaže glavna sestra, dogodi se da se stvaraju i liste čekanja, zbog čega smatra kako bi svaka županija trebala imati svoj hospicij. Govoreći o palijativnoj skrbi, mreži mobilnih timova i volontiranju, Mucić ističe kako niti jedno od toga još nije dovoljno razvijeno u Bosni i Hercegovini.
Iako sustav još nije savršen, osoblje Hospicija uvijek pronađe način da se smjeste oni kojima je pomoć najpotrebnija. Trude se i za one pacijente koji žele ostati kod kuće do samog kraja, pružajući im potrebnu terapiju, njegu i podršku – kako psihološku, tako i tjelesnu – za pacijente i njihove obitelji.
Naš uspjeh se ne mjeri izlječenjem, nego svakim trenutkom, odnosno danim provedenim bez boli, straha i usamljenosti, poruka je iz Hospicija koju je za kraj razgovora uputila glavna sestra Marjana Mucić.
Landeka: U 10 godina rada Hospicija skrbili smo o preko 370 palijativnih bolesnika
(www.jabuka.tv | D. Medić)
Zalosno Didovi i Bake b,Roditelji kad obnemognu dislociraju ih iz kuce koju su oni krvavo napravili da im nesmetaju u komociji fakticki umrli prije vremena samo .nisun pokopani da im nesmetaju da nemaju obvezu pomoc svojim Roditeljima koji su krv,znoj i suze prolijevali dok su nji odgojili
Sve rečeno istina,danas nevjeste nisu kao naše majke koje su radile čista srca a samim tim i jezika,potkopale roditelje svojih muževa,a one danas po domovima i hospicima,reče mladi pa mi radimo,da,ove majke su radile puuuuno više,puno dice,kuća štala pranje ručno i suđa i veša,duvan loza sjeno,voda na čatrnji.Zamislite teeeereta.Ukratko poštivale Boga,i bojali ga se,a sad sebeljublje,oholost,poniznost umrla..
Vi ljudi niste prisebni, prekrstite se i preispitajte svoju savjest
Sve staro se izbacuje iz kuće pa i ormar samo konzumerizam i komoditet danas se živi
21.38,
Sve točno i za ne povjerovati u Hercegovini.
Tko ima djecu ne treba ga primati a ako neće djeca da gledaju roditelje u starosti I bolesti i nemoći na kraju života,treba država uzeti njihovu imovinu i izvlastiti djecu.A ne uzmu im imovinu i mirovinu i daju u socijalne
ustanove da čak i ne plaćaju. A i da plaćaju to je velika sramota za djecu i poniženje za roditelje koji brzo umru kad ih ostave u ustanovu.
Treba stare kao prije, samo u brdo otrat.
Fala Bogu da ima ovakvih ustanova da se mogu zbrinuti slucajevi kojima se kuci nemoze pruziti odgovarajuca skrb. Skidam kapu svim djelatnicima koji rade u ovoj ili slicnim ustanovama jer iako su placeni za taj rad treba ipak raditi svaki dan sa tim osobama sto je tesko i fizicki ali i psihicki. Zelja bi mi samo bila da vodstvo ovakvih ustanova manje misli na zaradu i vise zaposli kadrova tako dase mogu puno bolje posvetiti sticenicima a i sami imati bolje uvjete rada. Nemam pravo osudjivati nikoga sto je clanove obitelji dao u ovu ili slicne ustanove jer neznam kakve su okolnosti u toj obitelji ali sam isto svjestan da vlada jedan egoizam koji nedopusta dase posveti nekom drugom osim sebi.To je vise nego zalosno ali ipak nebi trebalo olako osudjivati ljude radi njihovih postupaka.
9.06 ,
Nije tako djeca trebaju se skrbiti o roditeljima u njihovom domu,kao što su se roditelji skrbiti o djeci,školali, presvlčili i naspavali danima i u skromnijim uvjetima živi li.Nema opravdanja za djecu koji odvedu roditelje i ostave u domu.Treba im uzeti njihovu imovinu i ne dati im roditelji ništa.
A valjda će se naći jedno djete koje će ih za njihovu imovinu u zadnje dane skrbiti.
A ostala djecakoji neće roditelje gledati,ostaviti bez nasljedstva.
Ovo nije dom za starije osobe
Ovo je hospicij di budu i mlađe osobe i osobe svih uzrasta koje boluju od malignih bokesti nazalost,i dobro je da imamo to u Lju,pozdrav.
11.05,
Jesi ti u hospiciju pa znaš?ⁿ
Nisam u hospiciju a možemo potencijalno biti svi korisnici pa i ti primitivac jedan