Na mostarskom groblju Šoinovac, u srijedu, 17. studenoga majci zemlji je predano tijelo sestre Mirjam (redovnički Berislave) Grabovac, osobe koja je u svim razdobljima svoga života snažnom i nježnom osobnošću oduševljavala ljude za sve dobro i plemenito, svjedočeći i tako Božju ljubav prema svakom stvorenju.
Ostavila je dubok trag u svima onima koji su je poznavali, o čemu su mnogi proteklih dana posvjedočili na društvenim mrežama.
Sprovodne obrede te misu zadušnicu u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve predvodio je mons. don Dragan Filipović.
IN MEMORIAM
Mirjam Grabovac (1965.-2021.) – Simply the best
Mirjam Grabovac rođena je u ponedjeljak, 12. travnja 1965. godine u Mostaru kao prvo od četvero djece u obitelji Zdravke (Cice) rođene Vrljić i Berislava Grabovca. Majka je bila nastavnica solfeggia u Muzičkoj školi u Mostaru, a otac elektrotehničar. Obitelj je živjela na Balinovcu, a djeca su sretne dane djetinjstva živjela podržavani ljubavlju roditelja.
Djetinjstvo i mladost
Roditelji su vodili brigu i o tome da djeca budu odgajana u vjeri, pa su, najčešće s ocem, odlazila u franjevačku crkvu. Sestre su se s vremenom više posvetile pjevanju u crkvenom zboru, a u mladenačkim danima pjevale su u vokalno-instrumentalnim sastavima na misama za mlade.
Osnovnoškolsko obrazovanje Mirjam je stekla u OŠ „Braća Šimić“, srednjoškolsko u Gimnaziji „Aleksa Šantić“, a fakultetsko nastavila u Zagrebu na tadašnjem Fakultetu za defektologiju (danas Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet). Za vrijeme studiranja bila je aktivna, uz ostalo, u Palmi, zajednici studenata koja se okupljala kod isusovaca u Zagrebu, kao i u časopisu „Mi“.
Nakon što je diplomirala pristupila je Družbi sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, provincije Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije sa sjedištem u Zagrebu. Njezin odabir redovničkog poziva roditeljima u početku nije bio drag, no kasnije su to prihvatili radujući se njezinoj pronađenoj sreći u životu i podržavajući je svojom ljubavlju i molitvama. Izborom redovničkog imena – s. Berislava – na jedan način je željela izraziti zahvalnost i ljubav prema svome ocu.
Tijekom ratnih godina zajednica ju je poslala u mjesto Mals u Južnom Tirolu u Italiji, kako bi s drugim sestrama pomagala izbjeglicama svih nacionalnosti koji su pristizali s ovih područja.
Sredinom devedesetih, nakon polaganja vječnih redovničkih zavjeta, počela je raditi kao nastavnica u Centru za odgoj i obrazovanje „Goljak“ u Zagrebu koji pruža obrazovanje djeci i mladima s motoričkim teškoćama i kroničnim bolestima. Za vrijeme svog redovničkog života služila je Bogu i čovjeku u više mjesta na različite načine, a najdulji periodi su bili u Ženskoj općoj gimnaziji u Zagrebu i Duhovno-obrazovnom centru Marijin dvor u Lužnici u Zaprešiću.
Ravnateljica u ŽOG-u
Godine 1995. Družba sestara milosrdnica obnovila je svoju prosvjetnu djelatnost te je otvorila Žensku opću gimnaziju u Zagrebu, popularni ŽOG. U tom periodu ponovnog oživljavanja i etabliranja škole s. Berislavi, Mirjam, bila je povjerena zahtjevna služba ravnateljice od 1998. do 2008. godine. Privlačeći svojim osmjehom i vedrom naravi učenice, istovremeno je nastojala ohrabrivati nastavnike i ponovno ih oduševljavati za njihov plemeniti poziv, ali i zadovoljavati sve one birokratske propise koje su nadležne institucije tražile od jedne takve srednjoškolske ustanove.
Evo kako je pamti jedna tadašnja profesorica ŽOG-a: „… sve što ste radili, radili ste iz punog srca…bilo je to puno puta kad ste pomagali nekoj od učenica ili nama, razumijevajući s potpunom empatijom i širinom svakakve probleme i situacije, tražeći i nalazeći rješenja, često se i lomeći kad je drugima bilo teško jer ste imali veliko srce i široku dušu…. a kako ste tek uvijek okupljali našu zbornicu u cilju zajedništva i međusobnog uvažavanja… Omogućili ste u školi nama profesorima da budemo kreativni i osmišljavamo sami svoje fakultativne predmete, da rastemo u svojem profesionalnom razvoju a pri tome smo svi zajedno učili i uživali, učenice i mi.“
Dobri duh Lužnice
Zagrebačka provincija sestara milosrdnica, zahvaljujući razumijevanju i potpori njemačkog Renovabisa, otvorila je 2007. godine u dvorcu Lužnica Duhovno-obrazovni centar Marijin dvor. Dvorac je prije toga služio kao dom za starije sestre i kao mjesto gdje se nekada proizvodila hrana za njihovu bolnicu u Zagrebu. Nova vremena donijela su nove izazove kojima su sestre nastojale odgovoriti.
S. Berislava postala je voditeljicom programa u obnovljenom baroknom dvorcu iz 18. stoljeća, za kojeg kažu da je „jedan od najslikovitijih dvoraca Hrvatskog zagorja“. Dobrom promidžbom sve više posjetitelja počelo je dolaziti u dvorac. Otvorena je mogućnost sudjelovanja u raznim duhovnim, edukativnim i kulturnim programima kao i smještaj onima koji bi tu dolazili iz zemlje i svijeta održavati svoje seminare, studijske dane, konferencije i sl..
U prekrasnom ozračju dvorca, njegovanih perivoja i bjelogoričnih šuma s. Berislava je sa svojom susretljivošću, radošću i otvorenošću jednostavno plijenila i postala zaštitno lice Lužnice. Govorila je više jezika (engleski, njemački, talijanski, francuski, španjolski…) što joj je olakšavalo komunikaciju s grupama koje su dolazile i kojima je rado pričala brojne priče iz povijesti dvorca i družbe, a položila je i ispit za turističkog vodiča.
Prepoznajući i cijeneći njezin rad Udruga hrvatskih putničkih agencija i časopis Way to Croatia dodijeli su njoj osobno 2017. godine nagradu „Simply the best“ – „za kreativno oblikovanje i realizaciju niza duhovnih i edukativnih programa, te inventivno vođenje dvorcem čime je dala nemjerljiv osobni doprinos pozicioniranju dvorca Lužnica kao zanimljivog i prepoznatljivog duhovnog i turističkog odredišta“, objasnili su. Ona, naravno, nije htjela ni poći po nagradu, ali su je uspjeli nagovoriti.
„Ovako Vas ja pamtim“, zapisala je jedna osoba opraštajući se od Mirjam na društvenim mrežama, „široki osmijeh koji odzvanja u prostoriji u kojoj se nalazite i ostavlja trag u svim srcima oko Vas. Tko god Vas je ikad sreo, upoznao i imao prilike slušati, isti dojam je stekao koliko ste posebni. Ostavljali ste snažan, upečatljiv i neizbrisiv trag, osvojili ste nas sve svojom duhovitošću, vedrinom, optimizmom i prekrasnom energijom.“
Njezin vjerni pratitelj, uz patke, zečeve, ptice, mačke i druge životinje koje je rado udomljavala, bio je fotoaparat kojim je bilježila najčešće ljepotu prirode koja ju je okruživala, a koju je njezino oko uočavalo i prepoznavalo kao Božji potpis, dok joj je srce pjevalo hvale Gospodinu.
Posljednje godine
Kada je opet došlo vrijeme za promjene u njezinom životu redovnice, umjesto sudjelovanja u nekim novim projektima Družbe u koju je utkala cijeli svoj život, Mirjam je njezino veliko i iskreno srce povuklo u drugom smjeru, prema konkretnijem služenju konkretnim ljudima u potrebi. Dobri projekti su dobri, to mnogi mogu zajedno dobro raditi, ali meni je važnije prepoznavati mog Gospodina u očima ljudi koji su u potrebi, kao da je za sebe, nakon dugog razmišljanja i molitve, razlučila. Otišla je iz Družbe, tražila i dobila razrješenje ali je nastavila živjeti i dalje u svom srcu i po svojim djelima u zavjetu prema Gospodinu. Od njega nikad nije otišla.
Nastanila se u malom mjestu Remetinec, kod Novog Marofa i počela raditi u OŠ Kuršanec s romskom djecom s poteškoćama. Posvetila im se ne samo učeći ih nego i dijeleći s njima ono što je imala, kad bi im trebalo. Njezino dobro i toplo srce prepoznali su i njihovi roditelji te su pristali na to da ona i njih poučava čitanju, pisanju i nekim osnovnim znanjima i vještinama koje se u školi uče. Radi dobrobiti svoje djece, ali i zbog nje. Ti sati, nažalost, nisu nikada započeli jer je Gospodin pozvao Mirjam k sebi.
Izražavajući javno sućut obitelji ravnateljica škole je zapisala: „Željela bih i da znaju koliko je srca, ljubavi i brige dala SVIM učenicima naše OŠ Kuršanec. Ona koja nikome ništa nije zamjerila, uvijek im je davala sto prilika i poticala ih je na dobrotu. Učila ih je životnim stvarima, lekcijama, dala im je toliko ljubavi. Nikada nije prošla pokraj nekoga, a da se nije od srca nasmijala. Skupljala je zajedno s učenicima sličice životinjskog carstva jer su i životinje bile njezini veliki prijatelji i brinula se za njih.“
Na blagdan sv. Martina
U desetak dana u varaždinskoj bolnici bolest joj je savladala funkcioniranje tijela i nadjačala njezin nesalomljivi duh, bar ovdje na zemlji. Mirjam je preminula ujutro na blagdan sv. Martina, sveca sućutnog srca, koji je jednom u hladnoj noći susreo siromaha, rasparao svoj plašt na dvije polovice i jednu dao njemu. Baš poput Mirjam koja je, još kao studentica u jednom zagrebačkom hladnom danu, po povratku s predavanja, susrela prosjakinju bosih nogu. Pošla je do prvog ulaza, skinula svoje čarape, na bose noge obula cipele, a čarape dala prosjakinji koja joj je do neba zahvaljivala.
Tog četvrtka, 11. studenog, kada je njezina duša poletjela u zagrljaj dobrom Ocu koji nam ju je dao, dobri ljudi malog sela u kojem nije dugo živjela, ali koji su prepoznali njezinu čistu dobrotu i plemenitost, navečer su pred svojim domovima upalili lampaše. Za nju.
Pokopana je u srijedu, 17. studenog, u obiteljsku grobnicu na groblju Šoinovac u Mostaru. „Prekrasna osoba koju je Mostar poznavao i volio… Pripadala nam je… Pamtimo njenu blagost, nadu i utjehu i kroz najizazovnija i najteža vremena… Sada neka je anđeli grle…Dajem im i svoje ruke…“, napisala je jedna Mostarka u jednom od oproštaja na društvenim mrežama. Misa zadušnica, na kojoj je pjevao zbor iz franjevačke crkve, služena je u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru.
(www.jabuka.tv | Angelina Tadić)
