Škripari iznijeli kronologiju događaja u neredima prije 10 godina i poslali jasnu poruku

Navijači Širokog Brijega Škripari poslali su preko svoje službene stranice poruku o navijačkim neredima koji su dogodili prije 10 godina u Širokom Brijegu, gdje su sarajevske Horde Zla počeli divljati i razbijati oko stadiona Pecara, a gdje je nesretno izgubio život jedan njihov pripadnik.

U opširnoj reakciji u javnosti Škripari su predstavili kronologiju događaja te kako je to sve skupa izgledalo iz njihove perspektive.

Poslali su jasnu poruku kako je i njima dosta da ih se etiketira i šikanira zbog ovog nesretnog događaja.

Njihovu reakciju prenosimo u cijelosti bez intervencija.

Dosta je svima, e dosta je i nama. Dosta nam je da nas se konstantno dugi niz godina blati umjesto da nas se slavi, orkestrirano napada, dok mi šutimo, ma kako tužno u BiH zvučalo držimo se tih nekih kodeksa iako smo mogli i prije i sada i uvijek ćemo moći stati pred ogledalo za razliku od nekih i priznati ako ništa sebi neke stvari oko tog 04.10.2009. Ali dosta nam je šutnje pa ćemo u par crtica barem ovdje napisati kako je to sve izgledalo.

Znamo da ćemo dignuti nešto prašine i kod naših “lokalnih ratnika” koji su nam tada okretali leđa i tražili zaklon a u vremenu nakon trovali i truju medijski prostor ali posebice njih jedne nekada velike navijačke grupe, koji su iskoristili jednu smrt da prikriju jedan težak poraz, navijački poraz. Te posebice kod novih internet ratnika, koji su bili daleko od tog mjesta i koji o događajima pojma nemaju ali su negdje čuli, netko je nekome rekao, pa taj nekome itd tako da kolaju nebulozne priče kojima raznorazni portali i stranice drže leđa i onda nešto što nema veze sa istinom postane istina, dok je ona puno puno drugačija, pa krenimo redom.

Na ovu utakmicu čak i nismo bili toliko “nabrijani” tjedan ili dva ranije gostovao je Velež pa je bilo nekih “sitnih” incidenata prije utakmice. A naša policija ne prašta nama pa smo kroz vrijeme između ove dvije privođeni, saslušavani i sve što ide uz to te smo dobijali ozbiljne prijetnje da se to ne smije ponovi i sa HZ. Došao je dan utakmice, osluškivali smo najave i za razliku od organa reda mi smo jako dobro znali koliko gostiju dolazi i odakle, kao i uvijek.

Dogovor je bio da se okupimo na standardnom mjestu (to je tada bila Udruga ispod južne tribine dvorane na Pecari) družimo se i procijenimo hoćemo li uopće ići na utakmicu. Dosta ranije smo se okupili, sjedili smo, zezazli se, sjećam se da smo se baš dobro zapili. Inače u pripremi utakmice kada dolaze gosti budemo itekako spremni jel’ kako i priliči, sada je to bilo dosta drugačije. Osim nas 20-30-40 kasnije i nešto više imali smo par baklji i par palica i to je to. Izvidnice su stalno javljalje da je oko stadiona mirno, nema policije, znali smo da kasnije mora biti kaos. Tako je i bilo. Nešto prije utakmice dobili smo dojavu da se gradu približavaju dva-tri autobusa, znali smo da ih ima podosta više. I tu informaciju smo iskulirali, nadugo zatim upadaju klinci i govore HZ su izišle iz buseva i već prave sranja, i to smo iskulirali i tek neki idući upad da se sranje s proširilo reagiramo. Kupimo to što imamo i izlazimo na vrh ulice od sjeveroistočne strane stadiona (ovo je jako bitan podatak za sve koji nisu bili tu i koji o događajima nemaju pojma, svaki naš kontak sa HZ je bio isključivo sa te strane osim nešto malo na sredini sukoba na jugoistoku).

Kada smo došli na ulicu, njihova ogromna grupa preko puta pumpe. Naših ima okolo, građani simpatizeri, galama, bezveze. Ništa, zgledali smo se, sada nema mjesta kalkuliranju i standardno uz galamu i bacanje boca sjurimo se ka njima. Ne znaju koliko nas je i lagano se povlače, bacaju kamenje koje su imali sa sobom, dolazimo na par metara od njih, nema neke inicijative za kontakt sa njihove strane, standardne balkanske frke, nabacivanje. Dok nisu skužili da ih je više, pa onda oni nas vraćaju na naše početno mjesto, pa mi njih uz paljenje tih baklji. Trka gore dole par puta, izmijena kamena koje su uglavnom oni bacali a mi vraćali. Nas je i dalje max 40/50ak oni svi koji su do tada došli, par običnih policajaca oko nas, ne znaju jesu pošli ili došli. Naši “hrabri” sugrađani uglavnom to promatraju sa sigurne udaljenosti. To je trajalo neko vrijeme, vidjeli smo da im ne možemo ništa, puno ih je više, policija je već tada pucala u zrak.

Odlučujemo se maknuti sa ulice, i to je bio odličan potez jer je za par minuta u grad došao njihov drugi dio, da smo ostali na ovom mjestu bili bi između dvije njihove velike grupe (mislimo da je u ovoj novoj grupi došao i pokojni Vedran). Sklonili smo se i okolnim ulicama probali iznenaditi od semafora ka jugu, izletili iza i u prvi mah ih iznenadili jer se dosta njih kao i dosta naših samo skrivalo, nabacivali smo se jedno vrijeme i kada su oni grupirali ka našoj strani ponovno smo se povukli. Malo odmorili i počeli vraćati ka sjeveroistoku, dobijamo dojavu da u grad ulazi i treća grupa sa kombijima. Iznad dvorane ih napadamo i zaustavljamo, doslovce 10 i više kombija tu ostaje, sami lupaju jedni od druge pokusavajući se izvući , ovi iz daljnjih izlaze i pjesice bježe ka izlazu iz grada, ovi bliže ili ostaju zarobljeni ili bježe dalje prema stadionu, najmoćnija akcija tog dana. Vraćamo se ponovno u zaklon, dogovaramo da više ne izlazimo nigdje, da čekamo.

Tako smo i dočekali jednu njihovu grupu koja je bila nešto hrabrija pa bit će krenula nas tražiti, malo smo se nabacivali s njima ali ništa tu posebno nije bilo. I onda se krenulo pucati dole sa jugozapadne strane gdje je bila većinja njih, nemamo pojma što se događa tko puca, ali sigurno nije dobro. Odjednom je sve nekako utihnulo, mi smo bili i dalje na našim početnim pozicijama već dosta umorni ,ubrzo je došla i specijalna nekih sat i nešto više vremena od početka sukoba i sve je stalo. Pronio se glas da je netko njihov poginio, koliko smo svi bili ponosni na ono što smo do sada napravili neka nelagoda nas je obuzela, puno se tu kamenja i svega ostaloga izmijenilo svašta je prolazilo kroz glavu.

Kasnije se ispostavilo da je od nečega drugog nesretni momak poginuo, ali tako je mogao i svaki od nas, jer smo svi bili u sličnoj situaciji. Vidanje sitnih posjekotina i slično i veći dio nas jednostavno odlazi. Kasnije veći dio građana izlazi, postaje hrabriji i radi gluposti poput maltretiranja privedenih HZ, kojeg su opet naši momci prekinuli, kasnije su na izlazu i polupani autobusi (da na izlazu a ne na ulazu kako se stalno u medijima govori jer tko je god bio u Širokom zna da ako se ide prema gore da se izlazi iz grada a ne ulazi). Da rezimiramo sami sukob, njih je 96 ozljeđeno, 6 od metaka koje je netko ispalio sa jugozapadne strane, a 90 i nešto ih se “samoozljedilo”? Ovo je bila jedna velika pobjeda jedne male grupice ljudi nad puno puno većom, na žalost gubitak mladog života je okrenuo priču totalno na suprotnu stranu.

Kronologija događanja nakon. Mediji, orkestirirano, smišljeno i dirigirano kao i dan danas od početka se bave posljedicama dok je činjenica malo, servirajući lažne vijesti jedne strane, već tada priču pomalo usmjeravaju na nešto drugo od same zbilje. Šurovanbje HZ sa direktnom politikom, moguće i direktne instrukcije potkrepljuje podatak da ministar Kebo dolazi u gluho doba noći i sve njihove koji su u pritvoru prebacuje u Sarajevo. Od početka se zna da pucnjava nema veze sa Škriparima ali cijelo vrijeme se potencira da su to napravili Škripari. Njihovo huškanje ostalih na Škripare, njihove akcije sa ostalim probosanskim grupama. Za nas je to bio sukob u kojem smo se dobro držali i sve osim pogibije nesretnog momka je bilo za ponos svih nas.

Za ponos je i da smo na tome stali. Znali smo za svaki njihov dolazak na saslušanje. Koliko ih dolazi, kojim autima u koje vrijeme, niti jednom nikome nije palo na pamet da nešto napravi (tko bi to propustio?). Njihovi kasniji dolasci u Široki, kada dođu (a dosta puta i nisu) dižu se sve sigurnosne službe i sve vrste policije od Sarajeva do ulaza na Pecaru, klasična deportacija dok naše momke prati jedna patrola i opet se s vremena na vrijeme pojavimo u Sarajevu i ostalim dijelovima BiH a masu puta nas vrate i nikad niti posebno komuniciramo niti najavljujemo jer imamo dokaze da smo već par puta direktno od policije namještani nekim grupama. Iako su to kao standardne procedure dok HZ kada im se ne osigura sve i ne dođu kao nedavno na finale Kupa.

Isto tako kao i najgora sramota je mijenjanje iskaza na suđenju za jednu trenerku ili tenisice, tražite pravdu, predstavljate se kako jeste a lažete za svoju osobnu korist da bi pakirali svojoj braći i istragu okretali i komplicirali iako ste na početku pričali nešto drugo. Oni smiješni pokušaji prebacivanja na Škripare onih fora sa “javi se” i slično, kao i nekih debilnih pjesama a vidi se i zna da to nikada nisu radili Škripari nego obični simpatizeri koji su se onoga dana skrivali i od nas okretali leđa. Znamo mi jako dobro da je svoju sramotu, svoju izdaju, svoju krivicu lakše prebaciti na druge i živjeti u huškanju i izmišljanju, pa to su oduvijek radili licemjeri i p***, i još mi ponešto znamo ali ćemo ponovno malo šutjeti.

Lažni iskazi i huškanje raje 10 godina poslije jos traje. Tražite istinu, a ona se oduvijek zna, naša je dužnost braniti ove ljude i grad!, stoji na kraju reakcije širokobrijeških navijača.

(www.jabuka.tv)