Na hrvatskim grobovima u SAD-u: Što nas s od Boga dane zemlje tjera u tuđe pustinje?

Širokobriješki svećenik Antonio Musa opisao je svoje putovanje i iskustvo potrage za hrvatskim tragovima u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ako se iz američkog grada Phoenixa uputite autocestom broj 60 prema istoku savezne države Arizone, nije loše proći kroz nestvarnu i gotovo netaknutu prirodu američkog jugozapada. Pred vašim će se očima tako nizati prostranstva kamena, pijeska, drače i niskoga raslinja, a sve to preplavljeno poljima kaktusa koji poput stražara bdiju nad pustoši koja ih okružuje.

Čudesan je otpor civilizacije koja je bila spremna u ovakvim uvjetima živjeti i opstajati, a jednako je čudesna moć kulture koja je ovu pustaru pretvorila u mjesto gdje ljudi rado dolaze i ostaju.

Autocesta broj 60 jedan je od onih putova kojima se isplati voziti. Ispružena kroz pustinjske poljane i usječena u duboka korita crvenih stijena, ovo je cesta koja jamči da će vam nemali broj puta sve ono što na njoj doživite oduzeti dah. Pusta naselja, stari gradovi, sablasni ostaci početaka američke industrije, a sve to prošarano prirodom iz koje kao da viče glas Stvoritelja, omogućuje jedinstveno iskustvo svakome tko zakorači na ovu cestu.

Ovo je cesta koja vodi u neočekivano.

Ovo je cesta koja priča tolike priče tolikih ljudi. Jednu od njih ispričali su i Hrvati.

To je bio i moj motiv da se uputim njome. Nalazim se tako negdje otprilike 170 kilometara od Phoenixa u kojem sam odsjeo. Već dulje vrijeme moj mobitel pokazuje da signala nema. Nije ni čudo. I naš Velebit posramio bi se ovih klisura kojima sam se vozio, i naša Neretva zastala bi pred kanjonima kroz koje upravo prolazim. Ima sad već i sat vremena kako moj auto neumorno ide uzbrdo. I baš kad sam pomislio da će ovo trajati još Bog zna koliko, preda mnom se otvori široka visoravan i ja ugledah natpis: “Welcome to Miami!”

Kao da neki grubi cinizam progovaraše iz ovih riječi. Riječ je, naravno, o Miamiju u Arizoni, gradiću u okrugu Gila County, a ne o istoimenom odmorištu u saveznoj drżavi Floridi. Na ovaj moj Miami nastavljao se gradić koji se zove Globe, razlog zbog kojeg sam se i uputio ovom toliko spominjanom autocestom broj 60.

Globe je stari industrijski gradić smješten na teritoriju na kojem su nekada živjeli Indijanci iz plemena Apache, a utemeljen je 1875., mnogo prije negoli brojni drugi veći i poznatiji gradovi. Prve gradske novine izlazile su već 1878., a najistaknutiji trenutak svoje povijesti grad je doživio kada je u njemu održano suđenje Apache Kidu, jednom od kultnih likova američkoga Divljega zapada.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća Globe je postao jedan od najvećih izvora sirovine, nakon što su u brdima oko grada pronađene goleme količine bakra. Upravo je ovo otkriće postalo nositeljem razvoja ovoga malog i neobičnog mjesta, kao i razlog da je ovamo došla nemala kolonija Hrvata, koji su ovdje – visoko u brdima Arizone – razvili svoju vlastitu malenu subkulturu.

Po dolasku u Globe prvo sam odlučio provesti se gradskim ulicama. Odmah primjećujem da je vrijeme ovdje već odavna stalo. Po mojoj procjeni, nijedna građevina koju vidim nije mlađa od 50 godina. Odmah mi postaje jasno: kada je nestalo rudarstva, nestalo je i života u ovome gradiću koji danas broji negdje oko sedam tisuća stanovnika.

Poprilično optimistična procjena, reče mi jedan stariji gospodin s kojim sam kratko razgovarao. Prema prezimenima koje vidim na različitim trgovinama, prepoznajem i nekoliko talijanskih, poljskih, jedno srpsko i većinu latinoameričkih prezimena. Izgleda da je i ovaj grad doživio sudbinu ostalih gradova američkoga Zapada. Nekoliko građevina ipak svjedoče o velikom potencijalu koji je grad nekad imao. Zgrada američke pošte takva je da je se ne bi posramio nijedan veći i bogatiji američki grad. A odmah prekoputa nalazi se lijepa kamena crkva Svetih anđela čuvara koja, kako odmah primjećujem po velikom natpisu na pročelju, baš ove godine slavi stotu godišnjicu od gradnje i koja je, prema odluci američke Vlade, proglašena spomenikom povijesti i kulture.

I kako to obično biva kada se krene u potragu za Hrvatima u tuđini, pođoh u crkvu.

Odmah po ulasku primjećujem da je crkva spoj povijesti i sadašnjosti. Lijepi kameni oltar ostao je još od vremena prije liturgijske reforme Crkve, a bačvasti svod ispresijecan ponekim ukrasom podsjeća na tolike crkve građene u Americi početkom prošloga stoljeća. Stara drvena ispovjedaonica i kamene postaje križnoga puta daju puni dojam starini crkve, ali taj dojam pomalo narušavaju nespretno postavljene slike Milosrdnoga Isusa i Gospe Guadalupske. Ipak, mora se priznati, pred ovim slikama gori mnoštvo upaljenih svijeća, što je i razlog postojanja slika, kipova i reljefa u crkvama. Vitraji na zidovima najljepše su što ova crkva ima ponuditi.

Primjećujem da podno svakog vitraja piše darovatelj. Čitam tako osobna imena nekih ljudi, irskoga podrijetla rekao bih, zatim ime Društva svete krunice, a zatim šok: na jednome od većih vitraja na hrvatskom jeziku piše da je dar rimokatoličkih Hrvata.

U meni je tolika radost jer sam došao do svojega cilja – pronašao sam Hrvate Globea.

Na vitraju se nalazi lik Blažene Djevice Marije. S Hrvatima nije ni moglo drukčije! Pitam se koliko je naših ljudi prije stotinu godina moralo biti ovdje u ovome mjestu, koliko ih je moralo biti župljana ovdje u ovoj crkvi da bi platili toliko velik i tako lijep vitraj? Ostade mi odgovor negdje u tišini. Uputih se zatim u potragu za drugim znakovima hrvatske prisutnosti u ovoj crkvi.

Pronađoh na jednoj klupi da je dar obitelji Jonovich, kao uspomena na pokojnog Špiru Jonovicha. Na zidu, gdje se nalaze imena darovatelja za crkvu, pronađoh neka prezimena za koja nisam bio siguran jesu li hrvatska ili nisu, ali i ona za koje sam bio siguran: obitelj Pleich, obitelj Bartolich, obitelj Mrgudich, obitelj Grubishich, obitelj Covich…

Bijaše mi smiješno pročitati da je sirotoj Rosi Covich nadimak bio Baba. Pomolih se kod imena svih ovih ljudi i krenuh dalje. Na izlasku iz crkve sretoh župnu tajnicu. Kad sam se predstavio da sam hrvatski svećenik, usne joj se razvukoše u osmijeh. Reče mi kako lokalni župnik nije doma i da će mu sigurno biti žao da me nije sreo jer su još uvijek neke od njihovih najodanijih obitelji u župi hrvatskog podrijetla.

Ja sam pomalo sa sjetom slušao ove riječi, ali u meni je rastao i ponos da ovi ljudi, u tko zna kojem naraštaju, ostadoše odani vjeri svojih otaca.

Iz središta grada, gdje se nalazi crkva, uputih se istim putem natrag prema lokalnom groblju za koje sam čuo da ima i hrvatsku sekciju. Čudio sam se da moja navigacija pokazuje točan put i u ovim, činilo mi se, tako zabačenim dijelovima Amerike. Dovela me navigacija tako pred sam ulaz na groblje. Kada sam stao pred lijepu metalnu kapiju, primijetih iznad veliki luk na kojem piše vrlo jasno da je ovo groblje za hrvatsku zajednicu.

Ne mogoh se otrgnuti dojmu kako je lijepo uređeno, kako je čisto i uredno, za razliku od nekih drugih sekcija uokolo. Netko se očito o tome pobrine redovno. Na groblju se nalazi negdje oko 250 pojedinačnih grobova, otprilike 100 različitih obitelji.

Prema onome što sam uspio vidjeti, prvi je pokopan Mate Prodan, rođen u Zagvozdu, u Kotaru Imotskom u Dalmaciji, godine 1884., a umro i pokopan godine 1922. u Miamiju, Arizona. Većina pokojnika u ovome groblju ukopana je 20-ih i 30-ih godina prošloga stoljeća. Prema mojoj procjeni, radi se većinom o prvom naraštaju doseljenika i tek su rijetki od njih doživjeli dugi životni vijek. Muškarci su rano umirali, vjerojatno zbog teškog posla u rudnicima, a ni žene nisu živjele dugo. Isto tako, čini se da je već drugi naraštaj Hrvata velikom većinom napuštao ove krajeve jer su rijetki od spomenutih ljudi doživjeli da su i njihova djeca pokopana na istome groblju.

Posljednja je osoba ukopana u ovo groblje Katherine Duncan r. Pavlich, rođena 1912., a umrla 2007. Pokojnica je bila dijete hrvatskih doseljenika iz Konavala te je bila dobro poznata hrvatskoj zajednici u Phoenixu, osobito 90-ih godina kada su ona i njezin suprug Clarence, dobro poznati odvjetnik, učinili mnogo dobra ratom pogođenoj Hrvatskoj. Vrlo se često među Hrvatima u Arizoni prepričava životna priča njezine obitelji.

Njezin otac Ivan Pavlić otišao je u Ameriku trbuhom za kruhom. Nakon nekoliko godina zaželio je osnovati vlastitu obitelj pa je pisao svome bratu u Konavle da mu pronađe čestitu i poštenu ženu koja bi htjela doći u Ameriku i postati njegova supruga. I njegov je brat pronašao Katarininu majku Kate, koja je došla u Globe, udala se za Ivana i s njim osnovala obitelj. Katherine je često pričala priču koja se dogodila kada je trebala poći u prvi razred osnovne škole. Naime, budući da je sve vrijeme provodila među Hrvatima, ni njezini roditelji ni ona nisu znali ni riječi engleskog jezika te je malena djevojčica odbijena i nije mogla krenuti u školu. Isto se ponovilo sljedeće godine, ali je tada njezina majka nekako isposlovala s učiteljicom i djevojčica je ipak krenula u školu. Katherine je kasnije završila i fakultet te je veći dio života radila kao učiteljica.

Ova mala hrvatska zajednica bila je uistinu sastavljena od Hrvata iz svih krajeva domovine.

Prezimena tipična za neke krajeve (Hechimovich – Hrvatsko primorje: Kumparak – sjeverna Hrvatska: Misetich – Hercegovina) o tome jako dobro svjedoče. O tome nam govore i natpisi s nekih grobova. Tako čitamo da je Marijan Karoglan (1874. – 1951.) rođen u Zmijavcima kod Imotskoga, Nick Puhara (1885. – 1929.) rođen u Konavlima, a Petar Grbavac (1891. – 1971.) i Nikola Prce (1889. – 1925.) rođeni su u Hercegovini.

Svi su umrli u Arizoni i pokopani na ovome groblju. Iako je Hrvata u ovoj maloj zajednici bilo sa svih strana, ipak većinu su činili Hrvati iz Dalmacije, osobito iz Dalmatinske zagore. Veliki broj ih je bio iz sela Dobranje, u Imotskoj krajini, zatim iz Ugljana kod Trilja, a nemali broj i s hrvatske obale. Zastajem na trenutak i u molitvi predajem imena i živote svih ovih ljudi Milosrđu Božjem. Glasno molim hrvatskim jezikom: Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna neka im svijetli!, jer tko zna kada su posljednji put njihove mrtve kosti imale priliku oćutjeti glas materinjeg jezika.

U povratku svraćam u crkvicu u Miamiju. Tipična crkva kakva se može često vidjeti u ovim krajevima. Crkva koju je očito sirotinja gradila. Čudim se da je župa starija od one u Globeu, iako je crkva očito mlađa. Unutra pronalazim nekoliko ljudi u molitvi pred Presvetim. Ne želim ih smetati, nego se kratko pridružim molitvi, a onda prođem uokolo u potrazi za tragovima Hrvata. Nisam ih pronašao. Nijedan kip, nijednu klupu, nijednu sliku nisu darovali ljudi hrvatskog prezimena. Vitraji su novijeg datuma i na njima su sva prezimena latinoameričkog podrijetla. Ništa u ovoj crkvi ne upućuje na Hrvate.

Kada sam već odustao, poklonih se do poda i izađoh iz crkve te u prolazu uzeh župni listić (Bulletin) i u njemu pronađoh tek dva hrvatska prezimena: Asanovich i Gregovich, u onome dijelu gdje se traži molitva za župljane koji su u borbi s bolešću. Ponovno sjedam u auto i nastavljam svoj put prema Phoenixu.

Opet sam na autocesti broj 60, ali ovog puta prema Zapadu. Preda mnom se opet nižu polja kaktusa, prostranstva kamena i pijeska, a strme litice gledaju me i kao da vide i osjećaju da ovdje ne pripadam.

A meni su u mislima moja brda i moja prostranstva: Velebit i Blidinje, plodna slavonska ravnica, korita Vrbasa i Bosne, zvuk vode koja se razlijeva kroz prirodu, naše plavo more.

Pa se pitam što je to nagnalo tolike ljude da ostave ona naša – Bogom dana – polja i planine i dođu ovdje gdje smrt kao da vreba iza svakoga zavoja?

Što je ovo mrtvilo moglo ponuditi onome Andriji Ramiću koji je napustio rodni Metković i plodnu neretvansku dolinu kako bi došao raditi ovdje u pustinju u kojoj ništa osim divljeg kaktusa rasti ne može?

I muka mi dođe sjetivši se svih onih koji su i danas prisiljeni mijenjati taj komad zemlje koji je Bog za sebe čuvao, za tuđe pustinje i tuđa prostranstva.

I uistinu, svega mi Hrvati imamo – osim pameti.

(Antonio Musa | Moja Hrvatska)