Konačni pad Lijanovića: Jedna od najmoćnijih hercegovačkih obitelji i propali san

Vjerojatno u cijeloj Bosni i Hercegovini nema obitelji koja se toliko visoko dizala i nisko padala kao obitelj Ivankovića iz Širokog Brijega, svima poznatija kao Lijanovići.

U skoro 30 godina novije povijesti, od 90-ih, prošli su sve i svašta: pokretali su i gasili bezbrojne biznise, najavljivali milijunske investicije u svim mogućim valutama pa odustajali od njih, onda su bili uhićivani, osuđivani, zatvarani, oslobađani, i tako ukrug, sklapali su i razvrgavali politička i ina prijateljstva i savezništva, vjenčavali se, pa tako i razvodili pod svjetlima reflektora…

Sve je to do sada jedva stalo u dvije podeblje biografske knjige i jedan scenarij za nikada snimljeni film.

Najteža djela

Javnost i običan svijet toliko se naviknuo na njih da ih više malo što može iznenaditi. Pa i kad je riječ o posljednjoj presudi od ukupno 22 godine zatvora, koliko je Sud BiH “odrezao” dvojici od četvorice braće, Jerku (12) i Slavi (10), piše Slobodna Dalmacija.

Za utjehu im jedino može biti da je krivnje oslobođen brat Jozo Ivanković.

A teretilo ih se za najteža djela – za organizirani kriminal, pranje novca i poreznu utaju. Lijanovići su, prema onome što je potvrdio i sud, istina prvostupanjski, organizirali pravu kriminalnu organizaciju i u nju su uključili još osam osoba, te čitav niz poduzeća.

Sve je funkcioniralo na način da se osnivalo tvrtke s minimalnim osnivačkim ulogom od 2.000 konvertibilnih maraka te potom sastavljalo ugovore o zakupu prostorija, proizvodnih pogona i licencijama. Takve bi tvrtke djelovale određeno vrijeme bez plaćanja poreza, potom su zatvarane, a istovremeno su osnivane nove na koje su se prenosili imovina, sirovine i oprema, a država nikada nije mogla naplatiti dospjela dugovanja.

Tužiteljstvo BiH procijenilo je da je skupina s Lijanovićima na čelu na taj način oštetila proračun Federacije BiH za najmanje 13 milijuna KM, odnosno za oko 6,8 milijuna eura.

Sve se to događalo od 2007. do 2011. godine, odnosno prije nego što će Jerko Ivanković preuzeti funkciju ministra poljoprivrede i dopredsjednika federalne vlade u Sarajevu.

Iako bez ikakvoga izbornog legitimiteta i sa zanemarivim brojem osvojenih glasova među Hrvatima u BiH, ušli su preko svoje privatne stranke Narodne stranke radom za boljitak u vladu tzv. Platforme, koju su navrat-nanos i uz izdašno pokroviteljstvo međunarodne zajednice “sklepali” SDP i Zlatko Lagumdžija.

“Muljanje” s poticajima

Međutim, ni to razdoblje nije ostalo bez krim-repova, jer je protiv Jerke pokrenut sudski postupak zbog muljanja poljoprivrednim poticajima. Ako su ih željeli dobiti, tamošnji su seljaci morali odmah nakon isplate ni manje ni više nego polovinu dobivenog novca vratiti u džep ministru i njegovim ljudima. Za ta nedjela Jerko Ivanković je prvo odležao osam mjeseci u pritvoru, da bi početkom ove godine na sudu u Tuzli dobio devet godina zatvora.

Od svega je Ivankovića možda najviše zabolio dio potonje presude prema kojoj se dvije godine neće moći baviti nikakvom ministarskom dužnošću. To ga ipak nije spriječilo da se na nedavnim općim izborima u susjednoj državi kandidira za hrvatskog člana kolektivnog Predsjedništva.

Od petorice kandidata dobio je uvjerljivo najmanji broj glasova, nekih 6.000 ili jedva iznad jedan posto. I dok bi za mnoge to bila blamaža, Jerko ne misli tako, jer dobro zna što je politika donijela njegovoj obitelji.

Stari Lijan, kako su zvali glavu obitelji – oca Stipu, 60-ih je godina prošlog stoljeća na hercegovačkoj škrtoj zemlji u svojem Docu znao da obitelj može prehraniti samo trgovinom, a jedini je izbor bio hoće li to biti voće, povrće, duhan ili meso.

I godinama je, kažu upućeni, tavorio na granici legalnosti dok nije pala odluka o – mesnici. Prva je bila 80-ih kod Širokog Brijega, pa u Mostaru, ali se otvorilo kad mu je politički moćnik tog doba Jole Musa omogućio posao s društvenom prehranom u gigantu “Aluminiju”, koji je na vrhuncu zapošljavao 3.500 ljudi.

Rat je tek nakratko prekinuo planove o pravoj industriji.

Vlast u Zagrebu preuzeli su zemljaci Gojko Šušak i Jozo Martinović, i uz njihov “amen” Lijanovići ulaze u poslove s HVO-om, ali i s HV-om. Isporučivalo se što je trebalo i što nije trebalo, naravno po cijenama daleko višima od realnih i primjerenima trenutku.

Vrhunac političke protekcije bio je kad je tijekom operacija u jugozapadnoj Bosni sva stoka koja je ostala nakon bijega Srba dekretom prebačena u Lijanovićeve klaonice.

Eksplozija pred kućom

Ljubav s HDZ-om trajala je do konca ’90-ih. Nakon smrti Šuška, a onda i Tuđmana, potražili su novoga političkoga zaštitnika. Našli su ga u liku Stjepana Mesića, koji se 2000. useljava na Pantovčak. Kažu da prijateljstvo s obitelji iz Širokog Brijega datira iz druge polovine ’80-ih, kad je Mesić svoje bližnje krstio u tamošnjoj crkvi.

Što pod Mesićevim mentorstvom, što američkog veleposlanstva u Sarajevu, Lijanovići su prvo osnovali stranku pa su se ubrzo našli u vladi tzv. Alijanse, još jednom propalom eksperimentu međunarodne zajednice kad je u pitanju BiH.

Dogovor među braćom bio je da će Jerko i Mladen u politiku, a Slavo i Jozo neka vode biznis. U prvom dijelu priče išlo je toliko dobro da se Jerko u jednom trenutku našao i u Bijeloj kući kao gost.

Da im neki iz HDZ-a BiH nisu oprostili izdaju, posvjedočio je trenutak kad je ispred obiteljske kuće u Širokom Brijegu jedne noći odjeknula eksplozija. Istini za volju, i Lijanovići su se kasnije osjetili toliko moćnima da su posegnuli za istim receptom pod vozilo jednog HDZ-ova vijećnika.

Da apsurd bude veći, Ivankovići su se, i to nakon što su odradili posao za međunarodne čimbenike, našli na optuženičkoj klupi s Draganom Čovićem zbog sumnji da im je on pomogao dok je bio ministar financija. Slučaj je nekoliko puta otvaran i zatvaran. Danas se opet gledaju preko političkog nišana i Lijanović svoju prvu političku ljubav krivi za dobar dio nevolja što su ih danas snašle.

Brojni vjerovnici

U međuvremenu je propao njihov najveći ponos, tvornica nadomak Širokog Brijega. Ugušili su je nagomilani krediti (najviše sveprisutnoj Hypo banci) i nepodmirene obveze prema vjerovnicima, kojima se ni ne zna točan broj.

Umro je prije dvije godine i Stari Lijan.

Nakon smrti, a pogotovo kad su mu sinove stigle nevolje, mnogi su znali citirati njegove riječi iz knjige “Lijanov san”:

U slučaju moje dice, ja san isto što i diverencijal u motora. Kad dođe uzbrig, zna se koji točkovi vuku naprid. A diverencijal ji pušće da sami povuku.

(Slobodna Dalmacija)