Je li moguće da je danas toliko ljudi nepismeno?

U svijetu nas je 750 milijuna nepismenih, od toga dvije trećine žene. U doba informatičke pismenosti četvrt milijarde djece ne zna čitati i pisati olovkom, iako ih je polovina završila četiri osnovne. Svaki šesti od nas nije svladao taj osnovni civilizacijski korak u 21. stoljeće i neće tako skoro. Svako dijete do 2015. mora imati besplatan pristup osnovnom obrazovanju, kaže UNESCO, ali za to nedostaje politička volja i 5.2 milijuna učitelja.

U ovoj priči R.K. se potpisuje samo inicijalima. Sram ga je svijeta. Iako je prevalio četrdesetu, čovjek je analfabet. U školi je svladao slova, sriče riječ, ali rečenicu nikako. Četvrt stoljeća radi u transportu i ulaže silan trud da se snađe u svakodnevici: uči napamet nazive ulica, u trgovini pamti izgled ambalaže, kada nešto mora pročitati pred drugima, izgovara se da nema naočale…

R.K. ne dolazi iz neke ultra siromašne zemlje s ruba svijeta ili moćne Indije, u kojoj je bez obzira na njezin ekonomski procvat nepismena četvrtina stanovnika, a svaki drugi od statistički pismenih nisu u stanju pročitati i razumjeti najjednostavnije reklamne poruke s plakata. Čovjek dolazi iz bogate, uljuđene Njemačke i jedan je od 7.5 milijuna funkcionalno nepismenih Nijemaca.

Nepismenost je globalna boljka

Kada vam pokažu sliku nekog Jalalabada, afganistanskog izbjegličkog logora na pakistanskoj granici, gdje neuhranjeni mališani uče pod vedrim nebom u predasima od rada u tvornici cigle, u zemlji gdje je nepismeno 57 posto muškaraca i 87 posto žena, stvar je jasna. No, gotovo polovina odraslih Talijana, svaki peti Britanac i Francuz ima problema s čitanjem i pisanjem, u industrijskim zemljama (podatak Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj) 160 milijuna odraslih nije u stanju pročitati novine i napisati suvislu molbu za posao. U nas je prema posljednjem popisu stanovništva 0.8 posto onih koji se potpisuju križićem, ali je teško naći podatak koliko je funkcionalnih analfabeta. Nepismenost je naša globalna boljka, iako se zna da je najgore u Aziji i subsaharskoj Africi.

Jeste li, dakle, znali da nas je trenutno u svijetu 750 milijuna nepismenih iznad 15. godine života, od kojih su dvije trećine žene? Svaki šesti od nas nije svladao taj osnovni civilizacijski korak u 21. stoljeće i neće tako skoro. Jeste li znali da četvrtina milijarde djece ne zna čitati, pisati i osnove računanja, iako je polovina njih četiri godine pohađala školu? Znate li da 69 milijuna djevojčica i dječaka uopće nema pristup osnovnoj školi, a oni koji je pohađaju čine to nerijetko u takvim uvjetima da iz nje izlaze potpuno nepismeni? Ili da 71 milijun njih neće nastaviti srednju naobrazbu i zbog toga neće imati priliku napredovati u poslu? I da svjetska ekonomija zbog neobrazovanja godišnje gubi stotinu milijardi eura! Sve se češće govori o medijskoj i informatičkoj pismenosti mladih, a mnogi još nemaju uvjete za papir i olovku. Jesmo li globalno društvo neznanja?

Nije čudo što je ovih dana Unesco oglasio redovni godišnji alarm, upozoravajući na očajne rezultate.
Počelo je optimistično. Vjerujući u bolji svijet, na Svjetskom forumu o obrazovanju u Dakaru 2000. godine 164 zemlje usvojile su Milenijsku deklaraciju UN-a, kojom se obvezuju da će im nakon suzbijanja gladi i ekstremnog siromaštva, glavni zadatak biti da do 2015. prepolove broj odraslih analfabeta i svakom djetetu omoguće besplatan pristup osnovnom obrazovanju (četiri osnovne) kao osnovnom ljudskom pravu. Pokrenut je projekt UNESCO-a ‘Obrazovanje za sve’, jedan od najvećih u svijetu, u kojem vrhunski stručnjaci prate stanje i daju smjernice u postizanju toga cilja. Za zemlje potpisnice novčana obveza nije samo trošak: svaki dolar uložen u obrazovanje mladih donosi 10 do 15 dolara gospodarskog rasta, ponavlja Unesco. Ali… U zadnjoj dekadi 20. stoljeća broj nepismenih se smanjio za 12, a od 2000. kada je pokrenuto ‘Obrazovanje za sve’, smanjio se za – jedan jedini posto. S globalnom zajednicom nešto očito ide ukrivo.

Zvono za uzbunu

Doduše, danas polovina djece ide u vrtiće ili neke druge institucije predškolskog odgoja, za razliku od prije 14 godina kada ih je išla samo trećina, a porastao je broj djece koja pohađaju osnovnu školu, no tvrdoglavi broj od 250 milijuna nepismenih mališana pokazuje da se problem rješava formalno, a ne suštinski. I da su zahtjevi sve veći. Broj djece koja ne pohađaju osnovnu školu čak se i smanjio za 31 posto, ali od 2007. godine u pismenosti nema baš nikakvih pomaka, kao da je sve stalo. Ratovi, recesija, kriza? Za kvalitetu obrazovanja, kaže analiza UNESCO-a, od presudnog je značaja kvaliteta nastavnika i nastave, a u zemljama u razvoju je drastična nestašica učitelja, nemotiviranih i očajno plaćenih. Da bi sva djeca u svijetu dobila osnovno obrazovanje, mora ih se samo od 2011. do 2015. zaposliti još 5.2 milijuna. Cinici će reći da za to nedostaje politička volja, da se ulaže u oružje, a ne obrazovanje, da postojeći obrazovni sustav u dobrom dijelu svijeta odgovara ultra bogatima, jer im jamči robovski rad neobrazovanih. Politiku financira narod, a nepismeni narod to teže shvaća.

I dok u Njemačkoj na 20.000 tečajeva u Centrima za obrazovanje odraslih možete naučiti pravilno čitati i pisati, u Indiji s najviše nepismenih žena na svijetu (28 milijuna), jedan je poduzetnik došao na ideju kako bez tečajeva i nastavnika opismeniti naciju. Domaće pjesme, sapunice i filmove koje Indijci gutaju u golemim količinama titluje na način kako se titluju karaoke, čime omogućuje gledateljima točno praćenje izgovorenog i napisanog teksta, pa oni koji nakon škole nisu mogli pročitati retka, sada slovkaju i pjevaju zajedno sa zvijezdama Bollywooda.

Boreći se protiv gospodarske krize i nezaposlenosti mladih, članice EU su se složile da do 2020. moraju smanjiti funkcionalnu nepismenost djece do 15 godina starosti sa 20 na 15 posto. -I mi u Europi moramo se ozbiljno posvetiti kvalitetnom obrazovanju mladih, jer ćemo za koju godinu govoriti o izgubljenoj generaciji – kaže šef unescovog ureda u Njemačkoj Dieter Offenhausser.

Za neke je to već možda kasno, naročito za 40 posto mladih Španjolaca i Grka koji pet godina čekaju posao, a Hrvati im prave društvo.

(Tportal.hr)