Izložba fotografija i predstavljanje knjiga Grge Mikulića u Mostaru

Grgo Mikulić rođen je 4. travnja 1960. godine u Potkraju, župa Kočerin kod Širokoga Brijega. Osnovnu je školu završio u Kočerinu, a gimnaziju u Širokom Brijegu. Godine 1983. diplomirao je Turizam na Ekonomskom fakultetu za turizam i vanjsku trgovinu u Dubrovniku. Radio je i živio u Splitu i Dubrovniku, a 1994. se vraća u Hercegovinu, gdje i sada i živi i radi.

Dosad je objavio: Turistički vodič Regija Hercegovina (preveden na engleski i talijanski jezik), turistički vodič Oaza u kamenu – Županija Zapadnohercegovačka, zbirku priča i legendi Priče i legende iz Hercegovine I, zbirku pjesamaPlamičci i iskrice, roman Učitelj Pravde, Priče i legende iz Hercegovine II, te zbirku misli Umizmi I. Priredio je tri zbornika radova:Viganj i njegovo doba, O Janku Bubalu i Hering (objavljeni znanstveni radovi inženjera tvrtke Hering). Krajem 2021. godine objavio i monografiju Kočerin, koja je izašla u prigodi obilježavanja 150. obljetnice Župe Kočerin (1872. – 2022.).

U slobodno vrijeme kipari: kleše kamen, teše drvo te modelira glinamolom. Imao je samostalnu izložbu pod nazivom Portreti u Galeriji kraljice Katarine Kosače u Mostaru, Slova i portreti u Cafe Gallery Kerametal u Ljubuškom, Moj svijet u Gradskoj knjižnici u Širokom Brijegu 2017., potom na Sajmu gospodarstva u Mostaru u travnju 2018., a onda i u Posušju i Masnoj Luci. Sudjelovao je i na više skupnih izložbi. Godine 2023. godine objavljuje zbirku aforizama Sržnici i zbirku misli Umizmi II.

Grgo Mikulić bio je i glavnim urednikom časopisa za turizam i kulturu življenja Turizam BiH. Član je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, F.I.J.E.T.-a – Međunarodne udruge turističkih novinara i pisaca u turizmu – Hrvatska i UHAH-a (Udruge hrvatskih aforista i humorista RH).

Poezija zalaska

Grgo Mikulić jedna je od najzanimljivijih umjetničkih figura širih zapadnih strana Hercegovine (da je vrijeme bolje i sretnije i da se do kulture više drži, bio bi značajan i u širim geografijama, i ne samo Hrvatima!), čovjek koji je, ispisujući svoj životni put, zapravo ostavljao trajne tragove u kulturi hrvatskoga naroda s obje strane i Biokova, Čvrsnice ili Vrana, Čabulje, ali bome i Žovnice. Tragovi su to koji će ga nadživjeti, i naraštaje će nadživjeti, jer, primjerice, ono što je Grgo isklesao, kako je Aleju hrvatske ćirilice isklesao, jedinstven je primjer umjetničke muke: da se nešto što se u literaturi, kako nova stoljeća nadiru, sve manje i sve usputnije spominje, kako se i hrvatsku ćirilicu spominje, naprosto iščupa iz davne povijesti pismenosti Hrvata, te tu kamenu abecedu posadi pokraj glavnoga puta, s kojega će se i za tisuću godina (ili koliko li već tisuća godina kamen trajati može), netko bolje upućen prisjetiti da je ta čudna slova davno isklesao – ne zna se kad! – neki Grgo Mikulić.

Jer umjetnik koji ne ostavi ništa za sjećanje, ni postojao nije! Tragove za sjećanja Grgo je ostavio i klešući i oblikujući, i pišući i slikajući, a evo i fotografirajući.

Pred nama je njegov fotografski ciklus Boje horizonta, nastajao godinama s obje strane Biokova, uglavnom po suhom zavičaju i slanom i vrelom priobalju, u vrijeme kad većina čeljadi još ni ustala nije ili u kasne sutone, kad utihne sva ona jadranska gungula a more se ne propinje niti kida, kad je sve mirno i nudi se znalačkom oku, u svim vremenskim uvjetima u kojima je bilo moguće da zalasci sunca ostanu u fokusu kamere, oka i duše autora. Dosta je među ovim radovima i zavičajnih fotografija, one koje se dogode u trenu i, ako ih se ne ovjekovječi, ta se prirodna ponuda, s takvim bojama i prozračnošću u odnosu na položaj i mjesto na kojemu se autor zatekao, vjerojatno više nikada neće istovremeno ponoviti. U svakoj fotografiji, ma gdje ona nastajala, u promatrača se naziru dva moguća osjećaja autora u trenucima kada ih je bilježio: ljubav i ushićenje. Te nije teško i samom promatraču prepustiti se istim osjećanjima, uz mogući upit: dokad će nama sunce zalaziti?

Ljepota je stvarna, posvud oko nas je. U izobilju. I zašto imamo sve manje vremena za nju?

Autor uopće nije uljepšavao ove fotografije, nije ih – kako bi smo to danas kazali – fotošopirao, jer se to ionako hrvatskom ćirilicom ne bi moglo napisati, nego su one uramljene onakvima kakvim ih je njegovo oko u tom trenu vidjelo. Slikao je raznim fotoaparatima; ovisno koji bi mu bio na stražnjem sjedalu, a ako nije imao nijednoga, slikao je mobitelom. I za nas priredio trideset nezaboravnih, poetskih zapisa o zalascima i izlascima, kao metaforama kratkog vremena koje živimo, izlazeći i zalazeći.

Uostalom, svako oko drukčije vidi i svako će naći ono što želi vidjeti. Sunce ionako nikada neće prestati zalaziti.