Zlatko Gall o WHFestu-u i Oliveru Dragojeviću: “Vjeruj u ljubav jer ljubav je sve”

Vijest o smrti Olivera Dragojevića očekivano je izazvala reakcije i u Srbiji. Većinom, pune toplih riječi i sjećanja na pjevača čije su skladbe impregnirale sjećanja milijuna građana negdašnje države, ali i njenih kasnijih razdruženih članica.

Ne bez vraga jer Olivera – unatoč odluci da ne nastupa u Srbiji – nitko “tamo daleko” nije zaboravio. A i kako bi kad njegove pjesme, one stare runjićevske i one nastale u posljednjih dvadesetak godina, u Beogradu trešte iz kafića, vrte se na radijima, u pravom smislu riječi, „južnjačka utjeha“.

I za sve one kojima je dalmatinska obala ostala zapisana kao nostalgična razglednica vlastite „bolje prošlosti“ i za publiku koja se na Olivera navukla tek poslije „Cesarice“.

No, kao još jedan dokaz da su društvene mreže postale psihijatrijski kauč s kojeg ozbiljno poremećene osobe rigaju mržnju, uvrede i zlo, bilo je i opakih, podlih i do bola neukusnih komentara. Na njih je kratko i jasno odgovorio veliki srpski glumac Nikola Kojo, napisavši Ovakvo smeće živi pored vas. Mislite o tome. Zbogom divni Olivere, koje god da si vere i nacije.

Ovisnici o smeću

Dok je još svježe pamćenje na umobolnu „poruku“ koju je putem društvenih mreža povodom smrti poznate „srebreničke majke“ Hatidža Mehmedović objavila Šešeljeva doglavnica te na neke jednako zle i podle komentare na račun hrvatske nogometne reprezentacije, nimalo ne sumnjam da je lijepi broj domaćih ovisnika o smeću s weba, došao na svoje. I našao razloga da na „ljutu ranu“ doda svoju „ljutu travu“.

Naravno, nimalo ne sumnjam ni da je i dobar dio onih „finih“ i „uljuđenih“ građana s prave strane krive Drine, u trenu začepio nos duboko uvjeren da eto srpsko internetsko „đubre“ zaudara više od našeg društvenim mrežama posredovanog „smeća“. Malo sutra!

Ne samo stoga što ste i u „domaćim“ reakcijama na Oliverovu smrt mogli pronaći i idiotske komentare da je bio „više jugoslavenski nego li hrvatski pjevač“ (sic!) već i zbog hejterske paljbe po mrežama tjedan ranije po novim „vješticama iz Ria“ te svima koji su se drznuli zucnuti išta na temu Thompsona i njegovih bliskih veza s nogometnom „repkom“.

Prošle nedjelje u ranim jutarnjim satima u Širokom Brijegu je završen šesnaesti West Herzegovina Festival koji je i ove godine okupio „zvjezdanu“ ekipu. S Ninom Badrić, Vojkom Vrućinom, Kriesom, Vatrom te Bajagom kao glavnim glazbenim adutima koji su se priključio „demo snagama“ te s impresivnim popisom gostiju i članova glazbenog, filmskog i literarnog žirija. Ili, kako mi je to kazao jedan širokobriješki taksist, čovječe, ovih je dana u Širokome više poznatih ljudi nego u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu zajedno.

I nije baš mnogo pretjerao jer na poziv Gorana Bogdana u Širokom su bili i glumci Vedran Mlikota, Nina Violić, Armin Omerović i Tarik Filipović, „kum“ Mate Bulić, „izabrao“ Đelo Hadžiselimović, pisci Emir Imamović Pirke, Tanja Mravak, Josip Mlakić… Baš kao i ozbiljna glumačka reprezentacija iz Srbije u kojoj su bili Dragan Bjelogrlić, Branislav Bane Trifunović, Nikola Đuričko…

Odakle sva ta silna imena u inače usnulom hercegovačkom gradiću poznatijem po franjevačkom samostanu „na brigu“, Blagi Karačiću i babi Penavuši ili – ako ćete – po Šušku i Tuti nego li kao vrelo ili pozornica multi-kulti i alternativne scene?

U prvom redu zbog samog Gorana Bogdana a onda i gostoljubljivosti Širokoga u kojem su od prvog festivalskog uprizorenja – kao zvučna pljuska silnim stereotipima – bili dobrodošli svi Gogini gosti i prijatelji bez obzira na nacionalnu, vjersku, estetsku ili bilo koju drugu orijentaciju.

Ako mi je za prvog posjeta festivalu i „pala vilica“ od iznenađenja što tri tisuće lokalne čeljadi pjeva ekavske tekstove S.A.R.S.- a, već sam iduće godine Široki doživio kao prostor na kojem je posve normalno vidjeti nekog „desničarskog“ barda zagrljenog s piscem kojem inače dobacuju da je „jugonostalgičar“ i „komunjara“, pjevati uglas sa srpskim bendovima ili bez straha parkirati automobil beogradske registracije a da ga se ne shvati kao legitimnu metu za vandalska iživljavanja.

Tako je, rekoh, bilo i ove godine sve do same festivalske završnice. Jer činilo se, baš kao u pjesmi Partibrejkersa, da „jedan poziv menja sve“.

Odgovor hejterima

Sat prije najavljenog Bajagina nastupa policija je naime zaprimila dojavu o postavljenoj eksplozivnoj napravi. Kraj priče?

E nije već njen divan nastavak sa happy endom. Umjesto da se Festival okonča, nakon sat-dva prisilne pauze, Bajaga je s Instruktorima došao na pozornicu i odradio sjajan višesatni nastup, publika – koje je bilo čak više nego li prije dojave – s oduševljenjem reagirala na svaku pjesmu i iznudila bis koji se protegnuo do četiri sata ujutro a Festival završio woodstockovskom Bogdanovom porukom – samo ljubav!

Ujedno i kao znakoviti odgovor moronima, hejterima svih boja te „psihijatriji“ skrivenoj pod „nikovima“ ili iza anonimnih poziva, koji su ga – kao i obraz Širokog Brijega ili pak Olivera – htjeli okaljati.

Ljubav je eto postala riječ koja je na čudan način tog sudbinskog ranog nedjeljnog jutra spojila i odlazak Olivera i širokobriješki festival. Slučajno? Nije.

Jer volio bih vjerovati da je Oliverova himnička „Vjeruj u ljubav“ kao i Bogdanov ili Kojin poklič „samo ljubav“ možda naivan no ipak onaj jedini pravi ljudski odgovor na sve crnilo i mržnju. Bez obzira s koje strane silnih granica i provalija oko nas dolazila.

(www.jabuka.tv)

11 komentara

  • Ovaj Zlatko Gal je jugonostalgični napoleonov sifiličar sjećam se devedesetih kako je od njegove ruke bio u komunističkoj maniri razapet Ivo Fabijan

    • Ti tradicionalna Širokobriježanka? Tko je i gdje to rekao, zaključio dokazao? Ili si to skromno sama za sebe donijela zaključak “tradicionalna Širokobriježanko”*

  • Mišljenje tipičnog WHF-ovca se provlači kroz ovu patetičnu kolumnu, a ono glasi: “Mi smo bolji od vas seljačina”. Pretenciozno i jadno, ali što drugo očekivati.

    Ekipa, treba vam netko javiti da niste ništa bolji od onih što se po Mexxu ili Posušju razvaljuju na cajkama, dapače, gori ste od njih!

    Kao prvo, nikad nisam čuo od nekog cajkaša (osobno ne slušam to smeće) da daje izjavu poput “Ja slušam Karleušu, samim time sam bolji od osobe xy”, dok se kod WHF-ovaca to provlači kao neka dogma – “mi slušamo Bajagu, TBF, Dječake… Mi smo bolji od svih ostalih koji su seljačine”.

    Drugo, na uzorku mojih prijatelja i poznanika od kojih dio ide redovito na WHF, a dio na turbofolk mogu zaključiti sljedeće: popriličan broj WHF-ovaca su najobičniji klošari (čast izuzecima), vječni studenti koji svoje roditelje žicaju za pare svaki drugi dan iako su već odavno punoljetni i mogu nešto i sami zaraditi, dižu se iz kreveta u podne i cigara im ne silazi s usta… Dok s druge strane cajkaši rade otkad su punoljetni ili su redoviti na faksu, odgovorniji su i radišniji. Naravno, nije sve crno bijelo, ali kada bi išli generalizirati kao što to redovito rade WHF-ovci, tako bi nešto ispalo.

    Ukratko, WHF-ovci sjašite malo, niste bolji od drugih jer slušate drugu vrstu glazbe, i prestanite s tom patetikom poput ovog Galla. Dosad stvarno nisam imao ništa protiv WHF-a, tko voli nek izvoli, ali vjerujem da sa svojim ponašanjem i porukama polako počinjete ići normalnom svitu na ku**c.

  • Zlatko Gall? Sad bi on trebao biti mjerilo vrijednosti? Dajte ljudi, okanite se više ove priče. WHF je završio, nemam osobno ništa protiv toga niti cijele svite jugonostalgičara, ali čemu ovolika medijska pompa oko ničega!? Gospojina je za 10 dana!

  • Gal! Ma, bravo! Živjelo neraskidivo bratstvo i jedinstvo naših naroda i nadodnosti (TITO)! Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga (TITO).
    Drug je TITO poslao nam pismo, da širimo bratstvo i jedinstvo. Ma, mrš u pm: Gal, Bajaga, Tito i “neraskidivo bratstvo i jedinstvo!!!

  • Vidi onih seljačina danas u Kninu..majku im j…m zovu Škoru da pjeva,zašto ne Momčila Bajagu..stvarno seljačine ova Hrvatska vlada..

Odgovori na Anonimno X

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.