Željko Ninčić, javnosti poznatiji kao Marinko Ćutuk iz legendarne predstave “Audicija”, nakon nastupa u dvorani Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače u Mostaru dao je intervju za Dnevni list.
Poznati glumac, koji je dio života proveo u Širokom Brijegu, govorio je o karijeri, djetinjstvu, ulogama koje je igrao, ali i neugodnostima koje je doživio s poznatom Grand produkcijom i sukobima s Lepom Brenom i Sašom Popovićem te o planovima za budućnost.
Kako je nastala prva Audicija?
Prva Audicija je nastala iz želje i potrebe mojih kolega da se predstave i pokažu. Nakon jednog gostovanja u Skoplju u sastavu studijske skupine studenata sarajevske Akademije scenskih umjetnosti dogovorili smo se da to igramo kao predstavu. Malo-pomalo počeli su dolaziti ljudi, a nakon toga smo bogatili predstavu i nastojali napraviti nešto više. Prvih 40-ak predstava nastupali smo sami, nakon čega su nam se i neki profesori pridružili. Tako je sve krenulo.
Otkud crpite tolike ideje?
Po meni ideja ima previše. Živimo u takvom vremenu i prostoru koje je toliko bogato za razliku od Zapada u kojem je dosta sterilan i uhodan način života. Nema proizvoljnosti, nema amplituda življenja, što je kod nas upravo suprotno i dinamično s mnogo iznenađenja i ljepšim načinom života. Ja sam našao jednu formu koja je zabilježena kroz predstavu Audicija, što upravo ljude privlači, a to je neko životno okruženje.
Koliko se poistovjećujete s ulogom Marinka Ćutuka?
Ja sam djetinjstvo i tu prvu fazu života proveo u Širokom Brijegu gdje je bio drukčiji mentalitet od tadašnjeg Mostara. Međutim, Mostarci su imali jedan karakter koji sam ja i upoznao. Ja sam pokušao preko Marinka dočarati taj jedan mentalitet i duh Mostara i mostarskog čovjeka i jednog čovjeka koji je na granici mostarske liske. Drago mi je da je Marinko jedan od likova koji je vrlo zapažen, a moram vam reći da sam namjenski radio Ćutuka upravo iz razloga što se sve što smo dotad radili u Sarajevu podrazumijevalo da je to Sarajevo i bosanski humor. Želio sam pokazati da i Hercegovina ima konja za utrku. Marinko je bio jedno osvježenje u tom vremenu, a kvaliteta tog lika jednostavno je animirala javnost. Žao mi je samo što se još nije pojavilo likova iz hercegovačkog podneblja, jer mi imamo velike umjetnike svjetskog renomea.
Što mislite, poštuje li Vas Hercegovina koliko Vi nju?
Meni je najvažnija publika i posjet. Mogu sa zadovoljstvom reći da sam u Mostaru poštovan. Ovo je deveta predstava po redu i Mostar je upravo grad koji je najviše puta gledao ovu četvrtu audiciju. Nije ni broj publike mjerilo jesam li voljen ili ne, ali zaista reakcija publike govori sve. Kada je riječ o višim instancama, mislim da je Marinko Ćutuk nepravedno zaobiđen na mnogim manifestacijama i prilikama koje se događaju u ovom gradu. To mi toliko nije krivo, jer ja ovo što radim, radim za narod.
Koje su uloge u četvrtoj audiciji ostavile najveći pečat?
Heh, svaka na svoj način. Kroz četvrtu audiciju pojavljuju se Crnogorac, Hercegovac, Srbijanac, Bosanac kao i likovi iz zatvora i izbjeglice. Imam ideju da se priključi još nekoliko glumaca. Ovim ulogama je postignuto da ljudi apsolutno isto reagiraju u svim susjednim državama na likove u predstavi i to je željeni rezultat koji se tražio od likova u predstavi.
Kroz dugogodišnju karijeru imali ste dosta nastupa. Koji Vam je najviše ostao u sjećanju?
Nastup u Vitezu koji je bio brije 4-5 godina. Dvorana je bila bez grijanja. Bilo je jedno -10 pa naniže. Ja sam izišao i pitao ljude je li im hladno? Rekli su da jest. Želite li gledati predstavu? Želimo. Mi smo doslovce kostime obukli na odjeću, bili smo puniji, ali smo odigrali predstavu i bilo je zaista fantastično. Onda sam ja rekao: “E, sad znam zašto ste vi iz Viteza. Zato što ste vitezovi.” Manje-više svugdje je to izuzetno propraćeno, ali to je jedan od zaista upečatljivih trenutaka.
Veliki ste profesionalac, ali zaista je teško na audicijama ostati pribran kada se javnost počne smijati Vašim izvedbama. Kako držite kontrolu nad smijehom?
Vremenom se naviknete. Ja sam sinoć gledao svog kolegu koji je tek počeo, vidio sam da je on malo reagirao na moju glumu. Ja jesam glumac, ali ima dosta posla oko svake audicije. Teško je doći do samog kraja od režije do osmišljanja uloga, to je umijeće koje zahtijeva mnogo rada. Nasmijati ljude je najteži korak i izvući tu reakciju. Upravo smijeh je najbolja terapija za mnoge stvari. Zato nam je drago kad ima smijeha u prostoriji u kojoj radimo, a ujedno se i mi nasmijemo.
Koji su Vam planovi za iduće razdoblje?
Imam planova za idućih nekoliko godina. Iduća turneja je u Sloveniji i Hrvatskoj, zatim će se obilježavati 30 godina audicije. Imam jednu ideju koju bih volio ostvariti, a to je da bude djelo koje se zove od Širokog do Cibone. To je neko podneblje odakle sam krenuo i odakle se sve počelo stvarati. Također bih želio napraviti jedan mjuzikl. Svi likovi imali bi zadatak pjevati. Mogu najaviti da će biti i poznatih imena.
Postoji li nešto što Vas je isfrustriralo tijekom Vaše karijere?
Nisam zlopamtilo, ali me isfrustrirala Grand produkcija, koji su me prije 14 godina doslovce opljačkali prodajući videokasetu Audicije “Primi me” bez mog odobrenja. To me doslovce koštalo karijere u tom podneblju. Nakon sukoba s Grandom, oni su napravili nekoliko surogat predstava kao što su “Policijska stanica” i “Kursadžije”. Trojica mojih kolega prešli su na njihovu stranu tako da su mi napravili jednu veliku “igranku”. Slučaj je na sudu godinama i još ništa nije učinjeno.
Žao mi je što živimo u vremenu gdje je sve na strani takvih kriminalaca i to je razlog zašto sam ja zaostao u razvoju i nisam uspio ostvariti mnoge ideje kao što je ideja za film i druge. Ova predstava je bila jako bitna jer je urađena poslije rata i svih nedaća. Predstavu je za godinu dana vidjelo više od 150 tisuća ljudi, a u koju je uloženo samo 300 KM. Pokazatelj je taj da su mnogi filmovi imali isto toliko pregleda, a uloženi su milijuni.
Saša Popović, Lepa Brena i njihovi drumski razbojnici su doslovce oteli sve ono što sam ja godinama stjecao i preko noći od toga napravili surogat proizvod s videoizdanjima. To su sve mogli pokrasti jer uz sebe imaju brojna društva koja ih potpomažu. Nakon 14 godina suđenja ja sam dobio presudu, ali dobio sam 0.90 posto od tražene optužbe, ali ono što je najsmješnije uopće, odšteta nije uzeta kao osnova za presudu ili za materijalnu nadoknadu. To je samo računica od prodanog broja videokazeta. Presuda je napravljena na osnovi sredstava čime je narušeno moje autorsko pravo. Činjenica je, koliko su uzeli novca od prodaje kazeta, da se u Brčkom prodavalo po 300 komada videosnimki na dan. Zamislite kako je to onda bilo u većim gradovima i dijaspori.
(Dnevni list | Piše: Alema Bajgorić)
eto ti moj ćutuk
kako neću biti neurozan
Da sam normalan poludio bi! 😉