Zastupnik u Hrvatskom saboru volontira u migrantskom kampu u Bihaću

Bojan Glavašević, zastupnik SDP-a u Hrvatskom saboru početkom kolovoza volontirao je u kampu za migrante u Bihaću, o čemu je dao i svoj pismeni osvrt na to iskustvo.

Svijetli je to primjer skretanja pozornosti na probleme migranata i primjer konkretne akcije, za razliku od brojnih bh. političara koji se prepucavaju o nadležnosti, prenosi Klix.ba.

Glavašević je istaknuo kako su njegova obitelj i on prošli progonstvo u Domovinskom ratu te da nikada neće zaboraviti očaj koji su osjećali ne znajući gdje su njihovi najmiliji, u stranom gradu, bez krova nad glavom, ovisni o milosrđu nepoznatih ljudi.

Na sreću, milosrđe nam je pruženo, i to u obilju. I mojoj, i brojnim drugim obiteljima, prognanima iz raznih dijelova Hrvatske, dobri ljudi su otvorili srca i domove i pomogli nam da u trenutku naše potrebe stanemo ponovo na noge i počnemo nanovo graditi svoje živote. Nisu nas prepustili nemilosti ratnog vihora. Nisu razmišljali sebično, već su bili velikog srca, napisao je Glavašević na početku svog osvrta na iskustvo u kampu.

Podsjetio je da je na samim vratima EU, u Bosni i Hercegovini, na području Bihaća Velike Kladuše, trenutno oko 5.000 migranata i izbjeglica iz raznih dijelova svijeta.

Kažem da “životare” jer uvjeti u kojima se nalaze ne dozvoljavaju da se ovaj oblik postojanja opravdano nazove životom. Već neko vrijeme sam svjestan da je situacija loša, i želio sam se osobno uključiti, onoliko koliko mogu. Početkom ovog mjeseca, dok je Hrvatska obilježavala Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, proveo sam nekoliko dana volontirajući u izbjegličkom kampu s JRS (Isusovačka služba za izbjeglice), ističe Glavašević.

Spomenuo je kako je s drugim volonterkama i volonterima čistio izbjeglički kamp, od smeća do tuševa i zahoda, radili su i na poboljšanju uvjeta života za izbjegličke obitelji koje su smještene u hotelu Sedra. Priložio je fotografije koje prikazuju u kakvim uvjetima žive izbjeglice na domak Hrvatske i Europske unije.

Kao roditelju i kao nekome tko je prošao progonstvo kao dijete, teško mi je trpjeti činjenicu da na granicama moje zemlje, koja ima svježe i bolne uspomene na izbjeglištvo i progonstvo vlastitih ljudi, žive obitelji čija su dječica osuđena na vlagu, uši, nedostatak adekvatne medicinske skrbi (jedno dijete u kampu ima leukemiju i već neko vrijeme ne prima terapiju) i crnu plijesan na zidovima, onda kada zidova uopće ima. Mnoga djeca već godinama nemaju adekvatan pristup obrazovanju, razočaran je Glavašević.

Smatra kako sve volonterke i volonteri, sve međunarodne organizacije koje rade s izbjeglicama (IOM, JRS, Crveni križ, Liječnici bez granica, UNHCR, i ostali), rade sjajan posao.

Da nema njih, a osobito volonterki i volontera situacija bi bila još mnogo, mnogo teža. Vrlo je lako reći da nas se sudbina tih ljudi ne tiče. Mnogi će reći da i u našoj zemlji ljudi žive loše, da su i naši ljudi siromašni. I bit će u pravu, ali samo donekle. Da, došli su nepozvani, ali su došli iz potrebe, došli su jer nisu imali druge mogućnosti. Došli su jer su samo željeli isto što bi svatko želio za svoju djecu – priliku za budućnost.

Glavašević naglašava kako smo svi odgovorni za njih jer nitko drugi ne preuzima odgovornost za njih.

Odgovorni smo za njih jer je možda i naša država posredno ili neposredno doprinijela njihovom odlasku iz njihove zemlje, primjerice, prodajom oružja iz kojeg su na njih ispaljivani meci, ili slanjem vojske u njihovu zemlju u sklopu podrške našim saveznicima koji su u njihovoj zemlji ratovali, napisao je Glavašević, te dalje nastavlja:

Odgovorni smo za njih jer i sami znamo kako je to, jer smo prošli užase progonstva, a ovim ljudima nasušno i hitno treba još milosrđa i pomoći. S druge strane, moramo razumjeti da je siromaštvo naših ljudi i siromaštvo izbjeglica rezultat istog nemilosrdnog sustava koji proizvodi neravnopravnost i bijedu, jer desnom rukom uzima poslove našim ljudima a lijevom ih rukom daje nekom drugom, u nekoj dalekoj zemlji – ali tako da od rada ne mogu živjeti dostojanstveno, već su više robovi nego slobodni ljudi, poručio je.

Želim da se mi, Hrvatska, prisjetimo što smo prošli u vlastitom progonstvu. Ne smijemo zatvarati oči pred ljudskom mukom koja se događa pred našim granicama. Ako imate priliku, uključite se. Odite 3 dana volontirati, upoznajte ih, susretnite se s njima. Hrvatska ima veliko srce. Pokažimo ga i izbjeglicama i svijetu, zaključio je Glavašević.

(www.jabuka.tv)