Vlado i Jure Glavina: Kakav otac-takav sin!

Za nogometaše Vladu i Juru Glavinu moglo bi se kazati „kakav otac – takav sin“. Vlado je trenutačno trener s B licencom u mlađim uzrastima NK Široki Brijeg. Ondje je već 17 godina, a prije toga imao je uspješnu nogometnu karijeru, s NK GOŠK – Dubrovnik 1919 igrao je i u Prvoj HNL, kratko bio i član GNK Dinamo Zagreb. Sin Jure obećavao je više, bio je jedan od najboljih igrača u svom naraštaju NK Široki Brijeg, postao i dio prve momčadi, no okolnosti se nisu poklopile, na Pecari nije dobio pravu priliku, otisnuo se u daleki svijet, upoznao Kanadu i s Toronto Croatia postao kanadski prvak. Danas je glavni igrač federalnog drugoligaša HŠK Posušje.

Kod mene danas u nogometnu školu NK Široki Brijeg dođu zajedno i talentirana djeca, ali i oni koji žele biti s vršnjacima, kojima noga zapinje preko lopte. U moje vrijeme u klub se dolazilo preko školskih natjecanja. Tko je igrao dobro u školi mogao je pokucati i na vrata Mladosti, kako se naš klub tada zvao. Selekcija se radila među školskom djecom, tko je bio nadaren išao bi u klub, tko nije imao smisla nije mu ni padalo napamet da ode u klub. Ja sam došao i evo ostao cijeli život. U to vrijeme klub je bio čisto amaterski, vrlo brzo upao sam u prvu momčad i zahvaljujući brzini igrao bez obzira na to što sam bio najmlađi, priča 44-godišnji Vlado Glavina, kojega u Širokom Brijegu svi znaju po nadimku Meja.

Glavina je u Mladosti već imao starijeg brata Ivana, također poznatijeg po nadimku Škica. Ivan je bio britki desni branič kod kojega je važilo geslo “lopta može proći, a igrač ne”. Bio je veliki borac na terenu, prodoran po desnom boku. Za razliku od starijeg brata, Vlado je bio igrač prefinjena poteza, s izraženim smislom za suradnju sa suigračima. Mladost je tada igrala u četvrtom stupnju natjecanja, teško se igraču bilo probiti u viši razred. No, priča o hitrom plavokosom dječaku s Pecare proširila se u nogometnim krugovima i stigao je poziv iz GNK Dinamo Zagreb.

U Maksimir sam stigao nakon osvojenog Dinamova naslova prvaka 1982. godine. Zatekao sam legendarnog trenera Tomislava Ivića. Prošao sam pripreme, igrao sam i jednu utakmicu protiv U.S. Cremonese u Italiji, zadovoljio sam. Odlučili su me zadržati, ali poslati na posudbu u NK GOŠK – Dubrovnik 1919 koji je u to vrijeme igrao u vrlo jakoj Drugoj ligi Jugoslavije. U Dinamu je jaka konkurencija bila, igrali su uz ostale tada Mlinarić i Deverić. Trebao sam ostati godinu dana u Dubrovniku, no u međuvremenu se u Dinamu sve promijenilo i ostao sam u GOŠK-u pune četiri sezone, priča Vlado Glavina za Sportske novosti.

Sličnih je nogometnih poimanja bio i sin Jure, koji je u nedjelju završio sezonu u dresu HŠK Posušje, u kvalifikacijama za Prvu ligu FBiH protiv FK Goražde.

Ostalo je puno gorčine poslije te utakmice. Jednostavno, sudac nam nije dopustio igrati. Mi igrači čuli smo kako su ga i pomoćnici upozoravali da malo izjednači kriterij. Ostali smo svi razočarani, premda mogu biti ponosan na sezonu u HŠK Posušje jer smo igrali dobro, premoćno osvojili prvo mjesto i „višom silom“ zaustavljeni na putu prema Prvoj ligi, priča Jure Glavinaa.

Glavina je prošao sve uzraste NK Široki Brijeg, stigao do prve momčadi, bio poslan na kaljenje u HNK Čapljina, pa se vratio na Pecaru.

Bio je to sjajan osjećaj, nakon federalne lige odmah sam uskočio u Europu, gostovali smo kod FC Banants u Armeniji. Trener je bio Ivica Barbarić, koji je bio vrlo strog, ali pravedan i trener koji me uz Blaz Sliskovic najviše oduševio. Kasnije je došlo do nekih promjena, nisu se okolnosti poklopile pa sam prešao u HNK Branitelj Mostar gdje sam igrao odlično, pa otišao u Kanadu. S Toronto Croatia bio sam prvak Kanade, upoznao jedan novi svijet, nove sjajne ljude, naučio jezik. U cjelini, premda žalim što nisam više igrao u svom matičnom klubu NK Široki Brijeg zadovoljan sam karijerom. Ipak sam zahvaljujući nogometu proputovao svijetom, još ću jedno vrijeme igrati, a onda se posvetiti trenerskom pozivu, zaključuje Jure, kojemu su glavno oružje prekidi, slobodnjaci ispred šesnaesterca.

(www.jabuka.tv)