Portal frama.ba Vam donosi još jedan ‘Vikend intervju’. Ovoga puta su razgovarali s dvojicom naših fratara koji trenutno žive i studiraju u Jeruzalemu! A oni su: fra Antonio i fra Sandro – bivši član Frame Trsat.
Nećemo vam više ništa otkriti, nego sami pročitajte.
₺Otiđimo₺ nakratko do Svete zemlje.
frama.ba: Naši se čitatelji zasigurno pitaju: „Tko bi to sad mogao biti, još iz Jeruzalema?!” Najbolje je da nam se oni sami predstave.
fra Antonio: Zovem se fra Antonio Šakota. Rođen sam 31. 5. 1986g. u Mostaru. Osnovnu školu i opću gimnaziju završio sam u Čitluku. Potom sam godinu dana studirao njemački i engleski jezik i književnost u Mostaru. No, nakon kratkog vremena provedenoga u meni dragome Mostaru, ipak sam se odlučio “slijediti Krista izbližeg” u franjevačkom redu. Tako sam u jesen 2006g. započeo sa svojim franjevačkim hodom u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, od postulature i novicijata provedenih na Humcu, tri godine filozofsko-teološkog studija u Zagrebu, pa sve do ovih, mogu to već sada reći, prekrasnih šest mjeseci u Jeruzalemu. Ovdje bih trebao, ako Bog da, dovršiti svoj teološki studij. Sve skupa, tri godine, nadam se plodonosne, bih trebao provesti u Svetoj zemlji.
fra Sandro: Moje ime je fra Sandro Tomašević, pripadam Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu, a trenutno sam na studiju teologije u Jeruzalemu.
frama.ba: Već ste neko vrijeme u Svetoj zemlji, točnije živite u Jeruzalemu. Kako je to biti stanovnik Jeruzalema, grada koji je svet i za kršćane, i židove, i muslimane?
fra Antonio: Kao što sam već naznačio, ovdje sam tek (već!) šest mjeseci. Biti stanovnik Jeruzalema je u jednu ruku nešto novo s čim sam se u životu susreo, ali s druge strane postoje i mnoge sličnosti s našom bosansko-hercegovačkom svakodnevicom, tako da mi nije teško razumjeti određene poteškoće s kojima je kršćanin ovdje suočen. Istina je da je Jeruzalem sveti grad, Božji grad, bilo za židove, koji se na poseban način okupljaju na molitvu pred “Zapadnim zidom” (Zid plača), bilo za muslimane, za koje je Jeruzalem treći grad po važnosti, odmah poslije Meke i Medine, jer je ovdje prorok Muhamed, prema njihovom vjerovanju, uznesen na nebo. A dakako, svet je posebice za nas kršćane, jer je ovdje naš Gospodin Isus Krist svojom mukom, smrću i uskrsnućem darovao palom čovjeku vječni život u zajedništvu s Bogom Trojstvene ljubavi, izbavivši ga iz ralja smrti. Stoga, živjeti u mjestu u kojemu su prije 2000g. svijet i čovjek dobili svoj definitivni biljeg predstavlja posebnu milost, ali i zadatak napajati se na tom izvoru milosti koji je neiscrpan. Život kao takav, međutim, nije jednostavan, pogotovo za kršćane. Svi događaji odigrani u zadnjih stotinjak godina doprinijeli su svojevrsnom egzodusu kršćana iz Svete zemlje. Puno je razloga, od kojih su najznačajniji vrlo loše materijalno stanje koje na neki način prisiljava ljude ići trbuhom za kruhom i za osobnim ostvarenjem, ali i politička situacija nepovoljna za kršćansku manjinu. Vjerujem da možete odmah uočiti sličnosti između Svete zemlje i naše Bosne i Hercegovine, koje ne treba dalje objašnjavati, nego govore same za sebe. Treba također reći da, uza sve teškoće, Jeruzalem treba biti i ostati ispit zrelosti za sve vjeroispovijesti i njihova nastojanja oko ekumenizma i međureligijskoga dijaloga. Možemo ga nazvati i savješću, slikovito rečeno, koja nas ili hvali ili sudi oko naših nastojanja da unesemo u svijet i posebno u ovaj kontekst poruku ljubavi prema bratu čovjeku koja nam je darovana od samoga Boga.
fra Sandro: U Svetoj zemlji sam od pretprošle godine, u samostanu koji se nalazi nedaleko od bazilike Svetoga groba. Biti stanovnik Jeruzalema moram priznati je uistinu privilegij, za sve nas ovdje franjevce koji dolazimo iz svih krajeva svijeta. Vidjeti sve te hodočasnike koji doista odražavaju sliku iz Otkrivenja “I zato svi će narodi doći i klanjati se pred tobom Gospodine” uistinu nikoga ne može ostaviti ravnodušnog. Veliki značaj franjevaca ovdje je dakako za sve kršćane za koje naša prisutnost mnogo znači jer u franjevcima vide veliku potporu i nadu. Dakako da i ostale religije hodočaste u Jeruzalem, no broj kršćana hodočasnika je itekako veći. Prisustvo kršćana koji su malobrojniji u Svetoj zemlji svojevrstan je znak kako židovima, tako i muslimanima.
frama.ba: Možete li nam opisati jedan vaš dan, nazovimo ga, obični dan u Svetoj zemlji? Dakako, zanima nas ponešto i o samostanu u kojem živite. Koliko braće živi u samostanu i iz kojih su krajeva?
fra Sandro: U samostan Svetog Spasitelja, nekoć u posjedu gruzijskih monaha stižu franjevci u 16. stoljeću zaslugom fra Bonifacija Stjepovića, u Kustodiji poznat kao Bonifacije iz Dubrovnika, koji je bio i u dva navrata kustos Svete zemlje nakon što su izbačeni iz Cenacola, prvog samostana kustodije. Samostan je kroz stoljeća bio dograđivan te je danas uistinu jedan od najvećih u franjevačkem redu. Svakodnevnica u samostanu za franjevca u Svetoj zemlji sastoji se prije svega biti u službi hodočasnika i lokalnih vjernika, kako animiranjem liturgije, tako i pastoralnim radom. Broj braće u samostanu uvijek varira, no manje-više sa bogoslovima i za braćom u tzv. „infermeriji“ gdje se nalaze bolesna i starija braća samostan broji oko osamdesetak fratara iz svih krajeva svijeta. Najviše je braće kojima je materinji španjolski jezik, prisutan je fratar primjerice iz Južne Koreje, tu su i fratri iz Mozambika, Kanade, Italije, Nizozemske, Rusije. Sve u svemu, oko 30-ak nacija.
frama.ba: Imate li zaduženja, primjerice vezana uz Sveti grob, Put križa i slično?
fra Antonio: Bazilika Svetoga Groba je na određeni način naš drugi dom, u kojemu provodimo dosta vremena bilo u osobnoj, bilo u zajedničkoj molitvi i služenju. Svatko od nas studenata dužan je jedan dan u tjednu ići u Baziliku Svetoga Groba, ujutro u 6.30h asistirati na svetoj misi i poslijepodne na svečanoj procesiji koja prolazi cijelom bazilikom. Spomenuli ste i Put križa, koji se moli svakoga petka prolazeći ulicama Jeruzalema. Molitveni program posebno je snažan u vremenu korizme. Subotnja procesija i noćno bdjenje u Bazilici Svetoga groba, hodočašća i liturgijska slavlja srijedom, kada se spominjemo raznih jeruzalemskih događaja, kao što je Gospodinov plač nad “voljenim gradom”, agonija u Getsemaniju i mnogi drugi događaji, okosnica su našega života ovdje. Ukratko, na svim liturgijskim slavljima u Svetoj zemlji sudjeluju fratri, kao čuvari svetih mjesta, a na poseban način mi studenti koji svojim služenjem uvijek nastojimo, kako se to obično kaže, uveličati sama slavlja.
fra Sandro i fra Antonio ispred Bazilike Svetog Groba
frama.ba: Jeruzalemske ulice kojima je Isus nekoć nosio križ bitno su se izmijenile u posljednjih 2 000 godina. One su prenapučene, sa svih strana su trgovine, možemo čuti treštanje arapske glazbe… Kako vi gledate na sve to, umanjuje li to pobožnost Križnoga puta?
fra Antonio: Vidim da vrlo dobro poznajete pojedinosti vezane uz Put križa, ha ha. Pa gledajte ovako, otkako sam došao ovamo, nerijetko razmišljam o specifičnosti Puta križa s kojim se susrećemo u Jeruzalemu. Pogotovo imam običaj uspoređivati s onim na našemu Križevcu. I uvjeren sam da ovaj Put križa nipošto ne umanjuje pobožnosti, dapače! Ne mora svaki Put križa imati iste osobine. Uspon na Križevac ima svoju ljepotu. U tišini smo. Uzlazimo i to nam predstavlja napor, kao što je sami duhovni život napor. A nakon napora stižemo na vrh i to nam predstavlja radost i daje snagu za svakodnevicu. Put križa u Jeruzalemu je nešto sasvim suprotno. Susrećemo se s bukom, naguravanjem i raznim drugim neugodnostima, a fratri se nekada ne čine kao duhovna lica, nego više djeluju poput policajaca…Ali, vjerujte, ovaj Put križa itekako progovara! I možda je stvarniji od bilo kojega drugoga! Buka i razni problemi koje susrećemo, nisu li zapravo naš život, naša realnost? Prolazimo pokraj raznih dućana koji simboliziraju svakojaka iskušenja, a mi ih se u tom trenutku, molitvi Puta križa, trebamo odreći i ići ravnom stazom, ne osvrćući se ni lijevo ni desno. Arapska glazba je lijepa, ali tada se trebam na nju oglušiti. Nekada zamiriše “kebab”, ali i na njega u tom trenu trebam zaboraviti. Prolaze ljudi kojima u očima vidiš neprihvaćanje, ponekada i mržnju, a ti se trebaš sjetiti Isusova poziva na molitvu za neprijatelje (Mt 5,44). Još je tu mnogo drugih zanimljivosti, ali mislim da je ovo dovoljno da shvatimo kako nas jeruzalemski Put križa itekako usmjerava, pokazujući nam kako se to mi nosimo s teškoćama dajući nam mogućnost djelovanja po evanđelju.
Jeruzalemske ulice
Put križa, šesta postaja
frama.ba: Sutra je Cvjetnica. Kakav je običaj u Jeruzalemu za taj dan?
fra Sandro: Na samu Cvjetnicu procesija sa maslinovim grančicama kreće iz Betfage, crkve gdje se spominjemo mjesta gdje je, prema tradiciji, Isus uzjahao magarca na kojem će ući u Jeruzalem. Stotine hodočasnika skupa sa franjevcima kreću prema Jeruzalemu sa mnoštvom maslinovih grančica te se pridružuju patrijarhu ispred crkve Sv. Ane, gdje se poslije blagoslova zadrži mnoštvo hodočasnika. Iskustvo je jedno od najljepših te se mnogi koji su bili u Jeruzalemu na taj dan uvijek žele vratiti, bar za Cvjetnicu.
Cvjetnica u Jeruzalemu…
frama.ba: U Jeruzalemu živite i studirate, no imate li priliku otići i do drugih svetih mjesta?
fra Antonio: Kako ne! Već sam naglasio kako idemo i na ostala sveta mjesta služeći na liturgijskim slavljima. Evo baš sam za svetkovine sv. Josipa i Navještenja bio u Nazaretu. Valja spomenuti da mi studenti imamo i tzv. studijske ekskurzije u kojima u tri godine upoznamo sva sveta mjesta, kamen po kamen! A dakako da možemo u slobodno vrijeme i sami otići do nekih bližih mjesta, kao što su Betlehem, Ain Karem (rođenje Ivana Krstitelja i pohod BDM sv. Elizabeti), Betanija (Lazarov grob) i dr.
frama.ba: Kako boravak i česti posjeti svetim mjestima utječe na vaš duhovni život?
fra Sandro: Boravak na svetim mjestima dakako da na svakog kršćanina ostavlja duboki dojam i pojam „svetoga“. Čim sam došao pretprošle godine pohađavši križni put na ulicama Jeruzalema te došavši na Kalvariju ostao sam doista „bez riječi“ te sam ostao pod utiskom da je to stvarno „to“ mjesto gdje je Gospodin dao svoj život za moje grijehe. Čuti Evanđelje na mjestima gdje se je isto Evanđelje odvijalo otvara potpuno novi horizont te svaki idući put, uvjeren sam, u mome životu kada čujem isto Evanđelje uvijek će mi doći slika Svetog mjesta vezano za to Evanđelje.
frama.ba: Bojite li se da možda sva ta veličina među kojom živite ne bi postala nešto obično, rutina? Odlazak do Svetog groba, na Golgotu je vaša svakodnevnica, dok mi uzdišemo na samu pomisao da zakoračimo tamo.
fra Antonio: Zanimljivo je to pitanje. I ima u tome nešto i istine. Odlazeći na Sveti Grob često susrećem ljude koji plaču, kojima je ovo hodočašće jedinstveni događaj koji ostaje zauvijek urezan u njihovu srcu. Znate i sami koliko je nama europljanima, a da ne govorim nama Hrvatima teško izdvojiti materijalna sredstva i zaputiti se u Svetu zemlju. A zamislite onda kršćane, primjerice, iz Latinske Amerike, koji čitav život skupljaju novac (i moraju skupiti puno više nego mi!) da bi mogli tjedan dana provesti na mjestima na kojima je On hodio i ostavio svoje tragove! Mislim da sam time dosta rekao. Ali vjerujte da i nama koji smo tu svaki dan ne može biti svejedno. Nekada se može dogoditi da manjka raspoloženja u molitvi, da nemamo volje ići po tko zna koji put na neko mjesto, ali gledajući u cjelini ne bih mogao zamisliti da netko provede ovdje određeno vrijeme i ostane “netaknut” zahvatom Božje milosti. Dovoljno je samo pomisliti, odlazeći primjerice na Sveti Grob, da su upravo tu svijet i čovjek zadobili jednu potpuno novu sliku! I ne može ti biti svejedno, jer se radi o onom najbitnijem u životu svakoga od nas, a to je da nam je Krist Gospodin otvorio vrata raja, bez naših zasluga! I čovjek upravo ovdje, uvijek iznova, iskušava svoju nemoć pred otajstvom Božje ljubavi. Ali iskušava i prihvaćenost od Onoga koji nas neizmjerno ljubi. A znamo da, kada se radi o takvim stvarima, životnima, čovjeku naprosto ne može biti svejedno.
Sveti Grob
frama.ba: Što vam se najviše dojmilo u Svetoj zemlji? Možete li izdvojiti neki poseban događaj koji vam se urezao u vaše srce?
fra Antonio: Oko ovoga pitanja nemam nikakvih dvojbi! Dovoljno je reći – Nazaret! Zašto Nazaret? Puno je razloga. Prije svega što se spominjemo događaja ulaska Boga u ljudsku povijest. I to na način nama neshvatljiv – postaje čovjekom! Tu naš razum mora pokazati poniznost i ustupiti mjesto vjeri. Drugi razlog je posebna Marijina prisutnost. Mjesto je to njezinoga odrastanja, mladosti. Upravo u tom mjestu Marija postaje nama uzor u vjeri, u otvorenosti srca koje se stavlja Bogu potpuno na raspolaganje i svojim “neka mi bude” otvara vrata spasenja čitavome čovječanstvu! Puno toga govori i položaj samoga mjesta. Kažu arheolozi da je Nazaret u Isusovo vrijeme imao maksimalno 400 stanovnika, i da se radilo o potpuno zapuštenom mjestu, izoliranu od glavnih prometnica, okruženom brdima. Ne čudi nas stoga nevjerica Natanaela i pitanja “zar išta dobroga može doći iz Nazareta?” (Iv 1,46). Ali Bog bira uvijek ono maleno, neznatno i tu nam se objavljuje i proslavlja, daleko od velikih sredina, slave koja je od ovoga svijeta i ljudske “veličine”. Nazaret nas poziva i na razmatranje tišine Isusova djetinjstva, odrastanja, mladosti, Njegove radinosti, pomoći koju je pružao sv. Josipu oko posla. Razmatramo o Isusu na potpuno ljudski način, u tišini obiteljskoga doma, njegovoj poslušnosti (Lk 2,51). U Nazaretu susrećemo Isusa bliskoga mladome čovjeku, posebice vama framašima koji itekako možete crpsti s izvora “nazaretske tišine”!
fra Antonio pred Bazilikom Navještenja u Nazaretu
fra Sandro: Više od svega najveći dojam je Sveti tjedan, i to osobno, Veliki petak. Bazilika Svetoga groba ima liturgiju koju nijedna druga crkva na svijetu nema. Vidjeti kako dva đakona vade čavle sa Raspetog te Ga skidaju s križa, potom ga stavljaju u povoje i pomazuju svetim uljima, te na kraju Njegovo tijelo polažu u Sveti grob, i to sve na mjestima gdje se je upravo to i odvijalo ne može ostaviti čovjeka ravnodušnim. Čovjek jedino može biti zahvalan za veliki dar Otkupljenja.
Na Golgoti…
frama.ba: I za kraj, što biste poručili našim framašima, mladima, te svima onima koji posjećuju našu stranicu?
fra Antonio: Od sveg srca vam želim da rastete u duhovnom životu! Neka vam nadahnuće bude evanđelje, baš onako kako je bilo i sv. Franji, kojega je evanđelje vodilo, pokazujući mu put kojim mu je ići. Zaljubite se u Isusa, jer kad se zaljubite (zaljubimo!) u Isusa, zaljubit ćete se i u brata čovjeka. Slijedeći Isusa gledate u čovjekovo srce, a ne ono vanjsko koje uvijek odbija, pogotovo kada netko nije po našem ukusu. Neka vas nadahnjuje Isusova ljudskost i Njegova neizmjerna bliskost prema napuštenima i osuđenima, “etiketiranima”, a napose malenima! Želim vam puno uspjeha na vašem životnom hodu. Preporučujem se u vaše molitve. A i ja ću se vas sjetiti u molitvi, ovdje u Svetoj zemlji.
fra Sandro: Budite radosni, veseli, pravi Njegovi svjedoci i glasnici Velikoga kralja jer takvih je Kraljevstvo Božje. Biti znak u današnjem svijetu koji je doista potreban svjedoka Evanđelja, više životom nego riječima, više djelima koje su ujedno i molitvom prožeta, te pretvoriti cijeli svoj život u jednu molitvu. Tako da sve što činite bude na veću Njegovu slavu!
„Srce svijeta je u Svetoj zemlji, srce svijeta kuca u Jeruzalemu…
Sveta zemlja je zemlja objave, utjelovljenja; to je zemlja Krista,
gdje se sve želje i nade spajaju. Sveta zemlja nije bilo koje mjesto,
to je kolijevka naše vjere, tamo su naši korjeni.₺
fra Pierbattista Pizzaballa,
kustos Svete zemlje
(fra Antonio | fra Sandro, frama.ba)
konačno