Teško ćete naći osobu koja će vam kazati jednu krivu riječ o njemu. A prva asocijacija mnogima o tom sjajnom dečku je – ljudina. Baš takav dojam ostavit će na svakog sugovornika, pa i na one koji ga uživo vide prvi put. A to uvažavanje svega oko sebe graniči gotovo s naivnošću. Vrsta je to ljudi koja izumire.
Josip Šimunić (42), bivši hrvatski reprezentativac, danas je izbornik mlade reprezentacije do 19 godina. Bit će dovoljno da na te mlade klince prenese samo jedan mali dio svog karaktera i osobnosti. O njegovu nogometnom znanju da i ne govorimo. Dugo smo razgovarali i prošli gotovo sve značajnije trenutke Josipove karijere. Ugodno je sjediti s osobom koja i u ovakvom svijetu prepoznaje samo dobro. Ispuni te optimizmom činjenica da neki ljudi svoje poslanje vide u nečemu drugom. Jednostavno, ne možete ostati imuni na toliku skromnost i poniznost ovog genijalnog čovjeka.
Kada već govorimo o čovjeku koji tako poštuje emocije drugih, ona najiskrenija je iz djetinjstva.
Moja nogometna priča je, mogao bih kazati, počela otkako sam prohodao. Samo godinu dana imao sam kada mi je kum za rođendan poklonio loptu. On je jako volio nogomet. Vrlo rano shvatio sam da želim biti nogometaš. Sa sedam godina upisali su me u školu Croatije iz Canberre. Sa sestrom i starijim bratom imao sam sretno djetinjstvo. Imali smo sve jer su nam to omogućili roditelji.
Tko su bili idoli njegova djetinjstva?
Prva asocijacija mi je Svjetsko prvenstvo u Meksiku 1986. godine i Diego Maradona. On mi je bio pojam. Njega sam obožavao. Za Argentinu sam navijao samo zbog njega. Dugo će se pamtiti čuda koja je on radio na terenu.
Dobro, radio je ‘čuda’ i izvan terena…
Ma, govorio bih samo o onome na terenu.
Josip je kao klinac bio i član kulturno-umjetničkog društva u Canberri.
Trajalo je to kratko. Plesali smo tradicionalne hrvatske plesove. Čak sam jedno vrijeme svirao i tamburicu.
Zna li danas svirati taj instrument?
Ma zaboravio sam. Najviše sam se tada koncentrirao na nogomet. Dvaput sam tjedno trenirao, a vikendima smo igrali nogomet i išli u crkvu.
Vaš otac kaže da ste prošli težak nogometni put. Što mu je bio osnovni cilj u tim počecima?
Osnovni cilj bio je doći igrati nogomet u Europu jer to je rijetkima pošlo za rukom iz Australije.
Tko mu je u počecima obilježio nogometni put?
Otac posebno. Pa Marko Vrkić, jedan od mojih prvih trenera, potom Fadil Muriqi (član nekoć sjajne generacije NK Prištine, nap.a.), on je godinu dana igrao u Canberri. Zatim Ron Smith, engleski trener s kojim se i danas čujem i sretnem. On je nevjerojatan lik, nogometni fanatik bez kojeg ne bih ni približno napravio ovakvu karijeru. Zovu li iz Australije za neke nove klince koji imaju potencijal Josipa Šimunića? – Stalno me zovu prijatelji. Koliko sam shvatio, organizirat će se uskoro novi kampovi za najtalentiranije klince. Drago mi je, jer znam puno klinaca koji vole domovinu svojih roditelja i imaju potencijal za našu reprezentaciju.
Jeste li mogli napraviti veću karijeru?
Sigurno sam mogao. Ali ne gledam to tako. Odigrao sam 105 utakmica za Hrvatsku. Igrati za svoju reprezentaciju najveći je moj doseg. Imao sam ponude otići u Englesku, Italiju, Francusku… No, ja sam sretan sa svojom karijerom. Važno mi je da sam dao sve od sebe.
Ako bih tražio moto koji bi opisao Josipa Šimunića, on bi možda glasio: “Uvijek se moraš žrtvovati…”
Treba se općenito žrtvovati u životu, za obitelj i prijatelje. To vrijedi više, posebice ako imaš uspjeha. Gdje god nema borbe, nema života. Žrtva je dio života, na terenu i izvan njega.
A ta žrtva predodredila je njegovu karijeru, posebice na počecima.
Svaki dan trenirao sam nakon škole, kao profesionalac. Za moj razvoj bila je dobra juniorska liga, a potom australska profesionalna liga. Od ranih početaka pazio sam na prehranu i na ritam spavanja. Znao sam da samo takvim pristupom i odricanjem mogu nešto postići. U Croatiji iz Melbournea bio je to poluprofesionalni standard jer su neki igrači radili i igrali. Nakon godinu i pol dana otišao sam u Hamburg. Bio je to veliki iskorak. Znao sam da tu priliku ne smijem propustiti. Nisam htio biti jedan od onih koji će s 45 godina govoriti: “Joj, kakav sam ja bio igrač, ali trener me nije volio i onda sam počeo izlaziti…” Napravio sam najbolje što sam mogao.
U tim počecima bilo je teško jer se Josip mučio s ozljedom i gotovo je odustao od nogometa.
Četvrti put puknula mi je peta metatarzalna kost na istom mjestu.
Ukupno sam pauzirao gotovo dvije godine. Da zadnja operacija nije uspjela, odustao bih jer nisam to mogao psihički izdržati. No, sve je krenulo svojim putem.
Četrnaest godina igrao je Bundesligu.
Sretan sam što sam došao u takvu ligu i državu. Sve najbolje mislim o toj naciji i ligi.
Jako puno me život naučio kako se treba postaviti. Po odlasku u Herthu krenulo je kako sam zamislio. Umalo smo postali prvaci. No, nisam bio zadovoljan ambicijom kluba i odlučio sam se za projekt Hoffenheima koji je igrao odličan nogomet. Drugu godinu sam se zakvačio s trenerom…
Kako je moguće da se Joe sukobio s nekim?
To je bila velika pogreška. Priznajem, bila je i moja i njegova krivnja. No, on je šef. Trebao sam šutjeti i raditi.
Koja velika imena pamti iz tog doba?
Igrao sam protiv velikih zvijezda Bayerna ili Dortmunda. Bilo ih je puno. Po meni najveći talent njemačkog nogometa bio je Sebastian Deisler. Šteta što se nije ostvario zbog problema s depresijom.
Ima li neka liga u kojoj bi danas igrao?
Njemačka mi je i dalje najdraža. No, Engleska i Španjolska bi me možda intrigirale.
Za Josipa će doživotno posebna epizoda uvijek biti hrvatska reprezentacija.
Nakon što sam s 18,5 godina osvojio australsko prvenstvo, nazvao me Hrvoje Mrkša i kazao da postoji mogućnost da igram za hrvatsku reprezentaciju. On je bio u kontaktu s Antom Pavlovićem u HNS-u. Malo me to iznenadilo i pomislio da se čovjek možda i šali sa mnom. No, nakon sedam dana otišao sam u Hrvatsku i napravio putovnicu.
Čak sam u tih sedam dana trenirao s Dinamom. Nakon povratka, izjavio sam da želim igrati za Hrvatsku, ne za Australiju.
Oni su “poludjeli”. Zvali su me stalno u mlade australske selekcije, no ja sam im rekao: “Ne mogu vam objasniti, no moja želja je Hrvatska.”
Poziv je dočekao 2001. godine, kada je Josip bio igrač Herthe. Mjesec dana prije SP-a Mirko Jozić pozvao ga je na turnir u Južnoj Koreji.
Stalno sam bio u kontaktu sa Zorislavom Srebrićem. Jednog dana stigao mi je poziv u klub. Iskreno, bio sam malo nervozan. Posebice kada sam se upoznao s izbornikom, stožerom i ostalim igračima. Mislim da sam iskoristio priliku.
Prva službena utakmica bila je na SP-u protiv Meksika.
Prije utakmice bio sam nervozan. Sjećam se, pet minuta prije izlaska na travnjak, došao mi je Robert Prosinečki i kazao: “Ajde, Joe, opusti se, pa ti si doktor za ove. Opusti se i uživaj u nogometu…” To mi je jako puno pomoglo. Sjećam se emocije kada sam slušao našu himnu. Toliko puno stvari mi je prošlo kroz glavu, od početka karijere, do tog dana. Čovjek ima želje u životu, a nekima se nikada ne ostvare. Meni se ta ostvarila. Tu ne igraš ni za slavu, ni za novac, već za svoju domovinu i svoje ljude koje želiš razveseliti.
Koliko god je pritisak velik u takvim situacijama, za takve trenutke se živi i igra nogomet.
Josipov otac jednom je prigodom kazao:
Mom Josipu nije trebao novac, on nije nikada igrao zbog novca…
Koliko je čovjeku Šimunićeva habitusa važan novac?
Jedino ti novac znači da nekome imaš priliku pomoći. Ako čovjek samo o njemu razmišlja, ako ne drži do obitelji, prijatelja ili identiteta, onda je novac proklet. Novac koji zaradiš daje ti osjećaj da nisi nešto uzalud radio. Ja mogu govoriti o onome što sam donio iz svoje obitelji. Važno je ne odlutati na krivi put. A to je prokletstvo novca. Jer, svi smo mi ljudi od krvi i mesa i svi griješimo. Novac nije garancija ničega. Ne znači da ćeš biti sretan ako imaš više novca.
Koliko se danas u Hrvatskoj drži do takvih vrijednosti?
Mislim da većina ljudi u Hrvatskoj drži do toga. Ja sam osoba koja voli gledati na stvari pozitivno. Naravno, uvijek može biti bolje. Treba tražiti put da budeš sretan i ispunjen. Smatram da se moramo okrenuti budućnosti i da samo tako možemo prosperirati kao društvo.
Koliko je ova Hrvatska drukčija od ideala domovine kojem su ga učili roditelji u djetinjstvu u Australiji?
U ono vrijeme to nisam ni dobro razumio. Sada, kada sam neke stvari doživio, jasno mi je. Sama činjenica da smo postali neovisna država, njima je to posebna emocija. Dobili smo slobodu, no čini mi se da se ta sloboda u nekim slučajevima različito interpretira. No, ja gledam prema naprijed. Ne razmišljam o tim stvarima koje nam se nameću.
Prije me to puno više nerviralo, sada mi je jasno da se tu radi isključivo o nekim interesima druge vrste. No, tako svijet funkcionira. Sjećam se riječi našeg pokojnog predsjednika Franje Tuđmana: “Hrvatska će biti onakva kakvom je vi napravite…” Slažem se s tim. Ne možemo svi misliti isto, ne bi bilo dobro. Ali naša tendencija trebala bi biti da olakšamo život generacijama koje dolaze.
Nije eksplicitno kazao koje ga stvari nerviraju, no jasna je aluzija. Baš kao i njegov stav o ljudskim vrijednostima.
Nikada u životu nisam dijelio ljude na ovakve ni onakve. Nikada nisam razmišljao o tome tko je lijevo ili desno. To su za mene nevažne kategorije, važno mi je samo jesi li čovjek ili nisi.
Ja imam puno prijatelja različitih svjetonazora, vjera i načina života. Za pravog prijatelja, spreman sam dati život, bez razmišljanja. Tako sam odgojen.
Josip je čovjek satkan od emocija. Koliko mu to olakšava, odnosno otežava život?
Nije važno hoće li za mene netko reći jesam li dobar ili loš čovjek. Ja znam da uvijek pokušavam napraviti najpozitivniju i najispravniju stvar. Važno je razumjeti ljude. Ako nešto mogu promijeniti, to ću i napraviti. Ja sam emotivac, uvijek ću i biti. Zadnjih godina pokušavam paziti kome ću pokazati emociju, no nikada se i ni za koga neću promijeniti.
Josip je bio na onoj čuvenoj utakmici u Australiji kada su nogometaši Hajduka 1990. godine s dresa skinuli zvijezdu petokraku.
Tada sam bio klinac, no dobro se sjećam te utakmice. Kako ću to zaboraviti. O toj se utakmici i danas govori i ostat će zauvijek u Hajdukovoj povijesti. Tada je to imalo poseban značaj s obzirom na situaciju na ovim našim prostorima koja je uslijedila. Vratili smo se opet malo u “samo” nogometne teme.
Josip je odigrao 105 utakmica za hrvatsku reprezentaciju, pobjeđivao je Italiju, Englesku, Njemačku… Koju će utakmicu posebno pamtiti?
Teško mi je kazati jer mi je svaka utakmica posebna na svoj način. Ali spomenuli ste Englesku na Wembleyu i Njemačku u Austriji. Sjećam se da smo nakon tih utakmica sjedili i razgovarali: “Ovo su utakmice zbog kojih igraš nogomet. Oni su favoriti, najbolje svjetske reprezentacije, a ti pobjeđuješ…”
Pamtimo još neke. Onu protiv Australije na SP-u u Njemačkoj i tri žuta kartona…
Bio sam frustriran jer nije ispalo kako smo htjeli. Dvaput smo vodili i nismo igrali kako smo mogli. Sudac (Graham Poll, nap.a.) mi je dao prvi žuti za nekakav smiješan prekršaj. Zamijenio je moj naglasak s nekim od australskih igrača. Drugi žuti mi je dao zbog prekršaja nad Markom Vidukom, tada me trebao isključiti. Na kraju sam mu htio dati ruku, on je odbio, pa sam mu svašta izgovorio. I onda mi je dao crveni.
Prosječan navijač pamti i onu utakmicu u Beogradu 2013. godine kada je brutalnim prekršajem zaustavio Miralema Sulejmanija. Hrvatska je remijem (1:1) ostvarila doigravanje za SP u Brazilu.
Dugo sam razmišljao o toj utakmici. Važno nam bilo da uzmemo bod. Darijo Srna je u 80. minuti izveo korner, lopta se odbila prema Sulejmaniju. Mislio sam da ću stići na nju bez problema, no kada sam vidio da neću, morao sam nešto napraviti. Žrtvovao sam se za momčad, to je bilo najvažnije.
Ima li Josip posebnu vitrinu s uspomenama na nastupe za Hrvatsku?
Sve dresove sam poklonio. Nešto možda imam kod kuće. Možda dva-tri dresa, ali ne mogu ih pronaći. Ma ja pamtim samo trenutke i lijepe emocije. Dovoljno mi je sjesti sa svojim nekadašnjim suigračima i sjetiti se tih utakmica. To me ispunjava.
Koga pamti od trenera koji su ga vodili u karijeri?
Mirka Jozića jer mi je dao priliku u reprezentaciji. Svim izbornicima skidam kapu. U karijeri su me trenirali dobri i loši treneri. Od svakoga se može naučiti. Sada samo razumijem neke stvari koje nekada nisam razumio kada sam bio igrač. Čovjek mora poći od sebe i postaviti se u okvir momčadi. Momčad je kao obitelj, ako se ne postaviš tako, brzo ćeš nestati.
Tko mu je od suigrača ostavio najsnažniji dojam?
Ma svi su sjajni. Imam ja puno prijatelja, Niko Kranjčar, Nikica Jelavić, Ivica Olić… Davno sam govorio da imamo tri igrača koji mogu biti najbolji na svijetu, Luka Modrić, Ivan Rakitić i Niko Kranjčar. Na kraju sam pogodio. Luka je postao najbolji. Jako mi je drago što ću jednog dana svojoj djeci, a ako Bog da i unucima, pričati da sam igrao s najboljim igračem svijeta. Ponosan sam što sam igrao s njim. Ne samo s njim već i svim dečkima.
Postoji jedna anegdota kada je Josip baš Luki Modriću jednom prigovorio na treningu da nešto ne radi kako treba.
Možete zamisliti da Luka ne radi dobro. Sve što radi, to je savršeno. To je sjajan igrač i vrhunska osoba što mi je još važnije. Bila je to sitnica na treningu, poslije smo porazgovarali i shvatio je. Nisam to rekao zato što mi je netko drag ili nije drag. Bilo je to u interesu momčadi, jedino tako možemo uspjeti.
Opet smo se prebacili na to Josipovo traženje dobroga u svim ljudima. Koliko mu je teško tražiti takve ljude u svom životu?
Uvijek polazim od premise da su svi ljudi dobri.
Ali svijet ne funkcionira na takav način…
Ma svjestan sam toga. Ali nemamo pravo tako rasuđivati. To će nam na kraju suditi Bog. Možda netko reagira drukčije zbog privatnih i poslovnih razloga. Ne smijemo ljudima uzeti sve osobno. Trebamo dati priliku jedni drugima. To je temelj iz kojeg možemo nešto naučiti.
Rađa li se čovjek s plemenitošću i ovisi li ona o onom što proživljavaš u životu?
Puno se stvari može naučiti. Možeš se promijeniti, ne mislim na karakter. Životno iskustvo ti pomaže da se postaviš pametnije i da drukčije reagiraš. Važno je poći od sebe. Kada bismo tako razmišljali, bilo bi nam ljepše na ovom svijetu. Šimuniću je religija neizostavan dio života. – Vjera ti pomaže kada ti je teško u životu. Nikome nije sjajno i svi mi imamo probleme. Dogodi ti se nešto i postavljaš si pitanje zašto je tako moralo biti. Ne volim kada se ljude vrijeđa zbog vjere, nacionalnosti ili boje kože. Svi smo ljudi i svi griješimo. Svi smo rođeni dobri.
Može li prepoznati loše i zločeste ljude?
Što znači zločest? Mučilo me kada bih razmišljao kako netko može biti takav. Ali katastrofa je kada čovjek napuni 40-50 godina i nema s kim popiti kavu. Mi trebamo jedni druge. Trebaš prepoznati one koji ti odgovaraju. Nikada nisam želio nikome loše, za obitelj i prijatelje ću dati glavu.
I opet malo na nogometne teme. Od 2015. do 2017. godine bio je pomoćnik izborniku Anti Čačiću. Po čemu će pamtiti to razdoblje?
Možda je krivo krenuti u rad s najboljim igračima na svijetu. Jer, oni su gotov proizvod. Ja kao trener moram učiti igrače da bi oni postali bolji. Jako sam puno naučio.
Je li mu bilo stresno raditi u okolnostima u kojima je Čačić bio izvrgnut stalnim kritikama i sumnjama?
Ne razumijem one koji su dovodili u pitanje njegove trenerske kompetencije. Pa on je više od 30 godina bio trener. Nevjerojatan čovjek. Ako on nema reference, onda nema nitko. Iznenadili su me komentari i kritike nekih bivših legendarnih trenera. I oni su bili u sličnoj situaciji i griješili su. Nije lijepo što nije bio prihvaćen od prvog dana. To je bilo stresno i za igrače. Puno je toga bilo bespotrebno i onda postavljaš pitanje ima li netko neke druge interese iza toga. Divim se igračima koji su to psihički izdržali. Nakon toga dogodio nam se Dalić.
Josip je svojedobno kazao: “…Sam Bog ga je poslao…”
Ono što je on napravio za naš nogomet, deseterostruka je šestica na lotu. Donio je pozitivnu energiju. On je skroman, ponizan i ponosan… Dosta slično onome što Josip živi. – Hvala vam. E, to je pravi kompliment… Ništa nije slučajno što je on napravio. Za nekoliko mjeseci opet će napraviti velike stvari. Oni su naš ponos i moji idoli.
Na čemu će Josip inzistirati u radu s našim mladim nadama?
Nemamo puno vremena brusiti njihove određene vještine. Potičemo naš način igre. Svaki igrač najviše može utjecati na svoj razvoj. Želim da uživaju, ali i da budu svjesni odgovornosti igranja za Hrvatsku.
Koliko je izložen pritisku roditelja ili menadžera?
Imao sam dva slučaja. Čovjek, kojeg sam dugo poznavao, nije mi pružio ruku jer, pretpostavljam, nisam zvao njegova sina u reprezentaciju. Iznenadio sam se, bilo mi je krivo. No, ja radim po svojoj savjesti i uvijek ću tako raditi. Drugi slučaj je kada mi je jedan roditelj došao i kazao da je njegov sin bolji igrač od ostalih. Zaustavio sam ga i kazao: “Nemoj govoriti o drugim dečkima, pa ti mene vrijeđaš. Ja ću izabrati najbolje…” Jedino mjerilo je na terenu. Nije mi važno tko je čiji menadžer, u kojem klubu igra ili koliko daje intervjua… Igrači moraju prepoznati tko im želi dobro, da ne govore da im je netko kriv ako se ne ostvare. Važno ih je pripremiti i za život poslije nogometa. Znam ih pitati što će napraviti ako se ozlijede i ne budu mogli igrati nogomet. Većina šuti, jedan se javi i kaže: “Pa ići ću u školu…” ili: “Radit ću kao konobar…” Pitam ih jer sam i ja umalo otišao tim putem. Važno je da su svjesni. Ako si pravi, samo ti odlučuješ što ćeš napraviti.
Zanima li ga klupski nogomet?
Htio bih probati. Ne još, kada dođe vrijeme. Možda kada mi djeca narastu. Za sada učim, gledam, obrazujem se…
Kakav nogomet voli?
Inteligentan i brz. Volim momčadi koje prepoznaju situacije. Ako me pitate koji bi bio idealan trener, to bi bio klon Jürgena Kloppa i Carla Ancelottija. A od igrača svoje pozicije, Sergio Ramos. Jedan dan kao izbornik
A reprezentacije?
Uh, to bi bilo… Ali ne preko reda. Koliko mu se teško prebaciti s australskog na hrvatski način? – Percepcija je da u Australiji novac raste na grani. Nije zlato sve što sja. Viši je standard, ali ljudi rade od šest-sedam ujutro do šest-sedam navečer. Šest dana u tjednu, gotovo jedanaest mjeseci. Znam da ljudi kod nas teško žive, treba nam vremena. Da ne kažem sada nešto drugo, pa da me opet ne prozovu, zaključio je Josip Šimunić.
(Vecernji.hr | Željko Janković)
Vatreno ♥️ gino je za Sveti dres
Josipe, živ i zdrav bio mnogo ljeta poživio