Tvrde europske granice nerviraju Hercegovce

Sela Orahovlje i Orah, osim što u osnovi imaju slično ime, skoro da su spojena u jedno. Ili su to nekad bila sve dok između njih nisu postavljene kućice za granične policajce i carinike, jer Orahovlje je u Bosni i Hercegovini, a Orah u Hrvatskoj.

Dijeli ih granica, kažu povijesna jer navodno postoji već 300 godina, no mnogo toga više ih dijeli otkako je 1. srpnja prošle godine Hrvatska postala članica Europske unije, a na prijelazu Orah se zavijorila europska zastava i postavljen natpis EU okružen žutim zvjezdicama.

Građani s druge, bh. strane granice postali su svjesni kako više ništa neće biti isto, niti slično. Još kad istog datuma, samo 2015. godine Hrvatska podnese zahtjev za ulazak u „zonu Schengena“ na južnim europskim granicama moglo bi postati „još tvrđe“.

Ljudi sve nervozniji

Na pitanje kako je živjeti tik uz granicu, jer mu je kuća doslovno naslonjena na granični prijelaz, Mate odgovara: „Teško“.

Žali se kako mu je granica doslovno pod prozorom, što postaje nesnosno u vrijeme turističke sezone kad putnici na jadransku obalu, tražeći prijelaze s manje gužve, biraju Orahovlje.

„Kad mi stane autobus, pa brunda po pola sata jer ne gasi motor zbog klime i rashlađivanja putnika, dođe mi da poludim. Ne jednom svađao sam se sa graničarima, ali ne mogu ništa protiv njih“, kaže.

Priča i kako su mu susjedi, baš kao i stanovnici drugih sela ljubuškoga kraja, sve nervozniji, posebno oni koji imaju zemlju na hrvatskoj strani, čija djeca tamo idu u školu, pa i oni koji rade u Vrgorcu. Po njima, puno je pravila, uvjetovanja i strogoće koja se „vježba na njima“.

‘Zagreb nam je okrenuo leđa’

Poznato je kako Hrvatska među članicama EU ima najdulju vanjsku granicu prema nečlanicama, ukupno 1.377 kilometara, a čak 932 kilometra su kopnena granica s BiH. Hercegovci znaju i kako nisu jedini u problemu, jer je i drugdje slično kao i njima.

„Postavili su nam jedan lokot, a kad uđu u Schengen, postavit će ih tri. Kao da smo zaustavljeni na granici dva svijeta koja nemaju ništa zajedničko, iako pripadamo jednom narodu“, priča stanovnik obližnjeg Graba, predstavivši se kao Jozo.

Pošao je na drugu, hrvatsku stranu i zaustavio se kad je vidio novinare. U društvu mu je susjed Ivan koji, govoreći u dahu, ne krije

„Granična policija BiH ponaša se puno europskije nego hrvatski policajci, a valjda bi trebalo biti obrnuto. Imamo i dvojno državljanstvo, pa se još više osjećamo diskriminirano i izdano. Zagreb nam je okrenuo leđa, a trebali smo im i ’91 i ’95“.

Žao mu je, kako kaže, što se „Hrvatska otvorila prema 500 milijuna u EU, a prema njima se potpuno zatvorila“.

„Kad ne mogu izdržati, jer me policajci iznerviraju, obavezno se posvađam. Ako i prođemo bez muke, znaju nas zaustavljati te ‘dubinske kontrole’, pa nam pretraže cijeli automobil. I kako da budem miran“, dodaje Jozo i nastavlja prema granici koju prolaze bez problema.

Pravila se moraju poštovati

U Orahu posve druga priča. Podsjećaju kako „nikad nije bilo da se granica može prolaziti tek tako“, ali i oni vide da su se stvari postrožile.

„Znamo da su se mnogi prijavili u Hrvatskoj, djeca im idu kod nas u školu, imaju zdravstveno osiguranje, uzimaju dječji doplatak, a svi i dalje žive u Hercegovini. Sad su učestale kontrole socijalnih službi i policije, pa se to malo popravile. Ako hoće prava kao i mi, trebaju i živjeti u Hrvatskoj“, odlučna je Ankica.

I ona se žali na slične probleme koje imaju u Orahovlju, a to su ljetne gužve, ali samo sliježe ramenima i govori: „To je život na granici i moramo se strpiti“.

Za susjede na drugoj strani ima jasnu poruku – držati se propisa i pravila, pa neće biti nikakvih problema. „Ne može se ništa ilegalno raditi. Ako imaš uredne papire, ne moraš se ničega bojati“, dodaje.

Svi gravitiraju Vrgorcu

Najbliži grad tom prijelazu je Vrgorac, administrativno središte kojem gravitiraju s obje strane granice, jer ima sve sadržaje koji su potrebni jednom malom gradu: škole i zdravstvene ustanove, male i velike pogone, vrijedne ljude.

Dopisnik agencije HINA Jure Divić prisjeća se kako se oduvijek išlo prema Vrgorcu, jer su „ljudi dolazili iz potrebe, navike su uspostavljene i sad se sve to komplicira granicama koje stvaraju razlike“.

„Dolaskom europske granice počele su ozbiljnije kontrole, a ljudima se život zakomplicirao jer su 20 godina imali naviku prelaziti i nitko ništa ih ne pita. Promijenilo se sve, pa su se hercegovački Hrvati počeli osjećati kao građani drugog reda. Tad prorade emocije i događaju se agresivna ponašanja, a ne možeš im objasniti da je ovo sad EU“, kaže Divić.

Po njemu, „Europa je sastavljena samo od pravila, koja su ponekad i pretjerana“, ali se ljudi moraju naviknuti na to.

„Europa je bezdušna i baš ih je briga za to stanovništvo. Ti ljudi su imali neke povlastice kojih više neće biti. Hrvatska je postala europska država i njeni građani su dobili slobodu kretanja po EU, ali su oni koji su ostali izvan Unije doći pred bedem“, ukazuje Divić.

Rješenje ima Hrvatska

I Divić, i kolega mu Branko Radonić, urednik Vrgoračkih novina, svjesni su kako se svugdje u svijetu u pograničnim zonama živi dobro, pa ukazuju na primjer Varaždina i Međimurja koji su itekako dobro iskoristili granicu s Mađarskom.

„Granica ovdje ljude razdvaja, a zapravo bi ih trebala spajati. Schengen će učiniti velike probleme lokalnom stanovništvu. Isto je stanovništvo s obje strane granice. Oni se druže, žene se i udaju, povezani su, oslonjeni jedni na druge. Sad ih nerviraju i najsitniji detalji poput otvaranja gepeka ili čekanja u redu“, pojašnjava Radonić.

Po njemu, ključ za rješenje problema u svojim rukama ima Hrvatska koja treba osujetiti „političke lovce u mutnom koji su samo lagali ljude“.

Davali su im mogućnost da glasaju, podsjeća, a zauzvrat omogućili socijalnu i zdravstvenu zaštitu, porodiljne naknade, pravo na rad. Predlaže rješenje po kojem nema prava glasa, ali ima posla.

„Sve se to može riješiti tako da se hrvatskim državljanima iz BiH ovdje onemogući lažno prijavljivanje prebivališta, nego im se odobri privremeno boravište i oni dobiju pravo da ovdje rade. Kad netko tjera čovjeka da krši zakon kako bi došao do kruha za svoju obitelj, jasno je što će uraditi“, ukazuje Radonić.

Zemljište podijeljeno granicom

Od Vrgorca do prijelaza Crveni Grm vodi cesta s koje se pruža pogled na dolinu u kojoj tamošnje stanovništvo pokušava iskoristi najbolje što može od škrte zemlje. Upravo su poljoprivredne površine oko Crvenog Grma podijeljene granicom.

„Često se pitam hoće li jednog dana onaj koji ima pola njive u Hrvatskoj, a drugu polovicu u Hercegovini prvo raditi pola njive, pa onda otići preko graničnog prijelaza da radi drugu polovicu“, u šali počinje priču Božo Zorić, vlasnik ugostiteljskog objekta na samoj granici.

Pripada ljudima koji su prepoznali prednosti života na granici i iskoristili ih, jer se „trebalo znati snaći“, ali i priznaje kako sve donedavno nitko nije odlazio iz Crvenog Grma. „Sad mladi ljudi počinju odlaziti, traže izlaz u inozemstvu, iako tamo nije sjajno“, dodaje.

Za ljude u kraju kaže kako su vrijedni, pa uglavnom odlaze raditi ili u Međugorje, ili u Ploče, jer su na pola puta između dva grada, dok se oni koji su ostali na zemlji bave uzgojem vinove loze i povrćem, doduše na manjim površinama.

„Upravo zbog tih poljoprivrednika, vinogradara i svih ljudi koji žele ovdje ostati, Bruxellesu treba jasno objasniti problem granice. Vjerujem da će oni to shvatiti“, kaže Zorić.

Dok ispred njegovog lokala, jedan po jedan, prolaze automobili i autobusi prema i iz EU, šeretski se osmjehuje i, uz pozdrav, daje formulu kako se snaći jednog dana: „Možda i ne bude loše kad nam uvedu Schengen, pa se stvore kolone. Kad upekne, treba tim ljudima pomoći i ponuditi osvježenje, a to je prilika za ugostitelje i trgovce“.

(Al Jazeera Balkans)