Tradicionalne hercegovačke kuće kriju posebnu ljepotu

U njima su se prehranjivale i odgajale generacije, kamenim zidovima odjekivala je molitva, a one i dan danas prkose modernom dobu i nose ogromnu autohtonu vrijednost.

Sve više je onih koji iste pokušavaju prenamijeniti, no samo rijetki uspiju u toj zamisli, čuvajući onaj njen izvorni šarm i toplinu.

Hercegovačke su to stare, tradicionalne kuće koje u svojoj jednostavnosti kriju posebnu ljepotu, iako naizgled zapuštene i bezvrijedne, zapravo sadrže značajnu vrijednost baštine naših predaka kao i povijesno blago koje ne smije biti zaboravljeno.

Dok je danas mnogima bitno da izgrade što veću kuću i podignu što više katova, naši preci su živjeli sretnije u jednoj sobici, jer ne kaže se bez razloga: Gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna.

Karakteristike hercegovačke kuće

Najvažniji temelj gradnje hercegovačke kuće je naravno kamen, odnosno suhozid. Nema dijela Hercegovine u kojem ne možete vidjeti kako još nazivamo suvozidinu ili duvar, a za izgradnju samo jednog metra, naši stari su morali uložiti ogroman trud.

Jedinstven je i specifičan za ovaj dio, a ukoliko niste znali umijeće gradnje suhozida od 2018. godine nalazi na UNESCO-ovoj listi nematerijalne kulturne baštine.

Martina Penava u svom djelu „Hercegovačka kuća – priručnik za obnovu“ detaljno opisuje karakteristike starih kuća u Hercegovini i njihovu tradicijsku gradnju.

Autorica daje pregled starinskih seoskih kuća koje su, kako navodi, u početku bile prizemnice, a razlikuje i dva tipa: na ravnici i u terenu.

Za strukture kamenih zidova je karakteristično da su im i vanjska i unutrašnja strana izrađene od biranog i pažljivog složenog kamena, dok im je jezgra ispunjena lomljenim i sitnijim kamenom “trpancem”, objašnjava Penava.

Kao posebnu karakteristiku, naglašava plavu boju koja dolazi od “modre galice”, a kojom su se bojali otvori, vrata, prozori, odrine ulazne kapije i ograde. Plava boja postala je nezamjenjiv vizualni identitet hercegovačkog kraja.

Nadalje, neizostavni element hercegovačke kuće je čatrnja ili bunar u kojem se (i dan danas) sakupljala izvorska voda ili kišnica. Osim čatrnje, karakteristična je i odrina vinove loze, koja je ljeti stvarala ugodan hlad. Uz nju, tipično dvorišno drvo bila je murva ili košćela (kostila), za koju bi kada bi došli iz polja, ljudi privezali konja ili magare.

Ono po čemu se Hercegovina razlikuje od kontinentalnih dijelova Bosne, stare su obiteljske kuće građene od bijelo-sivog vapnenca. U srednjem dijelu Hercegovine (Čitluk, Široki Brijeg, Ljubuški) ovakve kuće nose naziv „stojne kuće“.

Život se u jednostavnoj i autentičnoj kući odvijao oko ognjišta – centralni dio prostorije na kojoj bi se čeljad skupljala uz pripremanje hrane.

Modernizacija tradicije

U današnje vrijeme, pravu procvat je doživjela obnova ovih izvornih kuća, no takav proces nije jednostavan, budući da treba znati uklopiti moderan stil s iskonskim hercegovačkim, kao i ukomponirati ga u njeno krševito okruženje.

Kristina Bradara u svojim tekstovima “Mostovi Hercegovine” naglašava kako bi “hercegovačka kuća trebala postati, ne samo predmet zaštite i obnove, već i predmet inspiracije, podloga za modernu interpretaciju prilikom projektiranja suvremene kuće na ovim prostorima”.

Kao primjer idealne gradnje navela je projekt obiteljskog imanja u Bijači u zapadnoj Hercegovini, koji potpisuju arhitekti Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić.

Ovaj projekt je dobitnik međunarodne Graditeljske nagrade CEMEX u Meksiku. Od ukupno 634 prijavljena projekta, nagrađen je prvim mjestom u kategoriji Stambene građevine i trećim u posebnoj kategoriji Održiva gradnja. Građevina je dobila i brojne druge nagrade, uključujući onu za građevinu godine u BiH.

Suhozidi koji okružuju imanje, kad se zbroje, imaju sigurno 5-6 kilometara, a troje ljudi gradilo ih je čak nekoliko godina.

Ovo imanje savršeno je uklopljeno u krški krajolik. Poveznica s graditeljskim nasljeđem ovog kraja prisutna je u odabiru materijala i arhitektonskih elemenata kao dijelova kompozicije pojedinih građevina. Imanje je na neki način sublimirano hercegovačko selo, rađeno po svim uzusima nekadašnje hercegovačke gradnje, istaknula je Bradara.

Stoga, možemo vidjeti da postoje i pozitivni primjeri obnove te nedvojbeno zaključiti da autentične hercegovačke kuće treba zaštititi kao spomenik našim precima i neizbrisiv trag našim budućim generacijama.

(www.jabuka.tv)