Širokom Brijegu je trebala neka priča, kaže Tomislav Topić, direktor Mediteran Film Festivala, koji je od revije izrastao u ozbiljnog mladića koji se smjestio na ozbiljno mjesto u filmskoj festivalskoj mapi.
Priča, koja je počela prije dvadeset godina, sad je ozbiljno štivo za filmaše i prestiž je prikazati svoj film na Mediteran Film Festivalu.
Topić za Večernji list kaže kako su kolebanja postojala, ali da nikada nije razmišljao o odustajanju.
Kako biste opisali put festivala?
Nije to neka mudrost. Od prvog dana išao na duge staze. Nekako je trebala Širokom neka priča. Ja sam bio blizak filmu a ovdje nije bilo ni traga od filma osim u redovnoj distribuciji filmovi Rokija, Ramba, Bruce Lee-a itd…. Onda smo snimili prvi film s domaćim snagama, sve naturščici i amateri, i to je bio klik. Bila je tu i kino dvorana. Krenuli smo s revijom pa onda festival kojeg smo iz godine u godinu gradili. Bili smo mladi, još je bilo analogno doba, nemamo ni jednu digitalnu fotografiju s prve revije, sve su na filmu. Financiranje je bilo uglavnom iz privatnih džepova, tek nakon pet godina dolaze institucije u kulturi koje i danas financiraju festival. Toliko nismo znali da je na festivalu sponzorsko pivo bilo besplatno dugi niz godina. Obilazeći druge festivale po svijetu, uvodili smo standarde, kako programske tako i produkcijske, pa danas slobodno možemo reći da smo po važnosti drugi u državi. Eto drago mi je da smo tu gdje jesmo i da nismo “džaba krečili”.
Što ste naučili tijekom ovih 20 godina?
Vrijeme je čudo i doista relativno, ali nema odustajanja. Kolebanja postoje, ali nema rezultata bez ustrajnosti. Digitalno doba je olakšalo organizaciju festivala. Nakon dva desetljeća shvatite da se isplatilo gajiti sa svima dobre i kvalitetne odnose i kad je riječ o ostalim festivalima ali i s ljudima koji rade na festivalu. Sve treba polagati i ljude i njihove sposobnosti, davati im podršku i slobodu kreativnosti pa će i oni ponuditi najbolje. Uglavnom, poruka je da nikada ne zatvarate vrata stražnjicom.
Je li bilo teško kroz sve ove godine navući publiku na dokumentarce?
Nije problem u dokumentarcima. Kad jednom dovučete čovjeka do kino-dvorane, više nema problema. Ljudi vole dokumentarce, dosta su naviknuti na TV-dokumentarce, a na festivalu mogu vidjeti sadržajno puno zanimljivije filmove, art-filmove ali i filmove koje zbog mnogih filtera cenzure ne mogu doći do šire publike.
Kolika je uloga publike bila u tome da ne odustanete od svojeg festivala?
Publika je “varljiva”, traži domaće sadržaje. Vole filmove koji govore o njima, valjda je to svojstveno za sve sredine. Mi smo se trudili da prikažemo filmove koji govore o drugim kulturama i njihovim problemima. Naravno, uvijek smo imali i domaće sadržaje. Ponekad je teško procijeniti kako publike diše, jedne godine dali su najveće ocijene filmu za koji nikad ne biste rekli da može dobiti nagradu publike. Moja ideja je bila da mladi odrastaju s festivalom i da im festival bude normalna pojava. Prije mogu reći da smo gradili, razvijali publiku, a ne da smo podilazili već stalnim gledateljima. Za medijsku kulturu naših građana je važno postojanje MFF-a i njegov program.
I sam naziv festivala od Revije hrvatskog filma, preko Dana filma Široki Brijeg do Mediteran Film Festivala pokazuje kako je festival rastao. Je li ovo konačan okvir festivala?
Da, već 15-ak godina držimo ovaj koncept dokumentaraca iz Mediteranskih zemalja. Tako će i ostati. Kod nas pravo sudjelovanja imaju velike kinematografije poput Francuske, Španjolske, Talijanske ili Grčke itd… tako da je na taj način zagarantiran program koji sigurno neće razočarati. Mi kad smo krenuli s prikazivanjem filmova prije 20 godina nismo ni razmišljali o festivalu. Uglavnom je to bila revija amaterskih dokumentarnih i eksperimentalnih filmova. U to vrijeme nije bilo puno festivala, postojali su samo u Sarajevu, Motovunu i u Puli kao najstariji te beogradski FEST. Uglavnom su to bili festivali igranog filma. Sarajevo je pokrivalo regiju, Motovun je imao slogan od A do A (od Austrije do Albanije), a Pula je bila nacionalni festival. Tako da smo u tom vremenu odrastanja imali prostora da se programski odlučimo za dokumentarce i da regija bude Mediteran. To se pokazalo odličnim jer i dan danas nemamo takvih festivala na prostoru bivše Juge. Zagreb Dox je došao kasnije pa smo na taj način najstariji festival dokumentarnog filma u regiji i šire.
Koliko je MFF zaslužan za to da se uz Široki Brijeg trenutačno vežu važna imena hrvatskog glumišta?
Za sve postoje uzroci. Istina je da danas imamo sedam ili osam glumaca iz Širokog Brijega sa završenim glumačkim akademijama, a mali smo, tek 30.000 stanovnika. Imali smo i amatersko kazalište u kojem je Goran Bogdan ostvario prve glumačke korake pa kasnije i u filmu Elipsa koji mu je i prvi film. Imamo i glumce starije generacije ali i u novije doba mlade snage koje glume u relevantnim ostvarenjima. Ne želim pripisivati neke zasluge MFF-u, ali jednostavno stvori se klima pa se ljudi sami određuju za takve pozive. Evo, recimo, dugo godina imamo na festivalu filmsku radionicu pa sad imamo studenta kamere u Zagrebu ali i autora animiranih filmova koji se već etablirao. Sve je to jedan dugogodišnji rad koji pokazuje rezultate tek danas.
Na jednom od festivala prikazan je i film sniman 1933. u Širokom Brijegu. Možemo li reći da je to dokaz da je uz Lišticu uvijek tinjala neka filmska iskra?
Konkretno taj film iz 1933. koji se zove Ikina sudbina nema uzročno posljedične veze s pokretanjem produkcija i festivala u Širokom Brijegu krajem prošlog stoljeća. Više iskre u kulturi je upalila franjevačka gimnazija i franjevci koji nisu ovdje bili samo duhovni pastiri nego oni koji su paralelno uz opismenjavanje provodili i kulturno uzdizanje. Iako nemaju direktne veze s produkcijama i festivalom o kojima govorimo, ne treba zanemariti kontinuitet kulturnih događanja koje više od stoljeća dolazi i franjevačkog samostana pa sve preko Akademije Likovnih umjetnosti koja u budućnosti ima za plan pokrenuti i neki filmski odjel, a taj filmski odjel bi se trebao na neki način nasloniti na već postojeće filmovanje u Širokom.
(www.jabuka.tv)
Uglavnom, poruka je da nikada ne zatvarate vrata stražnjicom. joooooooooooooooj što je ovo dobro rekooooooooooo
Prvo smo to radili iz ljubavi…pa smo onda nasli sponzore i poceli sve naplacivati a onda smo rastjerali ljubitelje a doveli nacelnika i poceli prodavat pivu bez poreza na opci uzas okolnih ugostitelja
Licemjernom sirokobrijezaninu sve pozitivino smeta!Pomirite se s cinjenicom da je Široki poznat po WHF,MFF,NK ŠIROKI I HKK ŠIROKI!!! to se treba drzat dozivotno, i grad mora max podrzavat!
Nista se to nei isplati nego neka elektra i ht
Čuj, filmski odjel na ALU.
MFF je bas izrastao u ozbiljan filmski festival, projekt koji je po meni i iznad SFF, s obzirom na ulozeno:dobiveno, zaista je divno bilo gledati sve ove godine kako MFF sve vise i vise raste, postaje prepoznatljiv kao mjesto gdje ne postoje ogranicenja, gdje ne postoje granice umjetnosti, kako autora, tako posjetitelja, jednako kao i WHF. Umjetnost treba podrzavati, ne treba je ogranicavati, a nadam se da ce Grad prepoznati i podrzati ovaj festival jos dugo godina, kao naravno i sponzori, jer ovih par festivala sto imamo su najveca promocija grada (uz sport), cisti primjer da Široki Brijeg moze biti veci i bolji od onoga za sto ga brojni smatraju, ili svode na razinu polu-nastambe koja bar u ovakvim momentima i danima festivala, prerasta svoje realne granice.
Samo naprijed momci, VELIKI plus za MFF i WHFEST. Široki može biti primjer ostalim gradovima, sumnjam da bi bilo Summer festa da momci nisu došli i vidjeli WHfest kao i festival u Čitluku itd itd. Tomislav je napravio jedan ozbiljan festival kojeg trebamo cijeniti a vi sto pljujete ostani doma upali telku i slušaj Čovića.
tako je sokole ovi žugatori samo kukaju svi u hercegovini su prepisali dogadjaje sa širokog bilo od hkk hnk širki bilo sa mff ili whfest hvala.
Oce se ove godine zahvaljivati s bine ‘presjedatelju’ svega naseg?!
Dobro jutro columbo
Nažalost, festival nema publiku koja bi u dovoljnom broju konzumirala njegov sadržaj. Dokumentarne filmove MFF-a konzumira 5 gledatelja po projekciji. Festival se u zadnje vrijeme preselio na Trg Gojka Šuška i polako prerasta u pijačinu i jedačinu. Festival bi morao naći modele kako potaknuti i educirati publiku na gledanje dokumentarnih filmova, kako istinski sadržaj festivala nebi ostao drugom planu.