Tko je sve bio član legendarne Azre, benda kroz koji je prošlo mnoštvo svirača

Tko je sve bio član Azre i s kim je sve svirao Branimir Štulić, duga je i poučna priča koja otkriva mnoge veze na tadašnjoj rock-sceni. Kao i mnoge neočekivane veze, s vremenom zaboravljene, ali nedvojbene dokaze da je usprkos izjave “Azra to sam ja”, Branimir Štulić tijekom godina imao puno pomagača.

Dakako, pomogao je i on njima i doveo ih do slave i uspjeha. Iako široka publika ponajviše pamti članove ponajbolje, legendarne Azrine postave, bubnjara i kipara Borisa Leinera i basista Mišu Hrnjaka, puno više svirača prošlo je kroz Štulićev bend. A i on je prošao kroz mnoge druge, primjerice Parni valjak u kojem se kratkotrajno našao 1978. godine.

Mišo Hrnjak nakon odlaska iz grupe 1982. godine prestao se baviti glazbom, a Boris Leiner nastavio se družiti s Johnnyjem u Azri sve do 1988. godine. Radi se o jednom od najboljih domaćih bubnjara koji je itekako odredio Azrin zvuk. Kasnije je nastavio karijeru u Vješticama sa Srđanom Sacherom, u reggae postavi Naturalna mistika, grupi Šo! Mazgoon, snimao je s Darkom Rundekom i drugima. Godine 2000. objavio je samostalni album “Bioritam” i EP “Fjaka”, a zajedno sa starim suradnikom iz Azre Mišom Hrnjakom 2010. snimio je album “Viša sila”.

No, priča o Azri nadrasla je sve pojedinačne karijere, pa i kasniju Štulićevu. U proljeće 1977. počinje svirati prva postava Azre u sastavu Johnny (vokal i gitara),Mladen Max Juričić (gitara), Branko Matun (bas) i Paolo Sfeci (bubnjevi). „Nakon što smo probali par pjesama, a ja demonstrirao umijeće sviranja na usnoj, Johnny je rekao: ‘To je super, zna svirati folk’. I tako sam ušao u Azru”, govorio mi je kasnije Mladen Juričić. No, kao i puno puta prije i kasnije, Štulić nije bio zadovoljan i već u ljeto 1977. prekida rad sastava, priopćujući Mladenu Juričiću da je on sam (Štulić, nap. a.) toliko loš na električnoj gitari da mora pronaći drugog gitarista, puno boljeg od Mladena, kako bi nadoknadio manjkavosti i možda nešto uspio napraviti s Azrom.

„Naravno, tijekom ljeta nije nikoga pronašao i ispred nebodera gdje smo stanovali Marino Pelajić i ja“, sjeća se Juričić, „početkom jeseni rekao mi je da je raščistio sa svim nedoumicama i da bismo mogli ipak probati ponovno zajedno.” Tada u Azru dolazi i bubnjar Branko Hromatko, koji je ušao u tu drugu postavu Azre i ostao sve do početka 1979. godine, kada cijela postava ostavlja Štulića i postaje grupa Film.

Tog ljeta, prije ponovnog sviranja s Johnnyjem, Mladen Juričić nakon završetka gimnazije putuje Interrailom do Londona, otkriva novi val i punk bendove, te povratkom u Zagreb, s mnogim aktualnim pločama engleske i američke scene, presudno utječe na Štulića, zvuk Azre i pomak prema novom valu.

Početkom 1978. postava se opet mijenja, postaje kvintet i uključuje Juru Stublića, također studenta Filozofskog fakulteta, na vokalima, što je bilo jedino Štulićevo ustupanje mikrofona drugom čovjeku u cijeloj karijeri. U Azru tada dolazi i bas-gitarist Marino Pelajić, a nakon što je glavni mikrofon već predao Stubliću, Štulić je u jednom trenutku oko trećinu vokalnih zaduženja prepustio i Juričiću.

Zbog razmimoilaženja i drukčijih pogleda na budućnost, ostali u grupi početkom 1979. odvajaju se od njega i osnivaju Film. Kao i nekoliko puta do tada, Štulić kreće u potragu za novim društvom. Pronašao ga je u Borisu Leineru na bubnjevima i Srđanu Sacheru na bas-gitari, s kojima osniva postavu Sindikat i privremeno odustaje od imena Azra.

No, nakon samo nekoliko tjedana Leiner i Sacher odlaze iz Johnnyjeva tabora i sa studentom režije na zagrebačkoj Kazališnoj akademiji Darkom Rundekom osnivaju novi sastav Nagradni bataljon, budući Haustor. Štulić iznenada, premda privremeno, potpuno odustaje od Azre i prelazi u već etabliranu rock-postavu.

Druženje s Huseinom Hasanefendićem – Husom, koji se upravo vratio iz vojske, dovelo ga je početkom 1979. na poziciju gitarista Parnog valjka, nakon odlaska Jurice Pađena, a prije prelaska Zoka Cvetkovića iz Prljavog kazališta u Valjak. Štulić je u Valjku, gdje su tada svirali Hus, Ivan Piko Stančić i Zlatko Miksić – Fuma, o(p)stao samo nekoliko tjedana, iako će druženje i suradnju s Husom nastaviti i u bliskoj budućnosti.

Druženje u zagrebačkim glazbenim krugovima zbližilo je Štulića i Husa, sklonog novom zvuku i idejama, profesionalnog glazbenika koji je imponirao Štuliću. Zauzvrat je on njemu donio neke nove ideje koje će Parni valjak realizirati već na idućem albumu “Gradske priče”. Upravo će na njemu Valjak 1979. snimiti i objaviti Džonijevu pjesmu „Jablan”, a godinu kasnije i drugu, „Kad Miki kaže da se boji“ na albumu “Vruće igre”.

„Kada se Hus vratio iz vojske, predložio sam mu da dođe u Azru“, bile su riječi na koje je Milan Škrnjug, menadžer Valjka, Štuliću rekao da to baš ne bu išlo, i pozvao ga u Parni valjak. „Ja sam rekao O.K.“, nastavlja Johnny kasnije u Poletu, „idemo probati, i svirali smo pola Husovih, pola mojih stvari. No, ja nisam baš bio podesna osoba za drugu gitaru. Pokazalo se na demo-snimkama da nisam dovoljno čvrst. Nije to bila glavna prepreka. Valjak je Husov bend kao što je Azra moj. Ni ja ne bih trpio da meni netko dođe u bend i ubacuje mi svoje stvari, kad i sam imam hrpetinu vlastitih“.

Johnny odlazi iz Valjka, i premda je od njihove suradnje proteklo tek nekoliko mjeseci, iz Rundekove i Sacherove grupe definitivno odvodi Borisa Leinera, čime se postavljaju temelji klasične postave Azre. Dva mjeseca kasnije, duetu Štulić/Leiner pridružio se basist Mišo Hrnjak, prije član grupe Limeno oko, također stanovnik Novog Zagreba, čime najpoznatija postava Azre dobiva konačni oblik. Već tri godine kasnije, prije snimanja albuma “Filigranski pločnici”, Štulić je razmišljao da Mišu Hrnjaka na bas-gitari zamijeni Janko Mlinarić, ali je trojka ipak ostala na okupu.

U srpnju 1982. Džoni privremeno ostaje bez pomoći Leinera koji odlazi u vojsku, a ni Mišo Hrnjak neće sudjelovati u radu na sljedećim pločama. U radikalno promijenjenim uvjetima i bez starog društva, u samo deset dana potkraj siječnja 1983. Štulić u Frankfurtu završava album “Kad fazani lete”, uz pomoć bubnjara Srećka Antoniolija, člana prve postave Parnog valjka, sam odsviravši dionice bas-gitare. Leiner se potkraj 1983. vraća u Azru, ili u ono što je od nje ostalo, ali ne i Mišo Hrnjak. Album “Krivo srastanje” tijekom listopada i studenoga 1983. dorađivan je na staroj adresi u Frankfurtu, djelomično i kod Ante Cetinića, brata pjevačice Meri Cetinić, koji je odsvirao dionice bas-gitare u tri pjesme – u njegovu Ante Sonic Studio u nizozemskom gradu Arnhemu.

Prva dva mjeseca 1984. Azra je u postavi Štulić, Leiner, Jurica Pađen i Remo Cartagine (basist Aerodroma) odsvirala oproštajnu turneju prije Štulićeva odlaska u Nizozemsku, što je bilo prvi put da je Štulić u tročlanu postavu Azre uveo i četvrtog glazbenika, gitarista Juricu Pađena. Nakon trogodišnjeg boravka u Nizozemskoj i snimanja razočaravajućeg albuma “It Ain’t Like In The Movies At All”, na engleskom jeziku, iz Nizozemske je sa Štulićem i Leinerom stigao i Stephen Kipp, novi basist, a u novoj postavi Azre koja snima zadnji album “Između krajnosti” i odlazi na turneju opet je bio i Jurica Pađen.

Koncertni album “Zadovoljština” posljednji je na kojem je sudjelovao Boris Leiner. Potkraj 1988., nakon turneje, napušta Azru i postava ostaje bez jednog od nezamjenjivih članova i presudnog sviračkog sastojka. U to vrijeme nestaje Azra, a Štulić iduće albume objavljuje kao samostalne projekte. Dvostruki album “Balkanska rapsodija” snimljen je u dva jesenska mjeseca 1988. u zagrebačkim SIM studijima, piše Večernji list.

Na snimanju su Štuliću pomagali glazbenici koji nisu ni navedeni na omotnici: uz Juricu Pađena na gitarama – i koautora tri pjesme na albumu – sve bubnjarske dionice odsvirao je Slavko Pintarić – Pišta, dionice bas-gitare snimili su Johnny i Stephen Kipp, pokojni Mustafa Ismailovski – Muc iz Srebrnih krila svirao je u nekim pjesmama klavijature, a gost u „Fait Accompli“ bio je vibrafonist Boško Petrović. U jednom trenutku Štulić ga je telefonski nazvao i pitao želi li da mu ime piše na omotnici ploče. Nakon što mu je BP odgovorio da mu je svejedno, Štulić mu je zabrinuto poručio: „Boško, jesi li normalan, pa to ti je prilika da uđeš u povijest!“.

(www.jabuka.tv)

7 komentara

Odgovori na Bosnjacki Stolac X

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.