Tko je kriv za našu nekulturu?

ŠIROKI BRIJEG – O smeću na našoj šetnici u Borku moglo bi se pričati puno, počevši od toga da nitko ne zna zašto godinama nisu bile postavljane kante za smeće uz šetnicu (primjerice pet kilometara od „Benta“ prema Vrelu nigdje kante a tuda svakodnevno pješači oko 1000 ljudi) do uništenih stubića (kao što su npr. stubići koji su onemogućavali kretnju vozila pješačkom stazom a kojom se, gle čuda, već godinama slobodno vozikaju i ugrožavaju pješake).

Drugim riječima, došlo je do pada kulturnih vrijednosti, pada razumijevanja i pojednostavljivanja, što je vidljivo na mnogim poljima. Institucije su apsolutno zakazale, međutim to je opće poznato ali i potvrđuje da fakultet često nema nikakve veze s općom kulturom.

Radeći na uređenju pješačko-biciklističke staze gdje smo samoinicijativno (članovi udruga Korektiv i Inicijativa za Široki Brijeg), postavili klupe i kante za otpatke, počeli smo se pitati što je zapravo s općom kulturom u Širokom Brijegu?

Već nakon nekoliko akcija konstatirali smo da fakultet ne utječe bitno na kulturu, doduše pomaže da se na neki način može izgraditi osobnost i podići nivo kulture, za razliku od onih osoba koje nisu školovane i koje teže dolaze do informacija.

Prema smeću kojeg nesavjesni pojedinci bacaju svugdje ne samo u predviđene kante, a koje smo uglavnom zbog njih postavili u Borku, lako se može zaključiti da pojam opće kulture polazi iz najranijeg djetinjstva, kuće i kućnog odgoja ili vrtića. Zapravo, stječe se u najranijem djetinstvu i odgoju djelom obitelji, djelom okoline, a izgrađuje se sukladno sklonostima pojedinca. Zapravo, “primitivac” će to ostati zauvijek bez obzira koliko škola završio.

Eto ovih dana smo radili u popodnevnim satima, nakon posla, trudili smo se, želimo napraviti nešto zbog čega nećemo samo mi biti zadovoljni, nego zbog čega će nam i drugi zavidjeti. Dakako, to ne ide bez kulture o kojoj bi roditelji trebali voditi više brige. Trebali bi ponekada razgovarati sa svojom djecom o tome. Dovoljno im je skrenuti pozornost na postavljene kante te da one služe za smeće. To uopće ne bi trebao biti problem, djeca su pametna i brzo uče, samo trebaju imati dobrog “učitelja”.

Međutim, naša kultura je, čini mi se, uz mnoge druge sasvim blesave stvari iznimno jako opsjednuta titulama. Inženjer, doktor, načelnik, predsjednik, general…pri tome je sasvim nevažno koliko ta osoba uopće zna o svojoj struci, kakvo iskustvo ima, na koji način je stekla diplomu, što je postigla u životu, kakvi su joj motivi, ciljevi, kakvu osobnost ima. Izgradili smo kultove, klanjamo se činovima, titulama jer činovi nose prestiže, pogodnosti. Svi žele dobro zarađivati jer se tako u našoj kulturi postaje uspješan i priznat čovjek. Razmišljati drugačije u kapitalizmu možda i nema logike, roditelji odgajaju djecu da smo to čine, jer bitan je samo i isključivo novac, novcem se sve kupuje, novac je recept za sreću. Ovakav sustav nema temelja i istopit će se zbog svojih sebičnih principa, nemilosrdne eksploatacije i konstantnog zatvaranja očiju pred realnim činjenicama.

Dati nekakav konstruktivan savjet mladim ljudima u nedoumici je jako teško jer sveprisutna propaganda potiče ljude na bezosjećajan način promišljanja, dajući lažnu nadu da će oni najuporniji uspjeti, a takvih je jako jako malo.

Dobro je stati i razmisliti ima li smisla igrati rulet, gaziti sebe i sve oko sebe poradi male šanse za dobitkom, ili valja razmisliti i raditi ono što nas usrećuje, što nam obogaćuje život, bilo kakav posao koji nas čini čovjekom.

Ako sam nešto u životu naučio to je da pravi luđaci ne leže u klinikama, pravi luđaci su uspješni poslovni ljudi, njihove žrtve su psihijatrijski slučaji. Svoju budućnost ne možemo prepustiti slučaju, naša je obveza širiti svoje znanje, činiti ovaj svijet boljim mjestom za život i učiti druge istim principima. Žao mi je ljudi čija je razina svijesti toliko niska da unatoč visokom obrazovanju bivaju manji ljudi od “običnog konobara s tri godine škole”.

Nikoga ne podcjenjujem, ali ljudi dajte, uozbiljite se malo. Ako bacamo smeće u Lišticu to pokazuje kakvi smo, kakvi su nam roditelji, koliko vrijedimo!

Potrudite se malo, evo, mi smo i jučer bušili i postavljali klupe i kante, radit ćemo to i dalje, a na vama je samo da uživate i da većicu sa smećem bacite u te kante.

Nemojte u prirodu i rijeku, zbilja je sramota!

Koordinator projekta čišćenja šetnice “Borak”

Dalibor Ravić

(www.jabuka.tv)