Tko su Djeca s Petričkovog brda (Otroci s Petrička), malenog mjesta na brežuljku u blizini Celja? To su djeca čije su roditelje Titovi partizani brutalno ubili i bacili u jame kao ‘okupatore i domaće izdajnike’, a njih odveli u dom na Petričkovo brdo gdje su bili izloženi komunističkom preodgoju, mučeni, tučeni i zlostavljani.
Mnoga djeca su, inače, bila zatvorena u radnim logorima
Te logore Tito je osnovao po uzoru na komunistički SSSR gdje su se djeca odvodila još od školskih dana na preodgoj u internate, koji su u stvari bili pravi logori gdje su djecu tukli, mučili, a ponekad i ubijali.
Tu su bili podvrgnuti ispiranju mozga, odricanju od prošlosti, sustavnom mučenju i maltretiranju da bi postali “pravovjerni” omladinci. Nešto slično imao je i Adolf Hitler u Njemačkoj, a logore i internate za preodgoj djece u početnoj fazi komunizma imale su mnoge komunisitčke zemlje.
Djeca su u internatu podvrgavana komunističkom ideološkom drilu i nasilnom preodgoju, a onda bi dobili kasnije udomitelje, nova imena, nove obitelji i – novi identitet, navodi Jutarnji list.
To su djeca kojima komunisti nisu dozvolili BITI i morali su se odreći vlastitog identiteta.
O tome je u Sloveniji snimljen dokumentarni film pod imenom ‘Otroci s Petrička’ koji je svojevremeno šokirao javnost u Sloveniji, dok je u Hrvatskoj prošao šutke iako je prikazan na ZagrebDoxu.
Za razliku od brojne djece s majkama ubijena i bačena u jame diljem Slovenije (veliko stratište Crnogrob u blizini Ljubljane), ova djeca su preživjela i morala otići na komunistički ‘preodgoj’ u ustanovu na Petričkom brdu. Na samom početku tu se radilo o 70-ak djece čiji su roditelji ubijeni kao ‘okupatori i domaći izdajnici’.
Sam dokumentarac je zapravo intervju s desetak ‘djece s Petrička’, a na bazi knjige autora Ivana Otta, jedinog od dvojice Hrvata među tom nesretnom djecom, žrtvama partizanskog terora. Film je i dobio glavnu nagradu prije desetak godina na festivalu u Portorožu, što je velika rijetkost za dokumentarne filmove.
Većim dijelom djeca su bila od roditelja pripadnika poraženih snaga slovenskih domobrana i belogardejaca koji su bili u zbjegu sa svojim obiteljima pred Titovim krvolocima koji su putem već napunili jame sa ‘domaćim izdajicama i okupatorima’, kao što je nedavno izjavio jedan ‘ugledni hrvatski novinar’.
Dio djece su bili potomci Nijemaca iz Hrvatske, Srijema, Bačke i Banata.
Njihovi roditelji su ubijeni i bačeni u jamu gdje je iznad masovne grobnice napravljen deponij smeća.
Najstarija ženska štićenica imala je 18 godina, najstariji dječak Gunther Slamer imao je 14 godina, a najmlađe dijete u tom mučilištu svega godinu i pol dana. 45 godina ova djeca su pod prijetnjom smrti morala šutjeti u jugoslavenskom „komunističkom raju“, a prvi su put izišli u javnost 1993. kada u Mariboru grupa bivših komunističkih uznika objavljuje oglas u novinama i poziva da se djeca s Petrička jave.
Jedan od “otroka”, Zagrepčanin i Hrvat s njemačkom adresom Ivan Ott, potom će objaviti knjigu koja je ponukala redatelja Zupaniča da snimi film. Ottova obitelj se 1939. preselila iz Zagreba u Ljubljanu, a njegovi najbliži su ubijeni svirepo od partizana.
U uvodu filma upravo Ott pripovijeda o okolnostima predaje partizanima 1945. te o životu u logoru Teharjevo. Ott pripovijeda o jezivom tretmanu interniranih, kojima su čuvari katkad kliještima lomili prste zbog prstena, čupali im zlatne zube ili ih tjerali da rokću, pošto su “izdajničke svinje” i “izdajice slovenskog naroda”.
Prava tema Zupaničeva filma je razdoblje nakon što djecu odvode od roditelja i interniraju u Petričku. U Petričku glavna odgajateljica bila je mlada djevojka kojoj u filmu ne navode ime, ali su je djeca zvala “Crna udova”.
Odjevena najčešće u crno, mlada, lijepa i okrutna mučiteljica djece, “udova” je djecu šibala bičem i konopcem, mentalno ih zlostavljala, oduzimala im fotografije i uspomene. Petričkim zatočenicima najteže je padala mržnja okolnog stanovništva koje je bilo huškano protiv ‘okupatora i domaćih neprijatelja’, a posebno njihove djece.
Najzanimljiviji dio Zupaničeva filma je onaj u kojem internirani – koji danas žive od Australije, do Njemačke i same Slovenije – analiziraju posljedice koje je stigma ostavila na njih.
Sama zgrada-mučilište na Petričkom brdu tijekom kasnijih desetljeća bit će vrtna restauracija u koje su komunistički vlastodršci dolazili na ukusne objede i vesela druženja. Osobito su sablasne fotografije komunističkih velmoža i izletnika koji mirno ručaju i ispijaju pivo na mjesto negdašnjeg logora.
Danas je zgrada devastirana, a na mjestu obližnjeg logora Teharje je spomenički kompleks.
Dokumentarni film, iako je pisac knjige na temelju koje je snimljen Hrvat iz Zagreba, nije u Hrvatskoj dobio gotovo nikakvu pažnju.
Dokumentarni film “Djeca s Petrička”:
(www.jabuka.tv)
Zasto ne objavite clanak o zlocinima ustasa?
Hahaha šta te dira ovo? Zašto se brineš kad su svi komunisti ili njihovi potomci na vlasti? Ne brini, Veliki Vođa Tito je još na ulicama HR, a bit će još duže na ulicama BiH. Treba još malo proć da umru stare komunjare pa će tek onda sklanjat njihove snove i idole.
objavio ih je drug tito…50 godina
DRUZE TITO MI TI SVE SVE SVE KUNEMO!!!!!!
Mars govno jedn…dok je TITO bio na vlasti jedan otac je hranio sebe suprugu i petero djece a sada peteo djece ne m oze da nahrani jednog oca…
Mars govno jedn…dok je TITO bio na vlasti jedan otac je hranio sebe suprugu i petero djece a sada peteo djece ne m oze da nahrani jednog oca…
Za razliku od ustaša koji su pod njemačkom čizmom držali logore za djecu, a u kojima su djeca bila razgolišena i mršava toliko da su im se sve kosti na tijelu vidjele ovo je preodgoj koji je imao za cilj da djeca ne krenu putem njihovih roditelja tj. putem fašizma. Kao što se vidi iz prikazanog djeca su prikladno obućena i sita.