Tijekom tih 400 godina katoličko stanovništvo bilo je izloženo stalnim napadima, progonima, pljačkama te otmicama i silovanjima djevojaka i mladih žena, kao i danku u krvi, odnosno odvođenju dječaka i mladića u janjičare. Kako bi zaštitili svoju žensku djecu i žene, tetovirali su im posebice ruke i prste, ali i prsa te ponekad čelo znakom križa, piše Večernji list.
Tetovirane su djevojčice i žene, rjeđe muška djeca, između šest i 16 godina, kaže dr. sc. Vesna Haluga, autorica knjige “Znamen na koži – tradicijska tetovaža žena Hrvatica, katolkinja iz Bosne i Hercegovine”, izdane u nakladi Dominović i uz potporu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske, čija će se promocija održati 1. lipnja u Kulturnom centru HKD-a Napredak u Zagrebu.
Na toj je temi V. Haluga doktorirala, a samo istraživanje trajalo je gotovo tri godine. Tradicijsko tetoviranje žena najzastupljenije je bilo između 1463. i 1878. godine.
Tradicijska i kulturna baština oduvijek me zanimaju jer smatram da su upravo kultura i tradicija ono po čemu poznajete, ali i prepoznajete jedan narod te iznimno snažno komunikacijsko sredstvo kada želite promovirati svoju zemlju i njezine vrijednosti. Mi Hrvati često smo fascinirani svime stranim, naročito ako dolazi sa Zapada. Mislim da nedovoljno cijenimo svoje.
Tradicijska baština ogromno je i neiscrpno hrvatsko bogatstvo, a tetovaža, s obzirom na to da posljednjih godina postaje sve popularnija, suvremeno je sredstvo neverbalne komunikacije kojim možemo popularizirati našu kulturu i baštinu, ističe i dodaje da je tetoviranje križa kao simbola kršćanstva uz primarno zaštitnu, imalo i funkciju svjedočenja pripadnosti vjeri, odnosno katoličanstvu. Zoran je primjer kako se tetoviranjem mogla obraniti čast, pa čak i spasiti život.
Prema dostupnoj literaturi, to je jedina tetovaža na svijetu s originalno zaštitnom funkcijom i to je čini jedinstvenom na svjetskoj razini, pojašnjava za Večernji list.
Tetovirane su uglavnom djevojčice, rjeđe dječaci. Istraživači su zabilježili 317 motiva koji se javljaju pojedinačno ili u kombinaciji s drugim, a najčešći su motivi križa, križevi s jelicama (jedna grana na gore, dvije grane na dolje). Sam postupak bio je izrazito bolan i simbolično izražava snagu, izdržljivost i hrabrost žene. Dr. sc. Haluga opisuje kako se boja kojom se obavlja tetoviranje dobiva od ugljena u prahu, čađe ili baruta.
Sve tri osnovne sirovine miješaju se s vodom, majčinim mlijekom, pljuvačkom ili medom. Ugljen se ponekad miješao s rakijom ili mašću, čađa s mlijekom stoke (negdje samo mlijekom crne ovce), rakijom, petrolejem ili maslom.
Postoji više načina tetoviranja. Najčešće se na dijelu ruke koja će se tetovirati olovkom nacrtao željeni motiv, a potom se iglom bockalo, a na kraju se motiv premazivao smjesom ugljena, čađi ili baruta, meda i vrlo često mlijeka, majčina ili životinjskog. Koristio se ugljen drveta smreke koji se sjekirom tucao u prah. Umjesto meda, neki su majstori stavljali vodu u prah kako bi dobili tekućinu sličnu tinti.
Za zapadnu Hercegovinu, područje Širokog Brijega, karakteristična je kora jasena ili čvršćeg papira za predložak. Osim križa kao najčešćeg motiva, tetovirane su i točke.
Tetovirane su nadlanice i podlaktice, često prsti, najčešće mjesto između palca i kažiprsta, a rijetko, uglavnom samo točkama, lice. Oruđa i alati kojima se tetoviralo također imaju geografski predznak. U zapadnoj Hercegovini korištene su dvije igle, trn i šilo te kalupi od kore drveta, najčešće jasena. U jugozapadnoj Bosni trn i šilo, a najčešće se na svim područjima gdje se tetoviralo koristila obična šivaća igla, kaže.
U Rami se tetoviranje zvalo sicanje. Tetoviralo se u proljeće, najčešće na blagdan sv. Josipa 19. ožujka i na Blagovijest, a rjeđe i na Ivanje.
Napuštanje tradicijskog tetoviranja započelo je prije Drugog svjetskog rata, a sve do šezdesetih godina 20. stoljeća tetoviranje se zadržalo kod katolkinja u BiH. Danas običaj polako izumire i nema funkcionalno-komunikacijsko značenje kakvo je imao tijekom povijesti. Moguće je još kod starijih žena, poglavito u području Srednje Bosne pronaći tetovaže, no njihovo značenje uglavnom je obredno ili običajno te su ujedno i simbol kršćanskog, katoličkog identiteta. Izvornog sicanja, (boc(k)anja) gotovo da više i nema, kaže za Vecernji.ba V. Haluga.
U Hrvatskoj se na taj običaj nailazi ponegdje u Lici, zatim u Dalmatinskoj zagori, zaleđu Šibenika te južnoj Dalmaciji, a pretpostavlja se, napominje, da je riječ o potomcima stanovništva iz Bosne i Hercegovine. Motiv tradicijske tetovaže, bilo da je dodatno ukrašen ili ne, uzdignut je na razinu simbola otpora, žrtve, patnje, ali i snage i izdržljivosti što se u socijalno-društvenom diskursu zadržalo i u sadašnjosti.
Njezina knjiga je, kaže dr. sc. Haluga, jedina na svijetu koja ima svoj pjenušac, nazvan Znamen. Postoji mogućnost da se tradicijska tetovaža uvrsti na listu nematerijalne baštine čovječanstva UNESCO-a, no to bi trebalo riješiti na razini ministarstava u BiH i Hrvatskoj, uz konzultacije s kulturnim i znanstvenim institucijama.
Spremna sam pomoći i bit ću najsretnija kada se to dogodi, kaže dr. sc. Haluga, koja smatra da se motiv tradicijske tetovaže može koristiti i na uporabnim predmetima, što vidi kao izvrstan način promocije tog fenomena. Kad je riječ o percepciji tetovaže općenito, često se svode na stereotipe, i to uglavnom negativne, poput one da su tetovirane osobe pripadnici bandi i povezane s konzumacijom alkohola i droga.
Kad je riječ o tetoviranim ženama percepcija je još negativnija. Činjenica je da se to pomalo mijenja, budući da je sve više popularnih javnih osoba, naročito sportaša, tetovirano. Nadam se da će u budućnosti češće tetovirati i motive tradicijske tetovaže, zaključuje dr. sc. Haluga.
Dr. Haluga kaže da istraživanje o toj temi nije bilo lako.
Prema dostupnoj, relevantnoj literaturi, izvedba, značenje i značaj hrvatske tradicijske tetovaže, njena društvena primjena iz diskursa rodnih odnosa i etničke pripadnosti, posljednji puta je znanstveno obrađivana prije više od stotinu godina, a komunikacijski aspekt s naglaskom na semiotičke aspekte tradicijske tetovaže žena Hrvatica, katolkinja iz Bosne i Hercegovine kao dijela tradicijske kulture do sada uopće nije istraživan.
Iznimno sam zahvalna na pomoći Zoranu Stojanoviću, profesoru iz Rame koji je najaktivniji u očuvanju običaja tradicijske tetovaže, HKD-u Napredak – Glavna podružnica u Mostaru na čelu s Miroslavom Landekom, mom mentoru izv. prof. dr.sc. Nikši Sviličiću na velikoj potpori, Mladenu Topiću na predivnim fotografijama živućih, tradicijski tetoviranih žena i svima koji su sudjelovali u istraživanjima te svima koji su mi na bilo koji način pomogli, kaže za Večernjak.
Tradicijska tetovaža, što je istraživanje također potvrdilo, učinkovit je medij za komunikaciju i jačanje pozitivnih predodžbi o spolu, ali i etničkom identitetu.
Svakako bi bilo dobro istražiti postoji li, iz perspektive tumačenja značenja iz intrapersonalnog i interpersonalnog komunikacijskog diskursa, povezanost odabira mjesta na tijelu za nanošenje tetovaže, motiva aplicirane tetovaže i osobnog značenja te neverbalne poruke koja se tetovažom želi odaslati, dodaje.
(www.jabuka.tv | Foto: Mladen Topić)
Širokobriježanka Antonija Antoniette Čerkez plasirala se u finale Zvezda Granda. Antonija se u polufinaloj emisiji…
Real Madrid osvojio je Ligu prvaka pobjedom protiv Borussije Dortmund 2:0. Takav rasplet ovosezonskog izdanja…
U napetom finalu Lige prvaka Real Madrid je slavio s 2:0 protiv Borrusije Dortmund te…
U trenutku kada svjetla pozornice budu usmjerena na finale Zvezda Granda, među finalistima će se…
Bugatti Chiron jedan je od kultnih automobila današnjice, prvi hiperautomobil koji je bio legalan za…
Hercegovina je prvak Premijer futsal lige BiH! Malonogometni klub iz Širokog Brijega je u finalu…
Komentari:
Edukativno.
Odlično