Svjetsko prvenstvo, državnici i Zlatko Dalić: Koliko će nas držati euforija?

Ništa tako u čovjeku ne može probuditi emocije i strast kao što to može sport, a pogotovo nogomet. Bez obzira čime se bavite, bilo da je riječ o voljenom klubu ili reprezentaciji, ako ste navijač ili barem simpatizer neke ekipe, njezin uspjeh ili neuspjeh ćete proživjeti vrlo osobno. Zbog toga ne treba čuditi zašto je proteklo Svjetsko nogometno prvenstvo bilo toliko praćeno.

Uistinu je fascinantno čega su se sve ljudi bili spremni odreći da bi mogli pratiti svoje reprezentacije na prvenstvu. Od mnogobrojnih otkaza na poslu navijača Perua kako bi dobili otpremninu i tako skupili novac za odlazak u Rusiju i pratiti svoju reprezentaciju, do toga da su mnogi zapostavili i svoje obitelji, ili posegnuli za povećim zaduživanjima koja im neće dati priliku da izađu bilo gdje iz svoga doma neko duže vrijeme.

S druge strane države su značajno ekonomski profitirale, bilo da je riječ o domaćinu Rusiji, ili o svim ostalim zemljama sudionicama, pogotovo onima koje su ostvarile vrijedan rezultat. Osim što je kroz proteklih mjesec dana značajno porasla potrošnja u svima njima, te zemlje su imale priliku poslati pozitivnu sliku o sebi preko svojih ambasadora-nogometaša kroz njihove igre, ponašanja i uspjehe, što im dugoročno može donijeti još veću korist.

Jedna od zemalja koja je poslala pozitivnu sliku o sebi, i čija je reprezentacija stekla mnogobrojne simpatije diljem svijeta, vjerojatno i najveće, je Hrvatska. Hrvatski reprezentativci su osim igračke kvalitete, pokazali izrazitu čast, ponos i strast u granicama fanatizma, za dres koji nose što ih je dovelo do najvećeg rezultata u povijesti hrvatskog nogometa – drugog mjesta na svijetu.

Zemlja iz koje dolaze viceprvaci svijeta postala je pravi hit u stranim medijima, na društvenim mrežama i internetskim tražilicama, te su mnogi ostali zadivljeni fantastičnim sportskim uspjehom jedne tako male zemlje, a pogotovo načinom na koji je stigla do toga.

Hrvatska predsjednica u emotivnom zanosu

Doprinos u promociji svoje zemlje dala je na svoj način i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, koja je pratila većinu utakmica hrvatske reprezentacije uživo, izuzev polufinalne utakmice protiv Engleske kad su umjesto nje stigli hrvatski premijer Andrej Plenković i predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković.

Političari na ovakvim manifestacijama najčešće pokažu suzdržanost i “uštogljenost”, ali hrvatska predsjednica je dolazila u baš suprotnom, znatno opuštenijem izdanju, noseći hrvatski dres, ne skrivajući osjećaje koje i sama ima prema reprezentaciji, što je unatoč svemu pobralo dosta simpatija u svijetu.

Nakon pobjeda hrvatske reprezentacije ulazila je u svlačionicu i slavila s igračima. Posebno se istaknulo njeno ponašanje tijekom i nakon finalne utakmice između Hrvatske i Francuske, gdje se totalno prepustila emocijama, što je postalo veliki hit u cijelom svijetu.

Njezini potezi nakon finala uglavnom su pozitivno prihvaćeni u inozemnim medijima, no iz hrvatske perspektive diskutira se nije li ipak malo pretjerala u svom izljevu emocija? Nakon što se više puta izgrlila sa francuskim predsjednikom Macronom, pri dodjeli medalja najprije je srdačno zagrlila svakog člana hrvatske reprezentacije, ali i zaplakala kad je na red stigao Luka Modrić, te izbornik Zlatko Dalić. Ovaj dio malo tko je označio negativnim, jer je hrvatska predsjednica pokazala pravo ljudsko lice.

Nakon toga uslijedilo je grljenje sudaca iz Argentine, za koje mnogi nogometni stručnjaci tvrde da su svojim odlukama oštetili Hrvatsku u finalu, te francuskih reprezentativaca za koje je teško utvrditi poznaje li ih hrvatska predsjednica od ranije pa je tako reagirala, ili je potpuno podlegla emocijama.

S kratkim vremenskim odmakom, hrvatska predsjednica je izjavila kako ne žali nimalo zbog uništenih hlača, mokrih cipela, kose, razmazane šminke, jer nije o tome nikako razmišljala u tom trenutku, te da je bila ponosna zbog vrhunskog rezultata Hrvatske, što samo potvrđuje da malo toga može probuditi najiskrenije osjećaje kao nogomet.

S obzirom na značaj utakmice, nije čudno da je finale prvenstva pratio i Član predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, Dragan Čović, koji je iskoristio priliku u počasnoj loži za fotografiranje u uglednom društvu ruskog predsjednika Putina, a potom i francuskog Macrona.

Čović je u iznošenju dojmova s puta pri povratku u BiH kazao, kako nije sve ostalo samo na fotografiranju, te da je ugodno razgovarao s ruskim predsjednikom Putinom, zahvalio mu na gostoprimstvu, i pohvalio je cjelokupnu organizaciju prvenstva.

Za francuskog predsjednika Macrona rekao kako je s njim uspostavio kontakt za organizaciju bilateralnog susreta na razini dviju država. Također je istaknuo da je politiku neko kraće vrijeme zamijenila prava nogometna euforija.

Nezabilježena euforija među Hrvatima

Proteklih mjesec dana bio je u znaku totalne euforije za sve Hrvate, ma gdje živjeli. Iako je u finalu Hrvatska poražena od Francuske, bez obzira što mnogi žale zbog tog poraza, srebro je prihvaćeno jednako kao zlato, što se vidjelo u velikim proslavama diljem Hrvatske, ali i svugdje drugo gdje žive Hrvati.

Dojmovi navijača Vatrenih: Hercegovina je dominirala na dočeku koji se pamti do smrti

Sva euforija i oduševljenje izašla je do kraja na površinu u ponedjeljak na veličanstvenom dočeku hrvatskih nogometaša u Zagrebu, gdje su se prema izvještajima iz Hrvatske po brojnosti i trajanju srušili svi dosadašnji dočeci sportaša, ali i mnogi drugi društveni događaji. Masovni dočeci su se nastavili i u utorak u gradovima iz kojih dolaze pojedini reprezentativci.

Gotovo nevjerojatno zvuči brojka od preko 500.000 ljudi koja je dočekala hrvatsku reprezentaciju na zagrebačkim ulicama, što u usporedbi s milijun Francuza na ulicama Pariza, gdje su dočekani svjetski prvaci, nije nimalo loše uzme li se u obzir broj stanovnika obje zemlje. Francuzi su proslavili titulu prvaka na svoj način, također vrlo spektakularno ali možda je za njih to bio “samo još jedan dan u uredu”, pošto je normalno biti svjetski prvak, dok je Hrvatima ovo fantastično iskustvo koje će prenositi generacijama.

Ovakav jedan sportski uspjeh pomogao je svim Hrvatima da se odmaknu od svakodnevnih životnih problema, da zaborave vlastite neuspjehe, da ih ispune pozitivne emocije. Mnogi su s razlogom postavili pitanje mogu li Hrvati iskoristiti ovakav jedan pozitivan trenutak, te na valu optimizma pokrenuti nužne promjene u svim drugim sferama društva.

Poznato je kako je jedan vrhunski sportski rezultat ostavlja barem kratkotrajne pozitivne efekte u zemlji (ali i narodu) koja je uspjela i to na gospodarstvo, na njenu promociju, demografske učinke, ali i donosi val optimizma što općenito popravlja sliku društva.

Zlatko Dalić – tihi junak od kojeg se može učiti

Pozitivne promjene u hrvatskom nogometu zasigurno je pokrenuo Zlatko Dalić, koji je kao izbornik hrvatske reprezentacije, bez obzira što je na tu poziciju došao sasvim slučajno, stekao ogromne simpatije tijekom cijelog prvenstva.

Oduševljavao je svojom mirnoćom, skromnošću, poniznošću, jednostavnosti ali i znanjem i neustrašivim radom. Pokazao je od početka da ima čvrstu kralježnicu koju nije lako “saviti”, pa je zato i ostvario ovakav vrhunski rezultat. Ostvario je uspjeh s istim igračima s kojima njegovi prethodnici nisu uspjeli, što potvrđuje onu tezu o uspješnom vođenju, gdje se “prava osoba treba naći na pravom mjestu”.

Stoga kad se emocije slegnu, i glave ohlade, inspiraciju valja pronaći baš u ovakvim ljudima, koji se ne ističu galamom, ali forsiraju puno rada, truda i odricanja na putu do uspjeha te od kojih se može puno naučiti. Hrvatima kronično nedostaje ljudi na ključnim pozicijama s “dalićevskim osobinama”, ne da bi “čarobnim štapićem” preko noći mijenjali sve oko sebe, već da su u stanju ostaviti svoj ego po strani i posvetiti se općem dobru.

I kao što je on birao za svaku utakmicu 11 najboljih i najspremnijih igrača, neka i u našemu društvu ključan kriterij bude izvrsnost a ne podobnost, jer samo izvrsnost može donijeti rezultate. To je sada konačna potvrda.

(www.jabuka.tv)