Svima nam je žao…oči govore…

Sjećam se svog zadnjeg srednjoškolskog dana, bilo je jako vruće, danima smo preklinjali roditelje da nam daju automobile, kako bi se taj zadnji dan kofrčili kao vješti vozači ulicama Posušja i Širokog, i na kraju defilea završili na Kravicama.

Tog vrućeg svibanjskog dana prije dosta godina, kada se nas 100-tinjak pjesmom opraštalo u lokalnom kafiću nisam bila svjesna koliki komad svog života ostavljam iza sebe, koliko ljudi još godinama poslije neću sresti. Nisam bila svjesna da sam tog dana ostavila bezbrižnost, nesputanost, materinu kuhinju i neke prijatelje daleko iza sebe…. Mislili smo da smo najvažniji, najveći, najpametniji…

A danas?! Neki novi klinci, neka nova lica i neki novi snovi prolaze ulicama mog grada , pjevaju iste one pjesme koje smo i mi pjevali i vjerojatno imaju snove slične našim snovima,,, i vjerojatno su isto ne svjesni koliko smo i mi bili.

Kažu da je ovo dobra generacija, ne znam , to znaju oni koji su ih odgojili i oni koji su s njima „vodili bitke“ u srednjoškolskim hodnicima protekle 3-4 godine. Ja znam da su svi lijepi, mladi i bezbrižni. I znam da nisu svjesni da je jedno predivno razdoblje njihova života upravo svečano završilo, da će od sutra imati neke nove i puno veće brige. I znam da su danas zatvorili najveća vrata u svom životu, vrata kroz koja se više nikad ne vraća. Na žalost…

Žao mi je što će se mnogi njihovi snovi rasplinuti kao sapunica od jeftinog deterdženta, što će mnoga srednjoškolska prijateljstva puknuti negdje na pola puta između stepenica pod Bijelim Brijegom i Zagrebačkog Cvjetnog, što će svi oni prekasno postati svjesni koliko su bezbrižnost imali a nisu znali do kraja u njoj uživati…

Al opet drago mi je da će i ova generacija dati neke nove ekonomiste, pravnike , liječnike i na kraju krajeva ljude. Drago mi je da će mnogi od njih okusiti čari studentskog života, da će upoznati neke nove ljude i stvoriti neke veze za cijeli život… I da će se mnogi od njih jednog dana ipak vratiti… ovdje gdje su nikli.

Dragi maturanti 45. Generacije, pružite priliku svojim roditeljima i profesorima da se ponose vama, ponesite kroz život ono najvrjednije što su vas u kući naučili, ono najbolje što su vam pokazali u školi, ono najljepše što ste doživjeli kroz ove godine školovanja, i budite veliki ljudi!!

Pružite i sebi priliku da za nekih 10-ak godina, iako rasuti po svijetu ponovno sjednete u iste te klupe i opet se smijete istim stvarima, sačuvajte neka prijateljstva od godina i zaborava, i ostanite vrijedni i marljivi…
Lijepo je bilo ispratiti vas u zrelost…
Sretno!

bekija / grude-online.info