Sve više djece treba pomoć logopeda

Preventivni pregledi budućih prvašića pred polazak u školu u Republici Srpskoj pokazuju da sve više djece ima problem s govorom, a kako su za Nezavisne novine potvrdili iz dobojskog Doma zdravlja, za 65,3 posto djece preporučen je logopedski tretman.

Mira Cvijanović, logopedica Doma zdravlja u Doboju, kazala je kako su posljednje dvije godine alarmantne kada je riječ o broju djece koja su izravno preporučena na logopedski tretman.

Ove godine 65,3 posto predškolaca preporučeno je za ovaj tretman. Tu su i djeca koja još otprije imaju poteškoće u razvoju, ali taj postotak je zanemariv u odnosu na broj djece koja imaju problem u izgovoru glasova i nekih jezičnih komponenata govora, rekla je Cvijanović.

Objašnjava da oni ne ispituju grafomotoriku, već se najviše baziraju na logomotoriku i izgovor glasova.

Prije je bio slučaj da djeca ne znaju jedan ili dva glasa, ali sada mislim da nema djeteta koje ne odstupa u sedam do osam glasova materinskog jezika, a uzevši u obzir da su djeca s pet i pol godina trebala dosegnuti kompletan govorno-jezični razvoj, to je nešto što uvelike odstupa. No, kada uključite takvo dijete u tretman, očekujući da u rujnu krene u školu, mi taj tretman do tada ne možemo završiti. Polaskom u školu djeca automatski počinju učiti slova, čitati i pisati. Mi pišemo onako kao što govorimo, a ako dijete umjesto “šuma” izgovara “tuma”, naravno da će isto tako napisati, naglasila je Cvijanović.

Glasovi koje djeca najčešće ne mogu izgovoriti, kako kaže, jesu š, ž, č, dž, l, lj i r, ali se događa da ne znaju ni glasove k i g, a koji se uče u uzrastu od dvije do tri godine.

Roditelji to propuste i ostave da se razvije samo. Najveći uzrok tome je dugotrajna upotreba dude, koja narušava kvalitetu govora, zatim predugo konzumiranje pasirane hrane jer su djeca sve izbirljivija u odabiru namirnica, pa, recimo, ne žele žvakati meso, kazala je Cvijanović dodajući da je jedan od uzroka i nedovoljna interakcija s vršnjacima.

Ono što posebno ističe je da je njihova pozornost kratkotrajna, a primijetila je da djeca ne mogu mirno sjediti na stolici dok se uzima anamneza od roditelja.

Djeca su u interakciji s ekranima, gdje je jednosmjerna komunikacija, nemaju potrebu razgovarati, a roditelji ih uglavnom razumiju i ispunjavaju te osnovne potrebe za hranom, emocijama, sigurnošću i nema potrebe da se dijete trudi ili bori za nešto. Jedino djeca koja su uključena u vrtić imaju bolju komunikaciju i bogatiji fond riječi, dodaje ona.

(www.jabuka.tv | Foto: Freepik)