Supružnici Miličević najvremešniji su par na planini

Supružnici Miličević, Vinka i Jozo, iz Donjeg Velikog Ograđenika kod Čitluka najvremešniji su par na planini, gdje su čuvali ovce i u 83. godini

Nesalomljivi su to muškarci i žene čiji radni dan u sezoni traje i po 18-19 sati. Najvremešniji par na padinama Čvrsnice, Liba, Vrana i Ljubuše… su Vinka i Jozo Miličević iz Donjeg Velikog Ograđenika kod Čitluka. Najdulje su na planini, oboje su rođeni 1940. godine.

Dok prilazi novinaru Dušanu Musi služeći se neuobičajeno visokom “hodalicom”, Vinka razgovor počinje pitanjem:

Hajde vi meni recite što bih ja ljeti bez planine?, pita Vinka, inače djevojački Musa, pa dodaje, misleći na Brotnjo, što bi uopće dolje radila i još po vrućini.

Snijeg sam prtila u rano proljeće, djecu nosila na leđima, izlazila na planinu. Sadili smo krumpire, sijali žito dok ne istjeramo ovce. Bilo je posla. Bilo je teško, ali mi o tome nismo razmišljali, radili smo ono što su i naši stariji, borili se i bili veseli. Samo dvije godine nismo išli na planinu, sin nam je poginuo u Šantićevoj (u Mostaru, nap. a.). Nismo mogli od tuge. Onda je jedno jutro, rano, netko potjerao ovce u planinu. Jozo je istoga dana otišao pitati ljude čije smo ovce prije gonili bi li nam ih opet dali. Jedva su dočekali. I tako smo ponovno krenuli, kaže Vinka za Večernji list.

Od Vinke se doznaje da sada na planini čuvaju samo svoju stoku, ovce i krave. S bračnim parom Miličević je i vjerni pastir Ibro iz Mehurića kod Travnika koji se s paše vraća s mladim poskokom u usput nađenoj staklenci. Ibru prati čopor pasa, čuvara stada i stana.

Uobičajeno je da se kuće planištara nazivaju stanovima. Njihov je stan na lijepom mjestu s desne strane ceste prema Kedžari, na Dragajicama s kojih puca pogled na blidinjska polja i jezero. Po prosudbi, Dragajice, smještene na istočnim padinama Vrana, na nekih su 1.450 metara iznad mora. Ispod je zaravan Poljica, gdje također Čitlučani, ali mladi, u ovo doba godine napasaju svoje stado.

Ovo je moja starina. Ja, moj sin Mate, moj otac, djed, pradjed… ovdje smo izgonili stoku i širili posjed. Dvjesto godina i više unatrag, kaže Jozo ponosno.

Nema se, kaže, na što požaliti, no teško je naći dobra radnika.

Samo da imam svjetlo, struju, hladnjak, kaže Vinka.

U Županiji Zapadnohercegovačkoj dobili su struju, a u Hercegbosanskoj solarne panele, mi se još služimo agregatom, kaže Jozo za Večernji list.

S nepunih godinu dana Jozo je prvi put izišao na planinu, majka ga je izvela u “bešici” na konju, doznaje se od radišnog bračnog para koji i dalje na planinu izlazi oko 1. svibnja, a ostaje dok ne počnu snjegovi.

Prije su bivali jači i veći snjegovi pa se kasnije izlazilo, a ranije silazilo. Bit će snijega i ove godine, rodio je žir na bukvi. Naši stari su govorili kad rodi žir, bit će velikih snjegovi. Da imam i više proizvodnje, sve bi se prodalo – sir, janjci, telad, gnojivo…, kaže Jozo, dok Vinka naglašava da imaju osiguranu i zimnicu.

Imamo tri staje. Sadimo krumpir, imamo lozu, lani i ove godine sijali smo žito. Ljetos smo našli sedam tona žita, a ove jeseni posijali smo više, šest kvintala sjemena, kaže Vinka.

Pitali su ih i zašto mladi izbjegavaju posao u kojem nema problema s plasmanom, a na kućnom se pragu može solidno zaraditi.

Sve ode u Njemačku. I ja sam tamo bio, znam ja što je Njemačka, imam i njemačku mirovinu. Kad sam bio u Njemačkoj, supruga, otac, tetka… izgonili su ovce u planinu, kao mi danas…

(www.jabuka.tv)