Sasvim je obično ili očekivano ostati prijatelj s djecom iz ulice s kojom smo odrasli, s mladima iz srednjoškolskih dana ili naravno s najbližim rođacima. S njima nas povezuju trenuci presudni u odrastanju, sazrijevanju, obično smo ista generacija i zanimaju nas iste stvari, isti problemi nam dolaze na životnu stazu. To su naši pravi prijatelji. No, međutim, Bog dovede u naše života ljude za koje se uopće ne bi nadali da će nam postati prijatelji. I Bog nas poveže čvrstom vezom kakvu samo On može smisliti. Poveže naš životni put od Glasnika sv.Franje, preko Frame do Studentske frame. Ovu zadnju nam je baš lijepo smislio i darovao. Zato mu najljepša hvala.
Dakle, veće smo spomenuli životna razdoblja kada upoznajemo svoje istomišljenike i mnoge nazivamo prijateljima, ali to sve traje kratkog vijeka. Nakon mature, u studentskim danima, već smo zrele osobe i možemo biti iskreni, ali i odrješiti koga želimo u svojoj blizini koga ne. U tim godinama jako nam je bitan i oslonac, odnosno putokaz da ne izgubimo kompas života. Zaista, boljeg oslonca i primjera od sv.Franje nema. Pogotovo je lijepo kad imaš 20-tak ljudi koji isto misle kao ti i ne žele seodlijepiti od našega sveca. Iz dana u dan grupa se širi ili smanjuje, nije bitno, neki ljudi su uvijek tu. Tako živeći jedni uz druge, nismo ni svjesni da postajemo jedni drugima obitelj. Godine prolaze, osim u molitvi, rastemo i u bliskosti, povezanosti. Znamo se zajedno veseliti, plakati, šutjeti…
Uistinu je lijepo kad znaš da imaš takve ljude uza se. Nismo svi ista generacija, nismo isto zanimanje, nas je baš povezala Frama, mi smo bivši framaši. Nikad naš sastanak ponedjeljkom nije završio kad je službeno završio, uvijek smo imali o čemu pričati s fratrom pred vratima župnog ureda, iza 22:30,kad su se u crkvenom dvorištu čuli samo naši glasovi i zvono koje bi otkucavalo 23:00 nekad čak i 23:30. Ukućani nam nekad ne bi ni povjerovali da do toliko sati traje sastanak Frame.
Fakulteti su se završavali, skripte razmjenjivale, informacije o zapošljavanju također, pa i one s biroa, nekad bi se i politiziralo, nekad prirječivalo, ali uvijek se dobro zabavljalo i po štogod iz svega naučilo. Došlo je vrijeme ženidbe i udaje, vrijeme kad su dolazile na svijet i bebe-framaši, i upravo ta vremena nam se najviše uvuku pod kožu. Uvijek sam se osjećala posebno povezano s tim ljudima baš u ovim trenucima. Naravno da je lako za pretpostaviti da ćemo se brzo sazvati i pojaviti na vrijeme na Bošnjakovu brdu kad je u pitanju roštilj 🙂 (pogotovo na onim prvim kad je Srele svirao gitaru). Dragocjeno je kad zajedno smišljamo dar za naše udavače; kad smo svi na vjenčanju (pogotovo u župnom uredu poredani k’o sardine); kad smo u sali najveseliji svati – do zore na podiju (poslije ne želimo pregledati isti DVD); kad se pojavimo na krštenju naših, nadam se, budućih članova. Najbolje su bile subote u mjesecu rujnu, tada smo obično imali po dvoje ili troje svatove. Svaku subotu skockani čekamo u crkvenom dvorištu mladence, a fra Drago komentira i ne može vjerovati koliko nam se da svake subote smišljati novo ruho… Jadne vi, kaže! Dragocjeno je kad i u smrtim slučajevima zajedno molimo uz našeg ožalošćenog člana i stojimo na raspolaganju. Dragocjeno je u bilo koje vrijeme poslati SMS nekom od članova za neku informaciju o bilo čemu (zaposleni smo na različitim mjestima). A najdragocjenije je kad možeš poslati poruku kad ti je potrebna molitva ili kad ti netko od njih sam kaže da ćeš biti u njegovim molitvama.
Puno dobroga doživjesmo u Studentskoj frami, kojoj to i nije bio službeni naziv, ali tako nam je bilo lakše skratiti, većina nas je došlo iz Frame, pa zbog toga, a ustvari smo bili Interesna grupa FSR-a. Neki smo postali članovi FSR-a, neki ne. Nekad će i ostali,a možda i neće… Vrijeme provedeno ponedjeljkom na Brijegu svima će sigurno nedostajati, to vrijeme svima će biti u srcu i kad pomislimo na njega osmjeh na licu bit će velik. Naše vrijeme je možda prošlo, ali žalosti me što možda generacije iza nas neće imati ovo iskustvo bliskosti i zajedništva, kažem možda neće imati, jer izići će valjda na dobro boj koji sada bojujemo (znaju oni koji trebaju znati).
studentska farma 😀
svaka čast