Stranac analizirao Thompsonovu pjesmu: “Marko to ne izgovara, ali osjeti se”

Leszek Kazimierski, sudski tumač u Poljskoj i zaljubljenik u hrvatski jezik, povijest i glazbu hrvatskoj javnosti postao je poznat nakon koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu gdje je sa suprugom bio dio spektakla od pola milijuna ljudi.

U nekoliko navrata isticao je koliki utjecaj i značaj Thompsonove pjesme imaju na njega, a jedna od onih koje ga oduševljavaju je pjesma “Moj dida i ja” za koju Poljak ističe da je pjesma o identitetu, nasljeđu i vječnom svjetlu.

Kao Poljak zaljubljen u Hrvatsku – njezinu povijest, jezik, prirodu i duhovnu dubinu kulture – već godinama u pjesmama Marka Perkovića Thompsona pronalazim više od same glazbe. To su priče utkane u krajolik, u ritam svakodnevnog života, u čežnju koja prerasta u molitvu.

Ipak, čini mi se da me nijedna njegova pjesma nije dotaknula toliko duboko kao ‘Moj dida i ja’– pjesma o sjećanju, o tragu koji ostavlja pravedan čovjek i o tradiciji, najplemenitijoj jer se prenosi u tišini duše – u obitelji, istaknuo je osvrnuvši se na Markov zavičaj, piše Direktno.hr.

Thompson, umjetnik koji potječe iz dalmatinskih planina, iz sela Čavoglave – koje je u Domovinskom ratu postalo simbol otpora i hrabrosti – i u ovoj pjesmi ostaje vjeran trima temeljnim vrijednostima: Bogu, obitelji i domovini. No ovaj put ne koristi bojni ton ni ratničke slike.

Umjesto toga, bira tišinu. Kao da pjeva uz ognjište, gdje se okupljaju duhovi predaka. Kao da se nada da će njegov tihi glas čuti onaj kojeg više nema – dida. Ova pjesma nije samo sjećanje. Ona je molitva za pokojnog i duhovna oporuka koju unuk želi nastaviti. ‘Poštenim putem ići, bit će teško znaj, / al’ samo ćeš tako stići gdje je vječni sjaj’…

Tim riječima dida – čovjek tvrd kao stijena, kršan čovik, ali s toplinom u očima – prenosi svome unuku svoje najvažnije životno pravilo. To nije priručnik za uspjeh, niti moralistička pouka. To je mudrost proizašla iz života obilježenog trudom, mukom, možda i ratom, svakako patnjom.

‘Poštenim putem’ – pošten, pravedan put – nije lagan, ali je jedini koji vodi ‘gdje je vječni sjaj’ – prema spasenju, prema svjetlu koje ne prestaje. U toj jednostavnoj rečenici sadržana je cijela kršćanska antropologija: život je hodočašće, neprestana borba sa zlom, s vlastitom slabošću i napastima, ali samo idući uspravnim putem, čovjek može stići tamo gdje ga čeka vječna svjetlost.

Ova metafora kod Thompsona nije isprazna. Ona je srž njegove duhovnosti – vjere ukorijenjene u svakodnevici, surove, ali ispunjene milošću, kaže Kazimierski za Direktno.

Dirljiv je način na koji pjevač govori o svom djedu. Nema tu lažne sentimentalnosti, već duboka, iskrena zahvalnost. Dida je prijatelj, učitelj, oslonac. Njegove ruke – ispucale i izmučene – za unuka su bile ‘mirne luke’. Kakva prekrasna i nježna metafora! Ruke koje možda nisu često milovale, ali su uvijek bile spremne zagrliti i zaštititi. Dida više nije tu – fizički – ali je i dalje prisutan: u sjećanju, u obiteljskom nasljeđu, u prirodi. Gleda odozgo. I doslovno – sa Svilaje.

Planina Svilaja u ovoj pjesmi nije samo dio pejzaža. Ona je sveta pozadina života. Oltar s kojeg se gleda dolje – u Petrovo polje. Za svakoga tko poznaje Dalmaciju, te toponime nose stvarno značenje. Za mene, Poljaka, one postaju simbolima: planina kao transcendencija, dolina kao svakodnevica. A između njih – dvije duše: dida i unuk.

“Drugo vrijeme, ista sudbina”

Moj dida i ja, prijatelja dva, drugo vrijeme – ista sudbina… Thompson to ne izgovara izravno, ali osjeća se da je ‘drugo vrijeme’ – novi rat. Unuk, baš kao i dida, morao je braniti domovinu. Povijest se ponavlja, ali vrijednosti ostaju iste. I baš to nasljeđe predaka omogućava ne samo preživjeti, već i živjeti dostojanstveno.

Vrhunac pjesme je gesta dubokog značenja: ‘sinu ime dao sam po njemu’. Govornik daje sinu ime po svom djedu. To nije samo čin zahvalnosti – to je simbol kontinuiteta, prijenosa vrijednosti, duhovne štafete kroz generacije. Identitet ne nastaje u praznini. On je plod odnosa, odgoja, priča koje se pamte. Obiteljsko nasljeđe – ne ideološko, nego proživljeno – postaje izvor snage, naglasio je.

Himna generaciji

Ne može se previdjeti da je ‘Moj dida i ja’ pjesma o borbi, o putu koji nije lagan, ali je istinit.

Dida nije bio svetac – bio je čovjek. Život mu nije bio lagan, rat je ranio njegovu dušu, ali ga nije slomio. Upravo ga je ta teška staza učinila čovjekom velikim po duhu. Čovjekom vjernim Bogu i njegovim zakonima. I takav lik djeda ostaje u srcu unuka – a kroz ovu pjesmu i u mome.

Za mene, Poljaka, ova pjesma znači više od glazbe. Ona je podsjetnik da i mi imamo takve djedove. Da i u nama teče krv ljudi koji su bili jednostavni, ali veliki, vjernici, ali ne fanatici, snažni, ali blagi. I da su pjesme poput ove potrebne – kako bismo se sjećali tko smo i odakle dolazimo, objasnio je.

“Moj dida i ja” nije samo posveta jednom čovjeku. Ona je himna čitavoj generaciji – i molitva da i mi uspijemo ‘ići poštenim putem’ do mjesta gdje nas čeka ‘vječni sjaj’.

‘Ej, da mi je pogledati dolje, / sa Svilaje na Petrovo polje, pa da viknem jače od oluje, / da me dida još jedan put čuje‘. Ne znam hoće li dida čuti taj krik. Ali znam da bismo ga mi – živi – trebali čuti. I razumjeti, zaključio je Kazimierski.

(www.jabuka.tv | Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL)