Štela ponovno negirao ubojstvo Mostarke, za svjedoke pozvani Tuđman i Penić

Nekadašnji haški osuđenik Vinko Martinović Štela u srijedu je na zagrebačkom Županijskom sudu ponovno izjavio da nije kriv za ubojstvo Mostarke Jasmine Đukić, u trećem suđenju za isto nedjelo iz 1996. koje bi se u listopadu trebalo nastaviti svjedočenjem bivšeg čelnika obavještajne zajednice Miroslava Tuđmana i nekadašnjeg ministra unutarnjih poslova Ivana Penića.

Uz Tuđmana i Penića kao svjedok bi u listopadu trebao biti ispitan i Dragan Raspudić, nekadašnji Martinovićev suoptuženik koji je zbog ubojstva Jasmine Đukić već izdržao 10-godišnju kaznu, ali je u jednom od ranijih suđenja posvjedočio da s tim zločinom nema nikakve veze.

Treće suđenje zatražio je Vrhovni sud nakon žalbe tužiteljstva na oslobađajuću presudu koja je donesena zbog nedostatka dokaza. Martinovića je tada teretio jedino Đino Zekan za kojega je sudski vještak utvrdio da boluje od PTSP-a, depresije do razine psihotičnosti te da ima “odmak od realiteta”.

Sud je tada zaključio da su Zekanovi iskazi, u kojima je isprva teretio Martinovića da bi kasnije govorio da su to od njega iznudile tajne službe i policija, upitni s obzirom na njegovo psihičko stanje.

U obrazloženju oslobađajuće presude istaknuto je da Zekanov iskaz posebno trebalo promatrati i zbog činjenice da je on sam pomagao u navedenom zločinu, a nikad nije bio procesuiran te da je stoga bio nekakva vrsta pokajnika. Oslobađajućoj presudi pridonijeli su i iskazi niza svjedoka od koji su neki također govorili o pritiscima policije i tajnih službi dok su drugi optuženom pružili alibi.

Martinović je od početka tvrdio da je nevin, a ponavljanje suđenja i pritvaranje nazvao je “terorom hrvatskih vlasti”.

Njega je zagrebački Županijski sud još 1998. nepravomoćno osudio za ubojstvo Jasmine Đukić u Mostaru, no Vrhovni je sud pet dana prije njegova izručenja Haškome sudu u kolovozu 1999. ukinuo presudu zbog postupovnih propusta. Martinović je potom u Hagu osuđen na 18 godina zatvora zbog ratnih zločina nad Bošnjacima u zapadnoj Hercegovini 1993. i 1994. a nakon odslužene dvije trećine kazne u siječnju 2012. je izašao iz talijanskog zatvora. Dva mjeseca kasnije uhićen je i pritvoren zbog ubojstva u Mostaru, a u srpnju je počelo ponovljeno suđenje u kojemu je tužiteljstvo ublažilo optužbu pa ga je teretilo za tzv. obično ubojstvo, a ne kao prije da je zločin počinio iz koristoljublja, to jest da je Jasminu Đukić ubio kako bi se domogao njezina stana i prodao ga.

U prvom ponovljenom suđenju Martinović se branio i transkriptima razgovora pokojnog predsjednika Franje Tuđmana s najbližim suradnicima iz kojih, po mišljenju obrane, nedvojbeno proizlazi da je Martinovića trebalo uhititi “za bilo što” kako bi ga se u svakom trenutku moglo predati Hagu koji je spremao optužnicu protiv njega i zapovjednika tzv. Kažnjeničke bojne Mladena Naletilića Tute. Obrana je te transkripte dobila tek 2011. pošto je vlada Jadranke Kosor skinula oznaku tajnosti.

Martinovića se teretilo da je s Raspudićem i Krešom Vladićem, koji se prije zvao Azer Kajan, 7. ožujka 1996. navečer pokucao na vrata Jasmine Đukić. Kada ih je pustila unutra Martinović ju je navodno uhvatio za kosu i vrat i odvukao u dnevnu sobu, gdje ju je Raspudić hicem iz pištolja ranio u trbuh. Po optužnici, Martinović je nakon toga od Raspudića uzeo pištolj i ispalio joj dva hica u prsa i rame, a vidjevši da je još živa, naredio je Vladiću da joj puca u glavu, što je on s dva hica iz strojnice i učinio.

(Fena)