Otkako se pojavila informacija da je medalja sa SP-a 1998. godine stavljena na aukciju, svi se pitaju tko je prodaje. Na temu prodaje bronce oglasio se tekstom i “brončani” Mario Stanić.
Moram priznati da su me malo zatekli pozivi novinara i njihovo pitanje o aukcijskoj prodaji brončane medalje osvojene 1998. godine na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj, prenosi 24sata.hr.
Netko se odlučio na prodaju teško dokučivog komada metala koji predstavlja povijesni uspjeh našeg nogometa. Taj netko će vjerojatno postati tema istraživačkog novinarstva i već sad mnoga imena kruže po društvenim mrežama. Dobili smo iznenada dvije turbo važne vijesti koje se nadovezuju jedna na drugu.
Prva vijest je senzacija jer se nešto tako rijetko našlo u prodaji, a druga vijest mnogo je senzacionalnija jer se još uvijek ne zna tajanstveni identitet prodavača. Siguran sam da mnogi novinari istraživači već kopaju poput najboljih privatnih detektiva ne bi li otkrili ime tog počinitelja.
Nemam ništa protiv da novinari rade svoj posao za koji su plaćeni, ali moram reći kako nemam ništa protiv da netko prodaje ono što je njegovo. To je isključivo individualna stvar i svatko ima pravo donositi odluke za koje smatra da su ispravne. Ništa nije ukradeno ni oteto pa stoga ne vidim problem u tome. Kad malo bolje razmislim to uopće i nije neka vijest, a još manje je senzacionalna.
Svatko od nas je to Svjetsko prvenstvo doživio i proživio na nekakav svoj način. Nekome ta medalja puno znači, nekima od nas možda simbolizira trenutke neprocjenjive radosti i vječnosti, a za neke od nas je to možda samo djelić metala koji se može unovčiti… Nekima od nas ta brončana medalja vrijedi pet tisuća eura, nekima sto tisuća, a nekima možda milijun eura. Za nekoga je taj komad bronce sveti gral, jednostavno neprocjenjiv!
Netko od nas uživa u tom komadu metala, možda netko spava s medaljom, možda je netko redovito stavlja sebi oko vrata i tako okićen priča djeci lagane pričice za miran san. A, što ako je za neke od nas to podsjetnik kako ipak nismo bili dovoljno dobri? Što ako netko od nas gleda u medalju i osjeća žal i tugu za propuštenom prilikom i neosvojenim zlato? Šta ako nekome od nas stvara frustracije?
Recimo, meni je jedan trener uvijek ponavljao iste rečenice:
“Biti drugi, treći, peti, sve ti je to skoro isto. To je kao da se penješ uz lojtre i onda samo onaj prvi gleda u sunce, a vi svi ostali gledate jedan drugome u guzice. Samo se prvo mjesto respektira u ovom ludom natjecateljskom svijetu koji stalno traži više, jače i bolje!”
Možda netko vođen tom logikom i tim motivom ne želi više biti vezan za takvu vrstu uspomena.
Evo ja otvoreno velim kako me svaki pogled na medalju ispuni ponosom, ali i tugom. Kad god netko spomene Francusku ja se stresem od nekakve ugodne nelagode. Ne znam kako da vam to stanje opišem. Kao da polovica mene ide na jednu stranu, a druga polovica se zamrzne. Nekad svjesno izbjegavam razmišljati i govoriti o brončanoj medalji jer još uvijek osjećam sreću i traumu u isto vrijeme.
Bilo kako bilo, želim naglasiti kako svatko od nas ima neku svoju individualno-intimnu interpretaciju tog odličja i ne predstavlja svima istu vrijednost. Brončanu medalju netko vidi u novcu, netko kad je gleda vidi čiste emocije, a nekome služi da oživi i nahrani svoj ego.
Netko joj se silno raduje, netko tuguje, a netko trguje. Sve je demokratski, legalno i ljudski!
Najlakše je biti licemjer i nekoga osuditi za bogohuljenje povijesnog nogometnog uspjeha iako ne znamo pravi motiv. Možda je netko u ozbiljnim problemima, možda mu treba za lijekove ili ne daj Bože za nekakvu operaciju, možda netko samo želi platiti djetetu školarinu…
Možda je ovo, a možda je ono. Kako god i što god bilo smatram kako nema razloga za čuđenje i osuđivanje. Pa danas je sve na prodaju!
Ako imate dovoljno novca možete kupiti apsolutno sve. Svi sve prodaju ili pokušavaju prodati. Prodaju se djedovine, očevine, prodaje se obiteljsko blago i zlato. Prodaju se obiteljski dvorci, otoci, kuće i antikvarijati uz koje su ljudi sentimentalno vezani. Prodaju se kućni ljubimci, prodaju se naše banke, prodaju se obiteljski poslovi, prodaju se običaji i tradicije.
Ljudi prodaju svoje stavove, ideje, uvjerenja, ideale. Prodaju se unutarnji organi. Žene ili cure prodaju svoju nevinost. Političari prodaju nacionalne interese, svećenici prodaju religije, državnici prodaju svoje narode.
Brat prodaje rođenog brata!
Zbilja je prava senzacija da u ovakvom svijetu ima još ljudi koji nešto ne žele prodati. To je vijest, to je top senzacija.
Kad takve ljude nađete o njima pišite i pravite reportaže. Kad naletite na nekoga tko ne želi i neće ni za kakvu lovu ovog svijeta prodati svoj obraz, javite mi molim vas.
A dotad, ja svoju medalju čuvam i stvarno nije na prodaju, sve dok ne dođe prava ponuda :), zaključio je Stanić sa smiješkom.
(www.jabuka.tv)
Nek si ti cure spomenuo, kad si ti svoju nevinost prodao kurvaru?