Spašavala je život bijegom iz Hrvatske i od oca, a sad postala majka i najavila novi povratak

Vrijeme radnje: rujan 1996. godine, mjesto radnje: New York. Mirjana Lučić osvojila je juniorski US Open. Vrijeme radnje: siječanj 1997., mjesto radnje: Melbourne. Mirjana Lučić osvojila je juniorski Australian Open, i u singlu i u paru, i s 14 godina u kolekciju spremila i drugi Grand Slam. Nešto što su u tim godinama uspjele još samo Martina Hingis i Jennifer Capriati.

Bila je to najava jedne velike karijere, koja je potvrdu dobila nekoliko mjeseci kasnije s prvim WTA naslovom u Bolu. S 15 godina. Sa 17 već i s polufinalom Wimbledona. I tu je sve stalo.

Što je u sljedećih 15 godina mogao napraviti takav talent, nikad nećemo saznati… Obiteljsko nasilje sve je zaustavilo.

Otac me udario me u nos, krvarila sam po cijeloj kući. Nisam znala što se događa, bila sam u šoku. Nakon toga sve se ponavljalo, cijelo vrijeme. Ponekad me je glava toliko boljela da nisam četkala kosu tjedan dana, ispričala je Marinkova kći jedan od mnogih primjera terora koji je trpjela od danas 39-godišnjakinja rođena u Dortmundu.

Ovaj je bio kada je imala pet godina, nakon poraza u finalu turnira od – 15-godišnjakinje. Pa sljedeći, koji je teško i napisati. Otac ju je nakon ispadanja u polufinalu stavio u kadu i 40 minuta batinao cipelom. Pa joj je dao novac.

Rekao mi je da izađem i kupim si sladoled.

Prije nego je igrala polufinale Wimbledona, s majkom Anđelkom i još četvero braće i sestara 4. srpnja 1998. godine pobjegla je iz hotela u Zagrebu i čekala politički azil prije odlaska u SAD, gdje je jedno vrijeme radila i kao blagajnica u teniskom klubu. U bijegu u London, pak, pomogao joj je i Goran Ivanišević.

Izgledalo je kao u filmovima o Jamesu Bondu, osim što se radilo o našim životima. Mislim da bi 98 posto ljudi na mom mjestu vjerojatno završilo na psihijatriji jer kad vas netko petnaest godina sustavno maltretira, to ne može biti normalno. No, uspjela sam se nekako izvući, prije svega zahvaljujući majci Anđelki koja je nevjerojatno jaka žena. Ona je mene, moje sestre i braću održala na okupu. Nikada ne bih izdržala sve sama. Sve to napravilo me jakom, čvrstom i stabilnom ženom.

Iako se povremeno i ukazivala na nekim turnirima, sve je to bilo ništa u usporedbi s bajkovitim siječnjem 2017. godine. Kao da je vratila vrijeme unazad ispričavši jednu od najljepših teniskih priča. Na Australian Openu došla je do polufinala, do 20. mjesta na WTA ljestvici. Međutim, rame ju je zaustavilo godinu dana kasnije.

Budući da je na terenu nema već tri godine, sve je manje bilo vjere da ćemo je opet vidjeti, međutim, Mikica još ne želi reći završnu riječ. Kao – majka! Sa suprugom Danieleom Baronijem dobila je dijete.

Uzela bih malo odmora, potom malo injekcija i odrađivala rehabilitaciju. Počela bih trenirati od početka, sve me je to jako iscrpljivalo. Ali kad bih planirala povratak, stvari su se počele pogoršavati i opet bih bila odsutna na duže vrijeme. A nakon svega što sam prošla nije bile ideje da se pojavim nespremna na turniru. Imala sam plan vratiti se, ali onda se dogodila ova luda stvar s pandemijom. Nedugo potom saznala sam da sam ostala trudna i posvetila sam se tome, otkrila je Mikica najavivši novi pokušaj, prenose 24 sata.

Kad sam ja počinjala igrati, činilo se da si s 27 godina stara u teniskim vodama, praktički su te smatrali bakom. Sportaši su toliko različiti nego prije 20 godina, karijera im se čudesno produžava. Ja? Sigurno nemam još pet godina karijere, ali kad vidim ove mame na Touru, sigurno sam zaintrigirala i razmišljam o tome. Da vidimo što mogu učiniti.

Ako je već jednom uspjela…

Sve sam vidjela, bilo je uspona i padova. Sigurno imam puno toga za reći, načine kako opisati život, kako se stvari događaju. Ljudi pretpostavljaju da znaju puno o meni i što se dogodilo, a zapravo nemaju pojma. I što se sve događalo i s koliko sam se s*anja u životu nosila nakon što sam napustila Hrvatsku. Da, mislim da će neki biti iznenađeni, a možda će i još više cijeniti moj uspjeh i daljnju ustrajnost.

(www.jabuka.tv)