Šoping centri u Mostaru: Stvaranje modernog robovlasničkog društva

Otvaranje šoping centara velika je atrakcija o kojoj bruje mediji, a prisustvuje sva društvena krema i svi kojima  to nešto predstavlja. Bombardirani smo reklamama o popustima i kolekcijama, no bombardiranju i atrakciji ni traga ni glasa kada te iste šoping centre koje se slavi jer pridonose povećanju zaposlenosti, napuštaju radnici svedeni na razinu obične životinje čija se sloboda svodi na rešetke kaveza, odnosno staklo izloga.

Rijetko kada novinari zavire u mahom brandirane butike prodajnih centara da provjere humanost uvjeta u kojemu rade, zamislite, ljudi. Valjda zato što je to tabu tema u vremenu kada se broje nezaposleni i kada je diskriminacija rezervirana samo za ugrožene spolne i rodne skupine. Kada bi to učinili, onda bi možda naišli i na priče poput one da je zadnjih dana jedan poznati modni brand, smješten u svemirskom zdanju najpoznatijeg „malla“ u gradu Mostaru, napustilo čak pet djelatnica isti dan. Djevojkama, inače kao i uvijek uredno našminkanim, podšišanim, popeglanim, i najvažnije vještački nasmiješenim tog je jutra dosadilo raditi po cijeli dan. Pogotovo kada se taj dan znao protegnuti na nekoliko uzastopnih u kojima je jedino vrijeme kada smiju sjesti i jesti onih pola sata pauze. Jesti, naravno, također brandiranu hranu iz fast fooda kojega uz milijunski marketing proslavlja i opojan vonj kravljeg izmeta poznatijeg kao balega.

Dosadilo je curama da ostaju prekovremeno, pogotovo u situacijama kada dolaze nove kolekcije. Tada bi ove djevojke, kojima su mnogi zavidjeli na radnom mjestu, a sada ih nemali broj vjerojatno i osuđuje jer su ga napustile, u svom fashionable, totally urban and cool butiku, ostajale do kasno u noć, točnije do ranih jutarnjih sati. To što bi neke od njih nakon smjene do 2 ujutro slijedeći dan opet išle u prvu, „nije“ bila stvar menadžmenta koji se nalazi izvan naših granica. Treba li uopće napomenuti da im ovaj prekovremeni rad nije bio plaćen?

Kenjac tko se nije onesvijestio

Iako iz različitih krajeva Hercegovine, djevojke je osim radnog mjesta povezivala i činjenica da se svaka od njih po jednom, dvaput na tom radnom mjestu, od iscrpljenosti, onesvijestila. Jedna od njih svjedoči o nadasve ljudskom, ma samaritanskom tretmanu koji je dobila od politike svojih nadređenih. Naime, kada se po drugi put u svom mallovskom iskustvu, usred radnog vremena srušila na pod, kolegice su joj pomogle da ode do magacina. Netko je i pozvao hitnu. No kako se nema vremena za gubljenje, nadam se šokirano medicinsko osoblje, moralo je djevojci pružiti prvu pomoć dok je ležala naslonjena na „sakune“ robe u crnim vrećama od smeća. Čim je otvorila oči i uspjela upostaviti ravnotežu, onako zamantana, morala se vratiti među „štendere“ sa markiranim primjercima odjeće proizvedene, u gle čuda zemljama Dalekog istoka.

Komade tkanine tamo su proizvela neka nebitna djeca u užasnim uvjetima za dolar, dolar i po, i na tome se zgraža čitav svijet, no nakon kratkog uzdaha Božesačuvaj, sreća pa živimo ovdje… tolikima opet najveće životno zadovoljstvo predstavlja omamljeno lutanje izlozima, i u bingo slučaju, kupovina kakve majice, tunike, hlača, cipela, na čijoj etiketi jasno piše mjesto proizvodnje. Made in China, Tayland, Bangladesh, Brasil i sl. Na radnike u tim neuvjetima se  lako zaboravlja pred slikom prekul hlača, jednako kao što se zaboravlja i ne osvrće na onih pet obespravljenih djevojaka koje su za godinu i pol dana izgubile zdravlje i živce, a nijedna nema 30 godina. One su već zamijenjene sa nekih novih pet i tako će ići do u nedogled, ili do vremena kada ova višeslojna kriza ne postane tolika da se i taj mall ne zatvori. Ili u vjerojatnijem slučaju ne zamijeni sa nekim novim i još lažno sjajnijim.

Ovo bi ukratko mogla biti cijela priča o tome kako kvalitet postaje šund, a čovjek smeće. Mogli bi i navesti imena butika, no eto, kažu da je negativna reklama najbolja reklama pa ćemo se suzdržati od istoga. No ipak, iz poštovanja prema svima onima koji imaju čast raditi za ništa, i onima koji ne mogu pronaći zaposlenje, nastaviti ćemo sa još par redaka.

 Nuklearna elektrana ili trgovina

Onih pet djevojaka iz priče, nisu izuzetak već simbol modernog izrabljivanja u staklenim kavezima robnih marki za kojima toliki modni zanesenjaci ginu.
One nisu jedine, njihova priča, priča je tisuća djevojaka po sličnim buticima različitih imena. Jedna od njih, iz jedne druge poslovnice drugog branda, u šali govori kako se osjeća kao u filovima Brucea Willisa. Stalno na zadatku kojim spašava svijet. No od willisovske napetosti je razlikuju tri stvari, što god napravi nije nikada dovoljno dobro, ona nije supersnažni junak već pothranjena radnica, u butiku, ne u nuklearnom postrojenju, i naravno, njezin honorar manji je od lemuzine prema honoraru holivudskog junaka.

Možda će mnogi priče ovih cura proglasiti kukanjem u vremenu u kojemu je radno mjesto povlastica. No baš iz činjenice da je raditi istovremeno postalo i obveza i luksuz, proizlazi i temelj za novo robovlasničko društvo u kojemu se robove ucjenjuje radnim mjestom. Ljudi su prisiljeni pristajati na bilo što samo da imaju posao. A suočeni sa općom neimaštinom i potrebama koje se iz dana u dan povećavaju, prisiljeni su šutjeti, što bogatim vlasnicima ide u prilog. Tako do u nedogled mogu upravljati i kao na pokretnoj traci mijenjati svoje robove. Ova moderna krupna vlastela se od onih iz povijesnih čitanki razlikuje samo po tome što su oni iz prošlosti na nekoj skali ljudskosti bili na većem nivou pa su svojim potlačenima davali krov nad glavom i hranu. I da, nezaobilazno je napomenti, ovi današnji su manje macho a više feminizirani od onih iz minulih vjekova.

No 21. stoljeće na sreću ljudske populacije, mušku feminiziranost toliko propagira i štiti da će uskoro postati obvezatan predmet u školi.

Pet hrabrih djevojaka sa početka priče, ako ništa zaslužuju priznanje društva kojemu je znamo, dosta i svojih jada, no običan čovjek težak, uvijek zna suosjećati sa drugim težakom.

Nažalost rad u jednom običnom butiku je postao težački, više mentalno nego fizički, pitajte u pauzi bilo koju djevojku koja radi u nekom od mahom renomiranih prodavaonica, ne misleći pritom na male obiteljske radnje.
Njih pet, većinom fakultetski obrazovanih mladih žena, danas se snalazi za drugi posao, a jedino je nadati se da će im se u tom smislu, jednako kao i tisućama sa biroa, uskoro ukazati novo radno mjesto; humanije od onog prethodnog. A, nadamo se da ćete i svi vi koji budete čitali ove retke a volite slobodno vrijeme provoditi po ovim ili onim „mall-ovima“, odsada potražiti neku pametniju zanimaciju. Ne kao bojkot jer bi to značilo smanjenje ionako malih plaća radnica u njima, već kao okretanje nekom zdravijem i normalnijem životu, drugačijem od besmislene potrage za nepotrebnim u ljudskom ZOO-u.

A Šoping centri sa svim brandovima i „sretnim“ logotipima nisu ništa više od toga.
Ide Božić, provedite ga sa obitelji, ne sa bešćutnim kapitalistima kojima je obitelj samo smetnja u razvoju.

(Pogled.ba | N.N.)